Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1605/20 (J. Č.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1605/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1605/20, rješavajući apelaciju Jasne Čamber, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasna Čamber protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 616769 19 Rsž od 5. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu 65 0 Rs 616769 19 Rs 2 od 30. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasna Čamber (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Posušja, koju zastupa Namik Smajović advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 616769 19 Rsž od 5. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu 65 0 Rs 616769 19 Rs 2 od 30. septembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, poništeno je Rješenje Društvenog fonda PIO BiH od 23. jula 1992. godine i Odluka Društvenog fonda PIO BiH od 16. maja 1994. godine, pa je tuženi (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba za Kanton Sarajevo) obavezan da apelantici na ime naknade plaće za period 23. jula 1992. do 5. maja 2000. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da za navedeni iznos uplati Federalnom zavodu za PIO u korist apelantice odgovarajući iznos doprinosa za PIO, dok je u preostalom dijelu odbijen ovaj dio apelantičinog tužbenog zahtjeva za isplatom naknade plaće iza 6. maja 2000. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantica kao uposlenica tuženog upućena na čekanje posla 31.maja 1992. godine u smislu člana 10. stav 1. Zakona o radnim odnosima, da joj je radni odnos prestao rješenjem direktora 23. jula 1992. godine, da je tuženi ponudio apelantici vraćanje na radno mjesto koje je odgovaralo njenoj stručnoj spremi počev od 23. februara 1998.godine, što apelantica nije prihvatila, jer je uslov tuženog bio da se odrekne plaća i radnog staža do zasnivanja radnog odnosa, te da je 17. februara 2003. godine zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je članom 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu propisano da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona završiti po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije prije stupanja na snagu ovog zakona ako je to za zaposlenika povoljnije, izuzimajući član 143. Zakona o radu. Kantonalni sud je naveo da je stupanjem na snagu noveliranog člana 143. stav 2. Zakona o radu iz 2000. godine, apelantica, koja je 31. decembra 1991. bila zaposlena kod tuženog, koja do donošenja i stupanja na snagu Zakona o radu (5. novembra 1999.) nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca i koja je u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu Zakona o radu podnijela zahtjev poslodavcu za rješavanje radno-pravnog statusa (zahtjev je podnijela 5. februara 2000. godine), bez obzira na parnični postupak koji je bio u toku, imala smatrati zaposlenikom na čekanju posla, a što znači da su pravne posljedice rješenja o otkazu i odluke kojom je to rješenje potvrđeno - prestale važiti (član 143. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o radu iz 2000. godine). S obzirom da je apelantica stupanjem na snagu Zakona o radu imala status zaposlenika na čekanju posla i u tom statusu ostala do 5. maja 2000. godine, Kantonalni sud je naveo da na osnovu člana 143. stava 3. Zakona o radu apelantici pripada pravo na naknade plaće do isteka perioda od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu, tj. do 5. maja 2000. godine, jer je tuženi u ovom periodu nije pozvao na posao. Kantonalni sud je naveo da nema utjecaja činjenica da je tuženi pozivao apelanticu i nudio joj ponovno zaposlenje u februaru 1998.godine, jer ponuda poslodavca koja nije prihvaćena od zaposlenika obavezuje samo poslodavca, a ne i zaposlenika koji nije stupio na rad u skladu sa usmenom odlukom o izboru. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da apelantici u statusu zaposlenika na čekanju posla do 5. maja 2000. godine pripada pravo na naknade plaće sve do 5. maja 2000. godine, kad joj je radni odnos kod tuženog prestao po sili člana 143. stav 4. Zakona o radu iz 2000. godine, u visini koja je određena odlukom poslodavca (član 143. stav 3. Zakona o radu), a kako apelantica nije provela dokaze da je tuženi određivao visinu naknade plaće ni koliko je naknada iznosila, to apelantici pripada pravo na naknadu plaće u visini minimalne plaće u FBiH određene odlukama Vlade FBiH. Imajući u vidu visine prosječnih plaća za svaki mjesec u periodu od 1. marta 1998. do 5. maja 2000. godine, Kantonalni sud je naveo da apelantici za period 23. jula 1992. do 5. maja 2000. godine pripada pravo na naknade plaće u iznosu od 8.442,21 KM, te naglasio da je tuženi za ovu osnovicu obavezan u korist apelantice uplatiti i doprinose za PIO u smislu člana 101. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivnopravni propisi. Naime, apelantica navodi da je „žalbom zahtijevala da joj se priznaju prava iz radnog odnosa sve do 17. februara 2003.godine, kada je zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, te ističe da je Kantonalni sud zauzeo pogrešno pravno stajalište da se apelantica imala smatrati radnikom na čekanju i da apelantici pripadaju prava do 5. maja 2000. godine kada joj prava po sili zakona prestaju“. Apelantica se pozvala i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek, člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na rad, ali te navode nije posebno obrazlaga niti argumentovala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom jasno i argumentovano obrazložio svoj zaključak da je apelantica stupanjem na snagu Zakona o radu imala status zaposlenika na čekanju posla, da je u tom statusu ostala do 5. maja 2000. godine, do kada joj i pripada pravo na naknade plaće (član 143. stava 3. Zakona o radu), a u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević