Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5729/18 (R. B.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
  • Bračna stečevina
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ugovor o poklonu
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5729/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5729/18, rješavajući apelaciju Ramize Bijedić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ramize Bijedić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 214591 15 Rev od 3. jula 2018. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ramiza Bijedić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Alija Galijatović i Mirza Pecikoza, advokati iz Sarajeva, podnijela je 16. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 214591 15 Rev od 3. jula 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 20. i 23. decembra 2019. godine zatraženo je od Vrhovnog suda i advokata Emira Hasića iz Sarajeva kao pravnog zastupnik tužene I. B. (u daljnjem tekstu: tužena) u postupku pred redovnim sudovima da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. decembra 2019. godine, a tužena 27. januara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 214591 11 P od 30. maja 2013. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da je ništav ugovor o poklonu zaključen 30. juna 2004. godine u Sarajevu između apelanticinog supruga H. B. i tužene, ovjeren u Općinskom sudu 2. jula 2004. godine, pa je tužena dužna trpjeti da se u knjizi položenih ugovora Zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda u pogledu određene nekretnine (bliže opisane u izreci navedene presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan) briše upis prava vlasništva s 1/1 dijela tužene, te uspostavi raniji upis prava vlasništva apelanticinog supruga s 1/1 dijela (sve bliže opisano u izreci navedene presude).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je 7. januara 1970. godine apelantica zaključila brak sa H. B., koji je prestao smrću H. B. (22. februara 2011. godine), da su do 1993. godine živjeli u Trebinju u stanu koji je stečen za vrijeme trajanja zajednice braka, te da su uslijed rata i ratnih dejstava napustili mjesto prebivališta i izbjegli u Švedsku. Dalje je naveo da je 9. juna 2003. godine zaključen kupoprodajni ugovor o kupovini predmetnog stana između prodavača (Z. V. i O. V.) i apelanticinog supruga kao kupca, te da se po osnovu tog kupoprodajnog ugovora apelanticin suprug uknjižio kao vlasnik na predmetnom stanu s dijelom vlasništva 1/1. Zatim je naveo da je apelanticin suprug ugovorom o poklonu, zaključenim 30. juna 2004. godine s tuženom, zastupanoj po zakonskoj zastupnici – majci (tužena je u to vrijeme bila maloljetna), kao poklonodavac predmetni stan poklonio poklonoprimcu – tuženoj.

7. Općinski sud je istakao da apelantica traži da se utvrdi ništavost ugovora o poklonu prema „članu 103, a iz osnova povrede“ člana 265. Porodičnog zakona FBiH („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89, kao i „Službeni list RBiH“ br. 6/94 i 13/94, u daljnjem tekstu: Porodični zakon), te članu 388. Porodičnog zakona FBiH iz 2005. godine. Naime, navedenom odredbom Porodičnog zakona je propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, te svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima. Dalje je istakao da je zakonom određeno zajedničko pravo vlasništva jer prema definiciji sadržanoj u odredbi člana 21. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima zajedničko vlasništvo postoji u slučajevima određenim zakonom, kada stvar pripada dvjema ili više osoba (zajedničari) tako da njihovi udjeli nisu unaprijed određeni, ali su odredivi.

8. Općinski sud je istakao da cijeneći utvrđenu činjenicu, koja nije osporena u postupku, da je predmetni stan kupljen iz sredstava stečenih u toku trajanja braka među supružnicima Bijedić, da je rezultat njihovog zajedničkog rada i doprinosa u braku, to on predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova, a iz osnova toga i njihovo zajedničko vlasništvo kojim raspolažu i upravljaju sporazumno. Naime, pravo vlasništva se odnosi na cijelu stvar tako da je ograničeno vlasništvom ostalih zajedničara do momenta diobe zajedničke imovine, kada zajedničari postaju suvlasnici. U vezi s tim je istakao da činjenica da je predmet zajedničke imovine supružnika otuđen prije diobe ukazuje da je apelanticin suprug raspolagao s više prava nego što mu to po zakonu pripada jer za takvo raspolaganje nije dobio saglasnost drugog zajedničara, tj. apelantice kao bračnog druga. Naime, na zajedničko vlasništvo shodno se primjenjuju odredbe o suvlasništvu ako zakonom nije drugačije određeno, a član 17. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima izričito propisuje da je za preduzimanje poslova redovnog upravljanja stvari potrebna saglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od 1/2 vrijednosti stvari. Općinski sud je ukazao da su u konkretnom slučaju apelantica i njen suprug imali zajedničko pravo bez obzira na to što je apelanticin prednik bio upisan kao isključivi vlasnik predmetnog stana, a koji upis je izvršen na osnovu apelanticine saglasnosti (kako to ona navodi u izjavi). Upisano pravo vlasništva ne predstavlja isključivo pravo vlasništva onog koji je upisan jer ne važi neoboriva već oboriva pretpostavka izvršenog upisa prava vlasništva.

9. Općinski sud je istakao da je u postupku dokazano da je sporni stan stečen kao zajednička imovina supružnika, kako to u iskazu navodi apelantica prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, koji iskaz u tom dijelu potvrđuje i svjedok S. O., a takvu činjenicu ne spori tužena u svom iskazu (u iskazu navodi da je apelantica dala saglasnost za zaključenje ugovora o poklonu, tj. da postoji apelanticino odobrenje na zaključenje ugovora, pa je Općinski sud istakao da na taj način posredno priznaje činjenicu zajedničkog vlasništva apelantice i njenog supruga na predmetnom stanu).

10. Općinski sud je naveo da je analizom izvedenih dokaza (bliže opisanih u obrazloženju presude) nesporno utvrdio da apelantica nikada nije potpisala pisanu saglasnost, odnosno dala odobrenje na zaključeni ugovor o poklonu. Nadalje je naveo da je predmetni ugovor o poklonu sačinjen u pisanoj formi, potpisi ugovarača ovjereni kod Općinskog suda, pa i dozvola i odobrenje, odnosno apelanticina saglasnost mora biti u formi koja se traži za zaključenje ugovora, kako je to propisano članom 29. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim je istakao da ako bračni drug nije dao odobrenje za zaključenje ugovora o raspolaganju zajedničkom imovinom, smatra se da ugovor nije ni zaključen, tj. takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo pa je u smislu člana 103. ZOO ništav.

11. Pored navedenog, Općinski sud je naveo da je tužena u momentu zaključenja ugovora bila maloljetna i da je u njeno ime majka, kao zakonska zastupnica, zaključila predmetni ugovor, pa je neosnovano pozivanje tužene na činjenicu savjesnosti s obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da je majka tužene znala i bila svjesna činjenice da predmetni stan predstavlja zajedničko vlasništvo apelantice i njenog supruga jer je stečen kao zajednička bračna stečevina

– imovina.

12. Općinski sud je na kraju istakao da s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da su prilikom zaključenja predmetnog ugovora o poklonu povrijeđene odredbe člana 15. stav 3. i član 17. st. 3. i 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, to je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu utvrđujući da je ugovor o poklonu bez pravnog dejstva, tj. ništav.

13. „Rješenjem“ Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 214591 13 Gž od 3. aprila 2015. godine odbijena je žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda.

14. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da predmetni stan predstavljao suvlasništvo bračnih partnera – apelantice i njenog pokojnog supruga. Naime, utvrđeno je da je stan koji su supružnici imali u Trebinju bio suvlasništvo apelantice i njenog supruga, ta da je isti stan prodat i da je od kupoprodajne cijene dobivene prodajom tog stana kupljen predmetni stan, koji je bio predmet poklona između apelanticinog supruga kao poklonodavca i tužene kao poklonoprimca.

15. Kantonalni sud je istakao da poklonodavac nije mogao zaključiti ugovor o poklonu bez saglasnosti apelantice kao faktičkog suvlasnika predmetnog stana iako je formalno-pravno kao vlasnik bio upisan samo apelanticin suprug. Dalje je istakao da prvostepeni sud pravilno zaključuje da je u smislu člana 29. ZOO ovakva saglasnost od strane apelantice morala biti data u formi ugovora. Zatim je istakao da je tužena sestrična pokojnog apelanticinog supruga, što znači da su kao bliži članovi porodice ona i njena majka morale znati da je predmetni stan kupljen zajedničkim sredstvima bračnih supružnika Bijedić.

16. Kantonalni sud je naveo da iz svega proizlazi da je poklonodavac, zaključujući predmetni ugovor o poklonu s tuženom, raspolagao s više prava nego što ih sam ima jer je predmetni stan bio bračna stečevina supružnika Bijedić, tako da je za svako raspolaganje stanom bila neophodna saglasnost apelantice kao faktičke suvlasnice navedenog stana. U vezi s tim je istakao da suvlasnik ne može raspolagati imovinom bez saglasnosti ostalih suvlasnika, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio da su predmetnim ugovorom o poklonu povrijeđene odredbe člana 15. stav 3. i člana 17. st. 3. i 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pa je iz navedenih razloga ugovor o poklonu ništav i ne proizvodi pravno dejstvo.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 214591 15 Rev od 3. jula 2018. godine djelimično je usvojena revizija tužene, te su preinačene nižestepene odluke tako što je utvrđeno da je ništav do 1/2 apelanticinog suvlasničkog dijela ugovor o poklonu zaključen 30. juna 2004. godine između apelanticinog supruga i tužene, ovjeren u Općinskom sudu 2. jula 2004. godine, pa je tužena dužna trpjeti da se u pogledu predmetnog stana upiše pravo vlasništva 1/2 dijela na apelanticu, a 1/2 dijela na tuženu. Navedenom presudom također je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev da se uspostavi raniji upis prava vlasništva apelanticinog supruga sa 1/1 dijelom (sve bliže opisano u izreci navedene presude).

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prigovor tužene o pogrešnoj primjeni materijalnog prava djelimično osnovan. U vezi s tim je naveo da je u toku postupka utvrđeno da predmetni stan, koji je bio predmet poklona tuženoj, predstavlja bračnu stečevinu apelantice i njenog supruga u smislu člana 252. Porodičnog zakona FBiH („Službene novine FBiH“ broj 35/05, u daljnjem tekstu: Porodični zakon FBiH). Naime, tom odredbom je regulirano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili, a član 253. istog zakona propisuje da se na bračnu stečevinu primjenjuju odredbe stvarnog i obaveznog prava ako tim zakonom nije drugačije određeno.

19. Vrhovni sud je ukazao, šta je propisano članom 15. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, između ostalog, da stav 3. navedenog člana regulira da suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika. Također je ukazao da su sadržajno te odredbe isto regulirane i u članu 27. stav 1. Zakona o stvarnim pravima Federacije BiH.

20. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje, da stan koji je bio predmet ugovora o poklonu predstavlja zajedničku imovinu apelantice i njenog supruga, koju su stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice s dijelom od po 1/2, Vrhovni sud je istakao da je apelanticin suprug tuženoj ugovorom o poklonu mogao pokloniti 1/2 svog suvlasničkog dijela, a nikako i 1/2 koja pripada apelantici, pa je primjenom člana 103. stav 1. ZOO utvrdio da je ugovor o poklonu apsolutno ništav u dijelu 1/2 s kojim apelanticin suprug nije mogao raspolagati jer je kao poklonodavac morao znati da je samo formalno-pravno vlasnik predmetnog stana upisanog u Zk. uredu na njegovo ime, pa tuženoj nije mogao prenijeti više prava nego što ih je i sam imao.

21. Vrhovni sud je dalje istakao da je pozivanje tužene na povjerenje u zemljišne knjige bez utjecaja u konkretnom sporu. Naime, načelo povjerenja u zemljišnu knjigu predstavlja osnovnu pretpostavku za siguran pravni promet nekretninama i ujedno odražava istinitost onoga što je u zemljišnim knjigama upisano, međutim, tužena gubi iz vida činjenicu (koja joj je morala biti poznata) da je poklonjeni stan zajednički stečena bračna imovina apelantice i njenog supruga koji je formalno bio upisan kao vlasnik 1/1 na stanu, pa je apelantica imala pravnu mogućnost da kao supruga, koja se nije izričito – pismeno saglasila s otuđenjem stana, pobija pravni posao

– ugovor o poklonu. Kod toga da se umrlo lice ne može upisati kao suvlasnik na predmetnom stanu, Vrhovni sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu da se uspostavi raniji upis prava vlasništva apelanticinog supruga s dijelom 1/1.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Apelantica, u suštini, smatra da su joj navedena prava povrijeđena zbog proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Apelantica je, između ostalog, istakla da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je revizioni sud proizvoljno postupao u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa, tj. procesnog (član 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku) i materijalnog prava. Naime, apelantica je ukazala da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju primijenio odredbe Porodičnog zakona FBiH i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima umjesto odredbu člana 265. stav (2) Porodičnog zakona koji je lex specialis u odnosu na Zakon o vlasničko-pravnim odnosima. U vezi s tim je istakla da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o poklonu na snazi je bio i primjenjivao se Porodični zakon, a prema pravilima temporalnog prava o vremenskom važenju pravne norme, na određeni pravni odnos uvijek se primjenjuje materijalno pravo važeće na dan zasnivanja pravnog odnosa.

b)Odgovori na apelaciju

24. Vrhovni sud je istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te smatra da prilikom donošenja navedene odluke nisu uskraćena prava apelantici na koja se poziva u apelaciji, niti je primjena prava bila proizvoljna.

25. Tužena je istakla da se u apelaciji ponavljaju navodi koje je apelantica isticala u toku cijelog postupka pred redovnim sudovima. Nadalje je istakla da je u konkretnom slučaju apelanticin suprug, kao suvlasnik bračne stečevine, sa svojim suvlasničkim dijelom, u skladu s pravilima Porodičnog zakona kao propisa lex specialis i odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, slobodno, bez prisile raspolagao svojom imovinom u korist tužene, inače bliske srodnice, zato što je dijete bez jednog roditelja. Tužena smatra da takvim raspolaganjem apelanticin suprug nije ni na koji način povrijedio apelanticina prava.

V.Relevantni propisi

26. Porodični zakon („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89 i „Službeni list RBiH“ br. 6/94 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 265.

(1)Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.

(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

27. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) od 20. juna 2005. godine u relevantnom dijelu glasi: Član 252. stav 1.

(1)Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

b) Upravljanje bračnom stečevinom Član 253.

Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obaveznog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 387.

Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje primjena Porodičnog zakona ("Službeni list SR BiH", br. 21/79 i 44/89, kao i "Službeni list R BiH", br. 6/94 i 13/94).

Član 388.

Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a počet će se primjenjivati istekom roka od šest mjeseci od dana stupanja na snagu.

28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Dozvola i odobrenje Član 29.

(1) Kad je za zaključenje ugovora potrebna saglasnost trećeg lica, ova saglasnost može biti data pre zaključenja ugovora, kao dozvola, ili posle njegovog zaključenja, kao odobrenje, ako zakonom nije propisano što drugo.

(2) Dozvola, odnosno odobrenje moraju biti dati u obliku propisanom za ugovore za čije se zaključenje daju.

Ništavost Član 103. stav 1.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

29. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

5. Suvlasništvo Član 15. stav 3.

Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez suglasnosti ostalih suvlasnika. Član 17. st. 3. i 4.

Za poduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (promjena namjene stvari, otuđenje cijele stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanje i sl.) potrebna je suglasnost svih suvlasnika. Ako se u slučajevima iz stava 3. ovog člana, ne postigne suglasnost svih suvlasnika, a za poduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud.

6. Zajedničko vlasništvo Član 21.

Zajedničko vlasništvo postoji, u slučajevima određenim zakonom, kada stvar pripada dvjema ili više osoba (zajedničari) tako da njihovi udjeli nisu unaprijed određeni, ali su odredivi.

Na zajedničko vlasništvo shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o suvlasništvu, ako zakonom nije drukčije određeno.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 214591 15 Rev od 3. jula 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. augusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 16. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se predmetni postupak nesporno tiče utvrđivanja apelanticinih građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio po apelanticinoj tužbi protiv tužene radi utvrđenja da je predmetni ugovor o poklonu ništav. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, smatra da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise, odnosno da je primijenio Porodični zakon FBiH i Zakon o vlasničko-pravnim odnosima umjesto Porodični zakon koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o poklonu.

39. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

40. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

41. Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu apelantice i njenog supruga, koju su stekli za vrijeme trajanja braka, iako je kao vlasnik predmetnog stana formalno-pravno bio upisan samo apelanticin suprug. Zatim, da apelantica nije dala odobrenje, odnosno saglasnost za zaključenje predmetnog ugovora o poklonu, koja saglasnost je u smislu člana 29. ZOO od strane apelantice morala biti data u formi ugovora. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je u cijelosti usvojio apelanticin tužbeni zahtjev smatrajući da su prilikom zaključenja predmetnog ugovora o poklonu povrijeđene odredbe člana 15. stav 3. i član 17. st. 3. i 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odnosno da je ugovor o poklonu bez pravnog dejstva, tj. ništav. Ovakvu odluku Općinskog suda kao zakonitu i pravilnu potvrdio je Kantonalni sud. Međutim, Vrhovni sud, postupajući po reviziji tužene, djelimično je preinačio nižestepene presude zaključujući da je djelimično osnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud citirao odredbe čl. 252. i 253. Porodičnog zakona FBiH, koje je doveo u vezu sa članom 15. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pa je, imajući u vidu citirane zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje, istakao da je „apelanticin suprug tuženoj ugovorom o poklonu mogao pokloniti 1/2 svog suvlasničkog dijela, a nikako i 1/2 koja pripada apelantici“.

42. Dovodeći navedeno obrazloženje Vrhovnog suda u vezu s apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je predmetni ugovor o poklonu kojim je apelanticin suprug poklonio tuženoj predmetni stan zaključen 30. juna 2004. godine i da je ovjeren u Općinskom sudu 2. jula 2004. godine. Zatim, da je članom 388. Porodičnog zakona FBiH, na koji zakon se pozvao Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, propisano da taj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“, a da je članom 387. navedenog zakona propisano da stupanjem na snagu tog zakona prestaje primjena Porodičnog zakona. Ustavni sud, također, zapaža da je navedeni Porodični zakon FBiH objavljen u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 35/05 od 20. juna 2005. godine. S obzirom na navedene članove Porodičnog zakona FBiH proizlazi da je taj zakon stupio na snagu 28. juna 2005. godine kada je prestao s primjenom raniji Porodični zakon.

43. Imajući u vidu navedene odredbe Porodičnog zakona FBiH iz kojih jasno proizlazi da taj zakon nije bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o poklonu (zaključen 30. juna 2004. godine, a ovjeren 2. jula 2004. godine), kao i obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda, iz kojeg proizlazi da je Vrhovni sud pravo apelanticinog supruga da pokloni 1/2 dijela predmetnog stana upravo zasnivao na odredbama Porodičnog zakona FBiH (koji je stupio na snagu tek 28. juna 2005. godine), Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, također, zapaža da Vrhovni sud nije ukazao ni na jednu drugu odredbu relevantnog zakona, na adekvatnu sudsku praksu ili na neko drugo logično obrazloženje iz kojeg bi proizlazilo zašto su na konkretni slučaj primijenjene odredbe zakona koji nije bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o poklonu. Ovo pogotovo ako se ima u vidu da je odredbom člana 265. Porodičnog zakona, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o poklonu, propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno (stav 1), te da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima (stav 2).

44. Stoga, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

45. U kontekstu navedenog, a bez namjere da prejudicira kakva će biti odluka u konačnici, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelanticinih ustavnih prava, ukinuti presudu Vrhovnog suda, predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

46. S obzirom na zaključak o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud smatra da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud prilikom donošenja svoje odluke proizvoljno primijenio odredbe Porodičnog zakona FBiH koji nije bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o poklonu, odnosno kada nije ukazao ni na jednu drugu odredbu relevantnog zakona, na adekvatnu sudsku praksu ili na neko drugo logično obrazloženje iz kojeg bi proizlazilo zašto su na konkretni slučaj primijenjene odredbe zakona koji nije bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o poklonu.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5729/18 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio