Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1477/20 (Stambena zadruga "BOSNA" sa potpunom odgovornošću Sarajevo)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Zastara
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1477/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1477/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Stambena zadruga "BOSNA" sa potpunom odgovornošću Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Stambena zadruga "BOSNA" sa potpunom odgovornošću Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 313459 19 Rev od 28. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 313459 14 Gž od 31. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 313459 12 P od 29.
aprila 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stambena zadruga "BOSNA" sa potpunom odgovornošću Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Edis Mustafić advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 313459 19 Rev od 28. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 313459 14 Gž od 31. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 313459 12 P od 29. aprila 2014. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezana je apelantkinja da tužiteljki (M.S.) isplati određeni novčani iznos kao protivnaknadu za prostore, pobliže označene izrekom prvostepene presude, koje je tužiteljka kupila od apelantkinje po osnovu ugovorâ o kupoprodaji od 12. maja 1986. godine i od 4. februara 1992. godine, a za koje ugovore je Općinski sud presudom od 20. juna 2005. godine (koja presuda je pravosnažna od 26. marta 2008. godine) utvrdio da su ništavi iako je apelantkinja primila u cijelosti kupoprodajnu cijenu tog prostora, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te je obavezana apelantkinja da tužiteljki nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke od 28. decembra 2013. godine utvrđeno da trenutna tržišna vrijednost predmetnog poslovnog prostora iznosi 1.400,00 KM po metru kvadratnom, tako da ukupna vrijednost poslovnog prostora iznosi 50.512,00 KM. Vrhovni sud je dalje naveo da je odredbama člana 210. stav (4) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Vrhovni sud je naveo da u smislu navedene odredbe neosnovano obogaćenje ili sticanje bez osnova postoji u slučaju kada imovina jedne osobe pređe u imovinu druge osobe, a taj prenos nema osnov u pravnom poslu ili zakonu, pri čemu se pod osnovom podrazumijeva pravna veza između dva lica koja treba pravno da opravda prelaz neke imovinske koristi iz imovine jednog lica u imovinu drugog, a kao pravna veza može se pojaviti ili ugovor, ili jednostrana izjava volje ili zakon. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelantkinja kao prodavac zaključila sa prednikom tužiteljke kao kupcem ugovore o kupoprodaji predmetnih nekretnina, te je prednik tužiteljke preuzetu obavezu u cijelosti ispunio na način da je isplatio kupoprodajnu cijenu. Vrhovni sud je ukazao da je, međutim, presudom Općinskog suda od 20. juna 2005. godine, utvrđeno da su predmetni kupoprodajni ugovori ništavi, te je između parničnih stranaka nastao obligacioni odnos u smislu odredbe člana
210. ZOO, odnosno sticanja bez osnova i obaveze vraćanja uplaćenog iznosa za koji je kasnije otpala osnova. Vrhovni sud je naveo da je pravosnažna sudska odluka kojom je utvrđena ništavost ugovora dokaz o tome da je otpao osnov da apelantkinja kao prodac zadrži predmetni iznos koji je primila na ime kupoprodajne cijene za nekretninu koju je prodala. Vrhovni sud je dalje naveo da je bez osnova prigovor apelantkinje da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost potraživanja iz člana 376. stav (1) ZOO jer se radi o zahtjevu za vraćanje iznosa kupoprodajne cijene o kojem se odlučuje po pravilima o neosnovanom bogaćenju (sticanju bez osnova), pa se po mišljenju Vrhovnog suda u konkretnom slučaju zastarjelost potraživanja za isplatu ovako priznate naknade cijeni po odredbama opšteg roka zastarjelosti iz člana 371. ZOO. Vrhovni sud je naveo da, pošto je tužiteljka saznala za štetu danom pravosnažnosti presude 26. marta 2008. godine, a tužbu podnijela sudu 21. decembra 2012. godine, proizilazi da je tužbu podnijela u opštem zastarnom roku od pet godina iz člana 371. ZOO.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, konkretno, relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Apelantkinja navodi da nije jasno na osnovu čega su redovni sudovi utvrdili koji je to iznos koji apelantkinja treba da vrati tužiteljki, te ističe da je u konkretnom slučaju „tužiteljka zakasnila postupiti po prekluzivnim rokovima“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koje se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud pozivajući se na relevantne odredbe ZOO dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević