Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4835/18 (D. B. i D. B.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stjecanje bez osnova
- Kamata
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4835/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-4835/18, rješavajući apelaciju Davora Borojevića i Dragane Borojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Davora Borojevića i Dragane Borojević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 231168 17 Gž od 12. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Davor Borojević i Dragana Borojević (u daljnjem tekstu: apelant i apelantkinja ili apelanti), iz Banja Luke, koje zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 24. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 231168 18 Rev od 18. jula 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 231168 17 Gž od 12. februara 2018. godine. Apelanti su, podnescima od 8. maja i 10. jula 2019. godine obavještavali Ustavni sud o relevantnoj praksi sudova u Bosni i Hercegovini i u regiji o istom pitanju koje postavljaju i u svojoj apelaciji.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2132/18 od 23. aprila 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Okružnog suda broj 71 0 P 231168 17 Gž od 12. februara 2018. godine. Imajući u vidu da je, nakon toga, osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari pa će apelacione navode apelanata ispitati u odnosu na tu presudu.
3. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 231168 16 P od 4. septembra 2017. godine, obavezana je tužena „Addiko Bank“ a.d. Banja Luka, (pravni sljednik Hypo Alpe Adria banke, u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima iz osnova sticanja bez osnova isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga koji se odnosi na razliku između uplata apelanata i anuiteta kredita neusklađenih sa tržišnom vrijednošću Libora [Londonska međubankarska stopa] za određeni period, zatim određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora sa tržišnom vrijednošću za određeni period i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga za određeni period. Dalje, prvostepenom presudom obavezana je tužena da apelantima isplati određeni novčani iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni vremenski period, te određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za određeni period i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga, kao i troškove parničnog postupka u određenom iznosu, dok je zahtjev apelanata za nadoknadu preko dosuđenih troškova postupka odbijen.
4. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su apelant, u svojstvu korisnika kredita i apelantkinja, u svojstvu solidarnog dužnika, te tužena u svojstvu davaoca kredita, zaključili 12. septembra 2006. godine ugovor o namjenskom stambenom kreditu (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) uz valutnu klauzulu u CHF, na osnovu kojeg je tužena stavila na raspolaganje određeni novčani iznos CHF u protivrijednosti KM po srednjem kursu tužene za devize na dan puštanja kredita na korištenje (član 1.). Dalje je naveo da je članom 3. predmetnog ugovora, ugovorena namjena kredita, rok otplate, rok vraćanja, broj aniuteta, kamatna stopa, troškovi obrade, promjena uslova kredita i plasiranje sredstava. Takođe je naveo da je članom 3. predmetnog ugovora (tačka 4.) definisana redovna kamatna stopa na odobreni iznos kredita, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa vezana za godišnji Libor+5,25, da je Libor fiksiran na 31. decembar za cijeli dvanaestomjesečni period, zaokružen na sljedeću veću četvrtinu, koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 6,75% godišnje na iznos kredita, te da se kamate obračunavaju i naplaćuju na bazi 360 dana godišnje, a na mjesečnom nivou na bazi 30 dana. Zatim je naveo da je članom 12. ugovora, između ostalog, ugovoreno da korisnik kredita (apelant) svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je saglasan i da prihvata primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune o čemu će banka (tužena) obavijestiti korisnika.
5. Nadalje je ukazao da su strane u obligacionim odnosima slobodne i ravnopravne da, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, svoje odnose urede po svojoj volji, dok je članom 13. ZOO propisano da je zabranjeno vršenje obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno (ove odredbe se primarno odnose na ugovor kao izvor obligacije). Osnovni sud je naveo da nije sporno da su parnične stranke zaključile ugovor o kreditu kojim su se saglasili o bitnim elementima ugovora i kojim su ugovorili količinu novca, uslove, rok vraćanja i kamatu (redovna kamatna stopa, interkalarna kamata i zatezna kamatna stopa), što proizilazi iz materijalnih dokaza. Zatim je ukazao da odredba člana 3. predmetnog ugovora, tumačena sama za sebe, ne može poslužiti kao osnov za zaključak da je ugovoreno da tužena može mijenjati kamatnu stopu jednostranom promjenom kamatne marže, kao jednog od elemenata kamatne stope i o tome samo obavijestiti korisnika kredita. Nadalje je ukazao da je tužena u vršenju svojih povjerilačkih prava na naplatu ugovorene kamate pogrešno tumačila odredbu člana 12. predmetnog ugovora u vezi sa odredbom člana 3. predmetnog ugovora (čl. 99, 100. i 101. ZOO), tako što je kamatnu stopu u određenim periodima mijenjala (povećavala) u odnosu na zvaničnu vrijednost Libora i nije usklađivala kursnu razliku. Takođe je naveo da nije sporno pravo tužene da saglasno odredbi člana 12. stav 1. predmetnog ugovora utvrdi visinu kamatne stope, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovora, jer se ne radi o izmjeni ugovora o kojoj treba postići saglasnost volja ugovarača. Međutim, Osnovni sud je ukazao da tužena svojim odlukama o kamatnoj stopi nije pravilno vršila usklađivanje vrijednosti Libora i po osnovu kursne razlike niti je apelante obavještavala o promjenama, onako kako je ugovoreno u članu 12. u vezi sa članom 3. predmetnog ugovora. U vezi s tim je istakao da je takvo postupanje tužene u suprotnosti sa čl. 3. i 12. predmetnog ugovora, te čl. 17. i 262. stav 1. ZOO u vezi sa čl. 1065. i 1066. ZOO. Osnovni sud je citirao odredbe člana 210. ZOO, te je ukazao da apelantima, u vezi sa prednje navedenim, pripada pravo da u smislu navedene odredbe zahtijevaju da im tužena vrati stečeno bez osnova. Osnovni sud je ukazao da je visina potraživanja utvrđena na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 231168 17 Gž od 12. februara 2018. godine žalba tužene je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena tako sto je odbijen zahtjev apelanata u dijelu u kojem su tražili da se obaveže tužena da im isplati određeni novčani iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period, te određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za određeni period. U ostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Drugostepenom presudom, preinačena je odluka o troškovima postupka tako sto je tužena obavezana da apelantima isplati troškove parničnog postupka u iznosu manjem od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom (preciznije navedeno u izreci presude).
7. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da su se u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora na kreditne odnose fizičkih lica i banaka primjenjivale odredbe ZOO, konkretno član 1065. ZOO kojima je propisano da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Takođe je naveo da su strane u obligacionim odnosima slobodne u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja da svoje odnose urede po svojoj volji (član 10. ZOO), te su u zasnivanju obligacionih odnosa ravnopravne (član 11. ZOO). Nadalje je ukazao da je opštepoznato da su ugovori o kreditu uz valutnu klauzulu, gdje glavnica kredita zavisi od kursa neke strane valute, uobičajeni u pravnom prometu i da nije sporno da se ova klauzula često koristi, te da je kao takva razumljiva i prosječnom potrošaču, a ugovaranje valutne klauzule koja se veže za stranu valutu nije zabranjeno kod kreditnog poslovanja ni jednim pozitivnim zakonskim propisom. Zatim je naveo da je takva mogućnost ugovaranja propisana i članom 98 m) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o bankama čije odredbe se imaju retroaktivno primijeniti na kredite kojim kamatna stopa (promjenjiva ili fiksna) nije odrediva (član 129. tačka a)). Takođe je naveo da predmetni ugovor nije protivan ni odredbama Zakona o deviznom poslovanju jer se u konkretnom slučaju radi o kreditu vezanom (indeksiranom) na valutu CHF pri odobravanju i otplati kredita, pa se na isti ugovor i ne primjenjuje odredba iz člana 19. stav 2. i 3. ovog zakona kojim je propisano da ovlašćena banka ne može rezidentu odobriti kredit u devizama, osim rezidentu – pravnom licu i preduzetniku za plaćanje uvoza robe i usluga iz inostranstva (stav 2) i da se odobreni devizni kredit u Republici može otplaćivati u devizama (stav 3).
8. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je vraćanje kredita ugovoreno suprotno odredbama ZOO koje regulišu ugovaranje kamatne stope između pojedinaca i vraćanje kamate koja nije određena ili odrediva, na koji način je tužena povrijedila odredbe predmetnog ugovora i ZOO. Zatim je istakao da je kredit iz predmetnog ugovora odobren u CHF, izražen u protivvrijednosti u KM, da je vraćanje kredita određeno u mjesečnim iznosima izraženim u CHF, a ispunjenje obaveze u domaćoj valuti KM, prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze, što je u skladu sa odredbom člana 395. ZOO kojom je propisano da ako novčana obaveza glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti ili zlatu, njeno ispunjenje se može zahtevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze. Nadalje je naveo da su apelanti, prilikom zaključenja predmetnog ugovora bili svjesni interesa tužene da novčani iznos dat na ime kredita veže za stabilnu valutu CHF i da može doći do porasta vrijednosti takve valute, što i jeste cilj davanja kredita od strane tužene pod ovim uslovima (da u slučaju pada vrijednosti domaće valute u odnosu na stranu valutu interesi tužene budu zaštićeni), a koji uslov ujedno predstavlja i vid naknade za korištenje kredita od strane korisnika. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ukazao da pogrešan je zaključak prvostepenog suda da se tužena u vršenju svojih povjerilačkih prava neosnovano obogatila za iznos duga po osnovu kursne razlike u spornom periodu, na što žalba osnovano ukazuje.
9. Osim toga, Okružni sud je ukazao da je pravilna i zakonita prvostepena presuda u preostalom pobijanom dijelu u kojem je obavezana tužena da apelantima na ime glavnog duga koji se odnosi na razliku između uplata apelanata i anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora, na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora sa tržišnom vrijednošću i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga, isplati određene novčane iznose.
Apelacioni navodi
10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Apelanti, u suštini, smatraju da je u postupku koji je okončan osporenom odlukom, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim apelanti su ukazali da su tužbeni zahtjev zasnovali „pozivajući se ponajviše na odredbe Zakona o zaštiti potrošača BiH“, kao i na druge zakone (ZOO, Zakon o deviznom poslovanju RS, Zakona o bankama RS). Dalje su naveli da sudovi nisu razmotrili pravnu argumentaciju i kvalifikacije koje su apelanti isticali tokom postupka, kao da Zakon o zaštiti potrošača i drugi zakonski propisi koji regulišu rad banaka ne postoje, niti važe u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Takođe su naveli da tužena u toku postupka nije dokazala tvrdnju da se zarad plasiranja predmetnog kredita zadužila na stranom ili domaćem tržištu novca u CHF, zbog čega bi morala vraćati iznos u toj valuti i isplaćivati pasivne kamatne stope. Apelanti su naveli da proizvoljna primjena prava predstavlja kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je ignorisanje njihovih argumenata i primjene Zakona o zaštiti potrošača i drugih propisa dovelo do nejednakosti stranaka u postupku i povrede zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. U dopunama apelacije, apelanti su obavještavali Ustavni sud o praksi sudova u regionu (Srbija, Hrvatska, Slovenija), koja slijedi praksu Evropskog suda pravde u Luxembourgu (u daljnjem tekstu: ESP) po istom pitanju koje se postavlja i u konkretnom slučaju.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Okružnog suda djelimično preinačena prvostepena presuda (u dijelu za više obračunati i naplaćeni kredit po osnovu kursne razlike) uz zaključak da su parnične stranke u konkretnom slučaju zaključile predmetni ugovor (u kojem je predviđena promjenjiva kamatna stopa) slobodno izraženom voljom sa dopuštenim osnovom. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene konačne odluke proizilazi zaključak da je ugovorna odredba (u pogledu kamatne stope) utemeljena na pravilnoj primjeni odredaba člana 395. ZOO kojima je regulisano da se ispunjenje novčane obaveze koja glasi na plaćanje u stranoj valuti može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze.
18. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje, u kontekstu gotovo identično postavljenog tužbenog zahtjeva (usmjerenog na isplatu razlike uplata i „anuiteta kredita usklađenim sa tržišnom vrijednošću Libora“ te kamata, kao i iznosa na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike sa kamatama) s tim što je u tom predmetu tužbenim zahtjevom traženo i utvrđivanje ništavosti odredbe člana 12. ugovora, razmatrao u predmetu AP-3877/17. Ustavni sud je u tom predmetu odbio apelaciju zaključivši da su redovni sudovi za svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica dali dovoljne, jasne i relevantne razloge (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je, između ostalog, naveo: „...tačno je da su se apelantice u tužbi i u postupku pozvale, između ostalog, i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Međutim, taj Zakon propisuje prava potrošača, ali ne predviđa instrumente zaštite, već se u odnosu na to moraju primijeniti odgovarajuće odredbe ZOO, na šta i sam Zakon o zaštiti potrošača ukazuje (član 1. stav (2)). Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti tvrdnje da Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama nisu dali relevantna obrazloženja koja se tiču zaštite apelantica u spornom ugovornom odnosu, iako se sudovi nisu eksplicitno pozvali na Zakon o zaštiti potrošača i neke druge zakone koje su navele u tužbi, jer su suštinska pitanja razmotrena primjenom odgovarajućih odredaba ZOO o zaštiti ugovornih strana.“. Takođe, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da: „…na drugačije odlučenje ne mogu utjecati ni navodi apelantica o tome da sudovi nisu ispitali je li se tužena kreditno zadužila u stranoj valuti kod druge finansijske organizacije i je li ta sredstva konvertovala radi davanja kredita, budući da Ustavni sud smatra da to ni na koji način nije relevantno u konkretnom slučaju, niti presude ESP na koje su se apelantice pozvale ukazuju na potrebu da se dokazuje iz kojeg izvora sredstava je plasiran kredit koji im je odobren“. Isto tako, Ustavni sud je u navedenoj odluci, u pogledu pozivanja na praksu sudova u regiji, istakao da: „Budući da se ta praksa zasniva na stavovima ESP koji su detaljno izneseni, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ulaziti u to kako su sudovi u drugim državama u regiji primijenili stavove ESP u okolnostima slučajeva koje su oni razmatrali“.
19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu Okružni sud jasno ukazao zbog čega nije osnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili da im tužena isplati određeni novčani iznos na ime naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za određeni period, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Ustavni sud takođe zapaža da apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminisani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminisani u odnosu na pravo na pravično suđenje. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da navode o diskriminaciji apelanti nisu učinili ni vjerovatnim, jer niti su naveli osnov po kojem su navodno diskriminisani i pravo u odnosu na koje smatraju da postoji diskriminacija, nisu naveli ni uporednu grupu, a ni radnje kojima bi bili diskriminisani u odnosu na tu uporednu grupu po nekom zabranjenom osnovu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević