Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4306/18 (I.Č.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 106, 214
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 6
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 6
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 6
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4306/18
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4306/18, rješavajući apelaciju I. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija I. Č. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 194384 15 Rev od 17. aprila 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. I. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 30. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 194384 15 Rev od 17. aprila 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Holiday Inn“ Sarajevo d.o.o. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 29. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 4. do 18. decembra 2019. godine, dok je dopis upućen tužiocu vraćen 2. decembra 2019. godine sa naznakom „odselio“.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelant, bivši direktor, odnosno savjetnik direktora tužioca, vodio je, između ostalih, radni spor protiv navedenog poslodavca radi isplate plaća. Pravomoćnom presudom Kantonalnog suda usvojen je tužbeni zahtjev i apelantu je dosuđen iznos od 74.986,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, koji mu je u cijelosti i isplaćen. Međutim, Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000172 09 Rev od 10. marta 2011. godine tužiočeva revizija je uvažena, osporene presude preinačene i apelantov tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen. Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 2016/11 od 27. juna 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbijena je kao neosnovana apelantova apelacija podnesena protiv navedene presude Vrhovnog suda.
Osporene presude
6. Odlučujući o tužiočevom tužbenom zahtjevu protiv apelanta radi stjecanja bez osnova, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 194384 11 Rs od 31. jula 2012. godine kojom je apelant obavezan da tužiocu isplati iznos od 125.298,67 KM sa zateznim kamatama počev od 18. aprila 2011. godine i troškovima parničnog postupka u iznosu od 3.250,00 KM, dok je tužilac odbijen s preostalim zahtjevom za isplatu zateznih kamata.
7. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je utvrdio da je apelant (kao tužiočev zaposlenik) vodio postupak protiv tužioca radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa, u kojem je presudom Općinskog suda od 28. decembra 2005. godine i presudom Kantonalnog suda od 18. aprila 2008. godine apelantu dosuđen ukupan iznos od 125.298,67 KM. Dalje je utvrđeno da su presudom Vrhovnog suda od 10. marta 2011. godine preinačene navedene presude Općinskog i Kantonalnog suda tako što je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom u cijelosti. Osim toga, utvrđeno je da je apelantu u izvršnom postupku isplaćen ukupan iznos od 125.298,67 KM (dana 24. juna i 27. oktobra 2008. godine iznos na ime glavnog duga, zateznih kamata i troškova postupka), kao i da je apelant protiv navedene presude Vrhovnog suda pokrenuo postupak pred Ustavnim sudom BiH pod brojem AP 2016/11. Općinski sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan i da tužiocu pripada pravo da tužbom potražuje povrat isplaćenih sredstava. Ovo zato što je presudom Vrhovnog suda 10. marta 2011. godine odbijen apelantov tužbeni zahtjev, odnosno na strani apelanta došlo je do stjecanja bez pravnog osnova jer je pravni osnov otpao u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je tužilac apelantu isplatio iznos od 125.298,67 KM, pa je apelant dužan navedeni iznos vratiti tužiocu uz isplatu kamata u skladu sa članom 214. ZOO kojim je predviđeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnova moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata (ako je sticalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva). Općinski sud je istakao da tužiocu pripada pravo na isplatu zateznih kamata počev od dana podnošenja tužbe, tj. od 18. aprila 2011. godine, a ne od dana stjecanja, kako je to tražio tužilac, budući da je u toku postupka utvrđeno da je apelant bio savjestan (iznos od 125.298,67 KM apelantu je isplaćen u izvršnom postupku na osnovu pravomoćne presude), zbog čega je odbijen tužiočev zahtjev za isplatu zakonskih kamata preko dosuđenog iznosa. Osim toga, Općinski sud je naveo da u konkretnom postupku nisu bili ispunjeni uvjeti za prekid postupka u smislu čl. 378. i 379. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno da je odbio apelantov prijedlog za prekid postupka do okončanja njegove apelacije pred Ustavnim sudom. Na osnovu naprijed navedenog , Općinski sud je donio odluku kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima parničnog postupka donio primjenom čl. 386. i 387. ZPP.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 194384 12 Rsž od 5. decembra 2014. godine odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i apelanta i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužilac podnio žalbu u odbijajućem dijelu odluke o zateznim kamatama zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj je naveo da je sud pogrešno obračunao zateznu kamatu u konkretnom slučaju. Apelant je podnio žalbu zbog povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te je u žalbi naveo da je sud pogrešno zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za prekid postupka, kao i da je pogrešan zaključak suda da je sticalac bez osnova budući da mu je tuženi bez prinude isplatio njegova potraživanja iz radnog odnosa.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama predviđenim članom 221. ZPP i u okviru žalbenih navoda, zaključio da su žalbe parničnih stranaka neosnovane. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjenom provedenih dokaza, donio pravilnu odluku. Kantonalni sud je ponovio nesporno utvrđeno činjenično stanje i istakao da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, pravilno zaključio da je apelant dužan tužiocu isplatiti utvrđeni iznos (koji je tužilac isplatio apelantu) u skladu s odredbom člana 214. ZOO (stjecanje bez osnova). Kantonalni sud je također naveo da je, suprotno tužiočevim žalbenim navodima, pravilan zaključak prvostepenog suda u pogledu prava na isplatu zateznih kamata od dana podnošenja tužbe budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant bio savjestan, odnosno da mu je sporni iznos bio isplaćen u izvršnom postupku na osnovu pravomoćne presude. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio kada nije prekinuo predmetni postupak zato što nije okončan postupak koji je apelant pokrenuo pred Ustavnim sudom, odnosno da je prvostepeni sud pravilno cijenio da nisu ispunjeni uvjeti za prekid postupka u konkretnom slučaju, kao i da je odluka o troškovima postupka donesena pravilnom primjenom odredbi čl. 386. i 387. ZPP. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, zbog čega je odbio kao neosnovane žalbe i potvrdio prvostepenu presudu.
10. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 65 0 Rs 194384 15 Rev od 17. aprila 2018. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i zaključke prvostepenog i drugostepenog suda, te je naveo da je pobijanu presudu ispitao u okvirima razloga revizije, te u skladu sa članom 241. ZPP („Službene novine FBiH” br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji se u konkretnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” broj 98/15) uz zaključak da je drugostepena presuda pravilno i zakonito donesena. Vrhovni sud je dalje naveo da je neosnovan revizioni prigovor koji se odnosi na povredu odredbi parničnog postupka. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da se član 8. ZPP odnosi na načelo suđenja prema kojem sud po slobodnoj ocjeni dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Ovo načelo se primjenjuje u prvostepenom postupku, a u drugostepenom samo u dijelu kojim se na povredu ovog načela ukazuje u žalbi. Stoga, budući da je drugostepeni sud svoju odluku donio u vijeću na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenih dokaza iz prvostepenog postupka, to on nije ni vršio ocjenu dokaza, već je, prihvaćajući u cijelosti ocjenu dokaza datu u prvostepenoj odluci, analizirao već utvrđene činjenice koje i nisu sporne, zbog čega prigovor povrede člana 8. ZPP pred drugostepenim sudom nema osnova. Također, bez pravnog uporišta je prigovor revizije da drugostepena presuda ne sadrži razloge na kojima se presuda zasniva jer, prema ocjeni Vrhovnog suda, obrazloženje drugostepene presude sadrži sve elemente predviđene članom 191. stav 4. ZPP. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja i nesporne činjenice da je tužilac isplatio tuženom ukupan iznos od 125.298,67 KM (postupajući po Presudi Općinskog suda broj Pr-2393/03 od 28. decembra 2005. godine, koja izvršna isprava je ukinuta), zaključili da je apelant dužan isplaćeni iznos vratiti tužiocu kao stečen bez osnova, iz čega proizlazi da je primjenom odredbe člana 210. stav 4. ZOO tužbeni zahtjev pravilno usvojen u cijelosti.
11. Vrhovni sud je dalje naveo da se apelant u reviziji neosnovano poziva na odredbu člana 213. ZOO s obzirom na to da primjena navedene zakonske odredbe ima osnova samo u situaciji da se ne može tražiti ono što je dato ili učinjeno na ime izvršenja neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti. Međutim, budući da je isplata izvršena na osnovu pravomoćne sudske presude, sasvim jasno proizlazi da tužilac ima pravo zahtijevati vraćanje. Vrhovni sud, također, smatra da se apelant neosnovano u reviziji poziva na odredbu člana 211. ZOO. Ovo zato što plaćanje novčanog iznosa na koji je tužilac obavezan na osnovu pravomoćne presude podrazumijeva plaćanje pod prijetnjom prinudnog izvršenja, što daje pravo tužiocu na povrat tako plaćenog iznosa. Vrhovni sud je istakao da ostali revizioni prigovori nemaju utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari, zbog čega ih nije posebno ni obrazlagao.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant smatra da je stav Vrhovnog suda u osporenoj odluci pravno neosnovan i pogrešan, te da je neprihvatljiva činjenica da je postao sticalac bez osnova (iznosa koji je primio na osnovu pravomoćnih presuda). U vezi s tim, apelant je istakao da je tužiočev zakonski zastupnik (u svojoj izjavi od 21. augusta 2008. godine) potvrdio da mu je isplaćeno potraživanje u skladu s donesenim presudama, odnosno da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 213. ZOO i da nije bio dužan da vrati stečeno. Osim toga, apelant je komentirao Odluku Vrhovnog suda broj 70-0 Rs 000172 09 Rev od 10. marta 2011. godine kojom su preinačene odluke Općinskog i Kantonalnog suda na osnovu kojih je apelant naplatio svoja potraživanja, te je izložio svoje viđenje u odnosu na navedenu odluku Vrhovnog suda. Apelant je predložio da se usvoji njegova apelacija i ukine osporena odluka Vrhovnog suda, odnosno da se preinači osporena odluka tako što će se tužiočev tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti. b)Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te je istakao da je svoju odluku donio u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Predloženo je da se apelacija odbije.
14. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim navodima i pravnoj argumentaciji iz svoje presude, te je istakao da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
15. Općinski sud je naveo da u konkretnom postupku nije postupao suprotno odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Član 210.
[…] (4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Kad se ne može tražiti vraćanje Član 211.
Ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtijeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu.
Izvršenje neke prirodne obaveze, ili neke moralne ili društvene dužnosti Član 213.
Ne može se tražiti ono što je dato ili učinjeno na ime izvršenja neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti.
Obim vraćanja Član 214.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 191.
(1)Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i pouku o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.
(2)Uvod presude sadrži: naziv suda, ime i prezime sudije, ime i prezime i prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika, kratko označenje predmeta spora i njegovu vrijednost, dan zaključenja glavne rasprave, naznačenje stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika koji su toj raspravi prisustvovali, kao i dan kad je presuda donijeta.
(3)Izreka presude sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja, kao i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.
(4)U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.
(5)U obrazloženju presude zbog propuštanja, presude na osnovu priznanja ili presude na osnovu odricanja, iznijeće se samo razlozi koji opravdavaju donošenje takvih presuda VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 194384 15 Rev od 17. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju vodio radi povrata stjecanja bez osnova, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
26. U vezi s apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
28. Polazeći od navedenih standarda, a imajući u vidu obrazloženje osporene presude, Ustavni sud zapaža da su konkretni spor, odnosno tužiočev tužbeni zahtjev, redovni sudovi sagledali, prije svega, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama ZOO i ZPP. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda proizlazi da je u konkretnom predmetu izvršena analiza provedenih dokaza (u skladu sa članom 8. ZPP), te da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu relevantne odredbe ZOO (čl. 210. i 214) kada su utvrdili da je apelant dužan isplaćeni iznos vratiti tužiocu kao stečen bez osnova. Naime, iz provedenih dokaza je utvrđeno da je donošenjem presude Vrhovnog suda od 10. marta 2011. godine otpao osnov na osnovu kojeg je apelantu isplaćen novčani iznos, zbog čega je on postao sticalac bez osnova (član 210. ZOO), dok je pravo na isplatu zateznih kamata utvrđeno počev od dana podnošenja tužbe (od 18. aprila 2011. godine) budući da je apelant bio savjestan sticalac. Ustavni sud, također, zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud razmotrili apelantove žalbene i revizione tvrdnje koje apelant ponavlja u apelaciji, te da su se sudovi jasno i detaljno izjasnili zbog kojih razloga takve tvrdnje u datim okolnostima ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja u predmetnom postupku, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na štetu apelanta.
29. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i sadržaj relevantnih odredbi ZOO i ZPP na kojim je zasnovana osporena odluka, Ustavni sud dato obrazloženje ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.
30. U vezi s apelacionim navodima u kojima apelant ukazuje na Odluku Vrhovnog suda broj 70- 0 Rs 000172 09 Rev od 10. marta 2011. godine, Ustavni sud ističe da je apelantove navode u vezi s navedenom odlukom Vrhovnog suda razmatrao u predmetu broj AP 2016/11 u kojem je donio odluku (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 2016/11 od 27. juna 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu protiv navedene presude Vrhovnog suda.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, na osnovu pravilno utvrđenih činjenica od strane nižestepenih sudova, u obrazloženju svoje odluke dao dovoljne i jasne razloge u vezi s primjenom relevantnih odredbi ZOO i ZPP.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević