Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1596/20 (B. B.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1596/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1596/20, rješavajući apelaciju Bore Barbira, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bore Barbira podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 030352 18 U od 4. marta 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Boro Barbir (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Galiba Hrvačić - Karačić advokat iz Sarajeva, podnio je 27. aprila 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 030352 18 U od 4. marta 2020. godine.

2. Rješenjem direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 01- 34-2-2476-1/13 od 16. decembra 2013. godine, koje je potvrđeno rješenjem direktora tuženog od 13. januara 2014. godine, određeno da apelantu prestaje radni odnos 27. decembra 2013.godine, zbog sticanja uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju po osnovu navršenih 40 godina staža osiguranja.

3. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 015161 15 P2 od 15. decembra 2015.godine, koja je potvrđena drugostepenom Presudom Suda BiH od 10. februara 2016.godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se poništi rješenje tuženog od 16. decembra 2013. godine o prestanku radnog odnosa zbog nezakonitosti, da se obaveže tuženi organ da apelantu sa 27. decembrom 2013.godine uspostavi radno-pravni status na poslovima i zadacima koje je obavljao u momentu donošenja spornog rješenja, te da apelantu na ime neisplaćenih plaća za naznačeni period i na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama.

4. Odlučujući o apelantovom prijedlogu za obnovu postupka od 12. marta 2018. godine, direktor tuženog je donio rješenje 20. juna 2018.godine, koje je potvrđeno rješenjem direktora tuženog od 24. avgusta 2018. godine, kojim je odlučeno o apelantovom prijedlogu tako što je odbijen apelantov prijedlog da direktor tuženog stavi van snage rješenje direktora tuženog od 16. decembra 2013. godine i donese novo rješenje o prestanku radnog odnosa po osnovu sticanja uslova za penziju, shodno periodu brisanja osiguranja, te da apelantu za naznačeno vrijeme retroaktivno uspostavi radnopravni status, isplati neisplaćene plate i uplati sve pripadajuće doprinose.

5. U upravnom sporu apelanta, kao tužitelja, protiv rješenja direktora tuženog organa od 24. avgusta 2018. godine, Sud BiH je donio presudu broj S1 3 U 030352 18 U od 4. marta 2020. godine kojom je odbio predmetnu tužbu.

6. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da apelant zahtijeva obnovu postupka pozivajući se na novu činjenicu nastalu na osnovu rješenja Federalnog zavoda za PIO od 7. decembra 2017.godine kojim je dozvoljeno brisanje određenog perioda osiguranja. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da navedeno rješenje Federalnog zavoda za PIO nije postojalo u vrijeme vođenja postupka i donošenja rješenja čije ponavljanje apelant traži pa ne može se smatrati novim dokazom tj. činjenicom koji bi doveo do ponavljanja postupka u smislu člana 238. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnom postupku BiH. Sud BiH je naveo da donošenje navedenog rješenja Federalnog zavoda za PIO, a s obzirom da je isto donijeto nepune četiri godine od nastupanja konačnosti rješenja iz upravnog postupka čija se obnova traži, ne može smatrati novim dokazom koji bi doveo do ponavljanja postupka u smislu člana 238. stav 1. tačka 1. citiranog zakona. Sud BiH je zaključio da je pravilno tuženi odbio apelantov prijedlog za obnovu postupka, jer nije istakao nikakve nove činjenice ili dokaze koji bi sami ili u vezi sa već izvedenim i upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja, da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem postupku (član 238. stav 1. Zakona o upravnom postupku BiH).

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant poziva u apelaciji odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom prijedlogu za obnovu pravosnažno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnim slučajevima, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za obnovu pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli obnova postupaka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Nadalje, u odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1596/20 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio