Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3912/18 (P. B. i M. B.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokaz
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3912/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3912/18, rješavajući apelaciju Petra Bošnjaka i Marija Bošnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Bošnjaka i Marija Bošnjaka podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 017901 17 Kžk od 13. aprila 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Petar Bošnjak i Mario Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant) iz Posušja, koje zastupaju Lejla Čović i Sabina Mehić, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 16. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 017901 17 Kžk od 13. aprila 2018. godine i S1 2 K 017901 15 K od 5. maja 2017. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere opisane u apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3912/18 od 11. septembra 2018. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere (dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 27. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Tužilaštvo je 5. januara 2015. godine podiglo optužnicu broj T20 0 KT 0006845 13 protiv apelanata, te 10 imenovanih saoptuženih lica, među kojima su i Adis Burić i Semir Habibija, zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZBiH. U toku dokaznog postupka Tužilaštva između Tužilaštva i devet imenovanih optuženih lica su zaključeni sporazumi o priznanju krivice, te je stoga Sud BiH donio odluke o razdvajanju postupka i ti postupci su završeni pravomoćnim presudama. Također, Sud BiH je razdvojio postupak u odnosu na optuženog E.A., jer je bio nedostupan. Slijedom toga, predmetni postupak je nastavljen u odnosu na apelante. Osporene odluke

7. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 017901 15 od 5. maja 2017. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelanti su proglašeni krivim da su radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, a sve u vezi sa članom 54. istog zakona i osuđeni na kazne zatvora, i to prvoapelant u trajanju od sedam godina, a drugoapelant u trajanju od pet godina.

8. U obrazloženju presude su navedeni dokazi koji su provedeni po prijedlogu Tužilaštva, zatim, da je izveden dokaz saslušanja prvoapelanta kao svjedoka, te da odbrana drugoapelanta nije izvodila dokaze u postupku.

9. Sud BiH je naveo da su od apelanata, prema naredbama Suda BiH broj S1 2K 012755 13 Krn 10 od 17. septembra 2013. godine, privremeno oduzeti mobilni telefoni i pripadajuće SIM kartice, o čemu su sačinjeni zapisnici o pretresanju i izdate potvrde o privremenom oduzimanju predmeta nakon čega je svjedok - stručno lice Irhad Kos, postupajući po naredbi Tužilaštva, izvršio pretres i pregled (vještačenje) oduzetih predmeta. Budući da je odbrana apelanata prigovorila na način postupanja Tužilaštva sa oduzetim predmetima, Sud BiH je istakao da, iako Tužilaštvo nije uložilo dokaz na okolnost da su privremeno oduzeti i vještačeni predmeti bili podvrgnuti proceduri predviđenoj odredbama člana 71. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), ova činjenica ne utječe na zakonitost dokaza izvedenih svjedočenjem svjedoka - stručnog lica Irhada Kosa, niti na zakonitost svih ostalih dokaza. Navedeno je da se radnja otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta, predviđena članom 71. ZKPBiH, vrši u situaciji kada nije moguće izvršiti popis predmeta i dokumentacije, koji su uslijed te nemogućnosti stavljeni u omot i zapečaćeni, kako to predviđa odredba člana 68. stav 2. ZKPBiH, te je ova radnja u službi osiguranja načela jednakosti stranaka u postupku. Ukazano je da je ovakav stav jasno izražen u Odluci Ustavnog suda broj AP 2079/13 od 20. aprila 2016. godine, te je citiran stav iz te odluke.

10. Istaknuto je da su u konkretnom slučaju predmeti koji su oduzeti od apelanata popisani kako u zapisnicima o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari, tako i u potvrdama i privremenom oduzimanju predmeta, i to u mjeri i na način koji predstavlja potpunu identifikaciju predmeta te vrste. Dakle, s obzirom na to da se radi o mobilnim aparatima i SIM karticama, uz navođenje marke oduzetog mobilnog aparata, IMEI broja aparata, broja SIM kartice, odnosno IMSI koda, a koje je izvršeno u spomenutim zapisnicima i potvrdama. Navedeno omogućava utvrđivanje istovjetnosti predmeta, te je logično da ovako identificirane predmete nije bilo potrebe stavljati u omot i pečatiti, u svrhu naknadnog otvaranja i pregleda. Sud BiH je dodatno naglasio da su predmeti lično oduzeti od apelanata, da su oni potpisali potvrdu i zapisnik o oduzimanju predmeta, na koje akte nisu isticali prigovore tokom postupka, pa zakonitost tih akata nije ni dovedena u pitanje. Stoga je Sud BiH prigovore kojima je ukazano na nezakonitost pribavljanja dokaza, usljed isticanih propusta odredaba člana 71. ZKPBiH, kao i implikacije takve nezakonitosti na ostale dokaze Tužilaštva, u smislu „plodova otrovne voćke“ odbio kao neosnovane.

11. Odlučujući o žalbama branitelja apelanata, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Rješenjem broj S1 2 K 017901 17 Kž 7 od 21. novembra 2017. godine žalbe uvažilo, prvostepenu presudu ukinulo i odredilo održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem. Prvostepena presuda je ukinuta, jer je utvrđeno da je u prvostepenom postupku došlo do bitne povrede odredaba krivičnog postupka propisanih članom 297. stav 1. tačka

i) ZKPBiH, budući da je utvrđeno da taksativno navedene naredbe Suda BiH o provođenju posebnih istražnih radnji nisu sadržavale sve potrebne elemente. Slijedom toga, (paragraf 21) navedeno da će se u toku pretresa pred Apelacionim vijećem, na osnovu već izvedenih, a po potrebi i novih dokaza, razlučiti koji to sve dokazi proizlaze iz primjene naredbi Suda BiH koje su ocijenjene nezakonitim i ti dokazi izuzeti iz dokazne građe, te razjasniti sve činjenice u vezi sa potrebom otvaranja oduzetih predmeta s obzirom na to da je odbrana apelanata istakla i taj žalbeni prigovor u smislu člana 297. stav 1. tačka i) i člana 297. stav 2. u vezi sa članom 71. stav ZKPBiH.

12. Nakon održanog pretresa Apelaciono vijeće je donijelo Presudu broj S1 2 K 017901 17 Kžk 17 od 13. aprila 2018. godine. Tom presudom apelanti su proglašeni krivim da su radnjama pobliže opisanim u izreci počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, pa ih je Apelaciono vijeće, na osnovu navedenih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 39, 40, 42, 48. KZBiH, osudilo na kazne zatvora, i to prvoapelanta u trajanju od pet godina i šest mjeseci a drugoapelanta u trajanju od pet godina, u koje im je uračunato vrijeme koje su proveli u pritvoru navedeno u izreci presude. Na osnovu člana 74. KZBiH apelantima je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta, pobliže opisanih u izreci (mobilni telefoni sa pripadajućim SIM karticama).

13. Naime, apelanti su proglašeni krivim što su u periodu od aprila do septembra 2013. godine pristupili grupi za organizirani kriminal zajedno sa drugim imenovanim pripadnicima među kojim je i Semir Habibija zv. Habe i druga lica poznata njima, među kojima su zasigurno A.A., Mate Marinović, Ante Pionić zv. Ćoro i Velid Nazdrajić zv. Veki, koju je organizirao i njom rukovodio, u smislu člana 1. stav 20. KZBiH, Adis Burić, a koja je organizirana radi neovlaštene međunarodne kupoprodaje, prenosa, prevoza, držanja, posredovanja u daljnjoj međunarodnoj prodaji, uvoza i izvoza, slanja i isporuke opojnih droga heroin i kokain koje su Konvencijom o psihotropnim supstancama od 1971. godine i Rješenjem o popisu opojnih droga proglašene opojnim drogama i čiji se promet može obavljati samo na temelju dozvole nadležnog organa, u skladu sa Zakonom o proizvodnji i prometu opojnih droga, i čiji je promet zabranjen odredbama Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, i to na područje BiH, sa područja BiH, kao i na područje Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Hrvatska), da bi zajedno organizirali međunarodni promet supstanci ili preparata koji su propisom proglašeni opojnim drogama na šta su ovi pristali, a sve radi stjecanja protivpravne imovinske koristi. Utvrđeno je da su apelanti u navedenom periodu, radi stjecanja protivpravne imovinske koristi, postali pripadnici grupe za organizirani kriminal, te da su kao njeni pripadnici učestvovali u radnji opisanoj u tački 2. optužnice, a koja je organizirana radi dalje neovlaštene međunarodne kupoprodaje, prenosa, prevoza, uvoza i izvoza opojne droge.

14. Apelaciono vijeće je, postupajući po nalogu iz rješenja od 21. novembra 2017. godine, a nakon izjašnjenja stranaka, na ročištu za nastavak pretresa, 16. februara 2018. godine, donijelo procesno rješenje kojim su iz spisa izdvojeni dokazi Tužilaštva, koji su opisani (datumi donošenja i brojevi dokaza) na str. 8. i 9. presude, među kojim su i 10 naredbi Suda BiH, tri zapisnika o saslušanju svjedoka, te zapisnici o svjedočenju tih svjedoka na glavnom pretresu, izvještaji o postupanju po naredbama Suda BiH, koje je sačinila Državna agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA) sa pratećim materijalom.

15. Dalje, Apelaciono vijeće je ukazalo da su odbrane apelanata tokom cijelog postupka, pored dokaza koji su proglašeni nezakonitim, predlagale da se Apelaciono vijeće već tokom postupka odredi i prema pitanju zakonitosti označenih dokaza koji se vežu za član 71. ZKPBiH (otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta). U suštini, to su dokazi koji se odnose na oduzimanje mobilnih aparata i SIM kartica, te nalaz vještačenja u vezi s tim, kao i oduzimanje N.N. materije, te nalaz i mišljenje vještaka u pogledu te materije. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je zaključilo da je ovakav zahtjev odbrane bio preuranjen i prejudicirajući. Pri tome, odlučujući o tadašnjem zahtjevu, Apelaciono vijeće se a fortiori rukovodilo i činjenicom da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojim odlukama ustanovio da nezakonitost dokaza obavezno i pod određenim uvjetima eo ipso ne isključuje i njihovu prihvatljivost. Nadalje, Apelaciono vijeće se rukovodilo i dosadašnjom praksom Suda BiH, koju je navelo. Kod donošenja ovakvih zaključaka Apelaciono vijeće je ocijenilo da je pitanje nezakonitih dokaza u jednom segmentu ovog postupka odmah riješilo - dokazi proizašli na osnovu posebnih istražnih radnji, ali je zaključilo da postoji razlika u rješavanja ova dva pravna pitanja, koja u svojoj konačnici određuje sudbinu tih dokaza.

16. Dalje, u presudi je navedeno da je Apelaciono vijeće prihvatilo da se svi dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka kako dokazi Tužilaštva, tako i odbrane prvooptuženog imaju smatrati izvedenim, te da ulaze u dokaznu građu prilikom odluke o glavnoj stvari, osim dokaza koje je procesnim rješenjem proglasilo nezakonitim (odluka od 16. februara 2018. godine u vezi sa posebnim istražnim radnjama), te da se oni nalaze u aneksu ove presude - materijalni dokazi, dok su kao subjektivni dokazi ocijenjeni iskazi svjedoka Tužilaštva: stručnog lica Irhada Kosa i vještaka Nađide Brige, kao i svjedoka Mate Marinovića, Adnana Aličića, Adisa Burića, Semira Habibije i jedini dokaz odbrane prvooptuženog - apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka. Apelaciono vijeće je odbilo prijedlog odbrane prvoapelanta za izvođenje dokaza - uvid u kupoprodajni ugovor u vezi sa preprodajom vozila „golf V“ koje je predmet ovog postupka, jer je ocijenilo da bi pribavljanje i izvođenje navedenog dokaza vodilo nepotrebnom odugovlačenju postupka, a da ne doprinosi razjašnjenju ove krivičnopravne stvari.

17. Apelaciono vijeće je navelo da je po okončanju pretresa preispitalo isticane prigovore odbrana o nezakonitosti provedenih procesnih radnji otvaranja privremeno oduzetih predmeta, te je utvrdilo da su oni neosnovani. Naime, Apelaciono vijeće je istaklo da se prilikom preispitivanja da li se radilo o zakonito pribavljenim dokazima nije ograničilo samo, gledano sa proceduralne strane, na ispitivanje činjenice da li je pravilno primijenjena odredba člana 71. ZKPBiH, kako su to odbrane isključivo pokušale usmjeriti, već je preispitivanju konkretne situacije pristupilo sa aspekta pravičnosti postupka u cjelini i uopće zakonitosti spornih dokaza s obzirom na način njihovog pribavljanja i okolnosti koje ukazuju na njihovu vjerodostojnost. Ovakav pristup preispitivanju dokaza Apelaciono vijeće je utemeljilo na stavu Evropskog suda koji je izražen u predmetu Lisica protiv Hrvatske (zahtjev br. 20100/06, presuda od 25. februara 2010. godine). Apelaciono vijeće je naglasilo da se prilikom odlučivanja o ovom i drugim pitanjima rukovodilo odredbama krivičnog procesnog zakona i prirodom postupka na način da donosi odluku u odnosu na konkretan predmet, ocjenjujući sve relevantne okolnosti koje tvore podlogu za odlučivanje u predmetnom slučaju. Zbog tog razloga, Apelaciono vijeće je, nasuprot navodima odbrane i nastojanjima da se veže za druge odluke u sličnim predmetima, ukazalo i na stav po kojem pitanje nezakonitih dokaza predstavlja živu materijum drugačiju gotovo u svakom pojedinom spisu, u kojoj sudska praksa aktivno, gotovo dnevno, zauzima stavove koji su, kako je to vidljivo iz izloženog, podložni promjenama. ZKPBiH ne propisuje pravila u vezi sa prihvatljivosti dokaza. Nijedno pravilo nije propisano zakonom u vezi sa pitanjima relevantnosti, autentičnosti ili dokazne vrijednosti dokaza. Istaknuto je da član 10. ZKPBiH ne govori o prihvatljivosti dokaza. U svjetlu navedenih kriterija, Apelaciono vijeće je istaklo da su sporni dokazi u ovom predmetu izuzeti na osnovu zakonitih naredbi suda, te da prilikom pretresa prostorija tada osumnjičeni apelanti nisu imali nikakvih primjedaba u odnosu na zakonitost postupka oduzimanja predmeta, što potvrđuju njihovi potpisi kako na samim zapisnicima, tako i potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta. Uz sve to, za Apelaciono vijeće je naročito relevantna činjenica da postoji nesumnjiv kontinuitet istovjetnosti oduzetih predmeta, jer identičan opis se nalazi kako na zapisnicima i potvrdama o privremenom oduzimanju, tako i u službenom izvještaju o vještačenju dokaznog materijala koji je dostavila SIPA 20. juna i 22. augusta 2014. godine, kao i nalazu i mišljenju vještaka Nađide Briga. Dakle, ocjenjujući cijeli tok pribavljanja spornih dokaza, počev od toga da su pretresi rađeni na osnovu zakonite naredbe suda, da su o tome urađeni zapisnici i izdate potvrde koje su tada osumnjičeni apelanti potpisali, a da su predmeti u njima detaljno pobrojani i opisani, te da u svemu navedenom nema nikakvih odstupanja, niti različitosti u samim izvještajima o vještačenju s obzirom na to da je nesporno dostavljano sve ono što je oduzeto i na što prilikom pretresanja nije data primjedba, to je za Apelaciono vijeće nesporan kvalitet ovih dokaza, te da njihova pouzdanost i tačnost ničim nisu dovedene u pitanje. Navedeni kontinuitet istovjetnosti predmeta odnosi se i na predmete oduzete od drugih lica, a koji su relevantni za ovu krivičnu stvar.

18. Uz sve navedeno, u prilog zaključku da je postupak prema apelantima u cjelini bio pravičan, Apelaciono vijeće je istaklo i činjenicu da je odbrani data mogućnost da ospori dokaze, te da je vođen pretres i pred drugostepenim sudom na kojem su kao nezakoniti izdvojeni svi dokazi za koje je nesporno utvrđeno da su nezakoniti (posebne istražne radnje), pa činjenica da konačan ishod postupka, ipak, rezultira osuđenjem, s obzirom na zakonitost i valjanost preostalih dokaza, ni u kom slučaju ne narušava pravičnost postupka u cjelini, a imajući u vidu da nisu povrijeđena prava odbrane, te da joj je pružena mogućnost da osporava ove dokaze. Apelaciono vijeće je prilikom razmatranja pitanja koja su sporna samo za odbranu apelanata, a koja se tiču zakonitosti dokaza, imalo u vidu opći stav Evropskog suda prema kome država ima „pozitivnu obavezu“ da djelotvorno spriječi i istraži krivična djela i krivično goni izvršioca.

19. Vraćajući se na pitanje da su u drugim predmetima bile vrlo slične ili iste okolnosti kao i prethodno navedene, ali da su vijeća tada, ipak, zauzimala drugačije stavove, te dokaze proglašavali nezakonitim, Apelaciono vijeće je naglasilo da ne može ulaziti u okolnosti slučaja u kojem nije postupalo i u vezi s kojim ne zna dovoljno detalja koji su bili odlučujući za sud da donese takvu odluku, pa se, slijedom toga, ne može ni tvrditi da se radi o istom ili sličnom pravnom osnovu. Dakle, ocjenjujući sve prethodno navedeno, Apelaciono vijeće smatra da je postupak prema apelantima vođen na pravičan način, da nije došlo do procesnih povreda takvog kvaliteta koje bi dovele u pitanje poštivanje principa pravičnog suđenja. Kada ovako zaključuje, Apelaciono vijeće se rukovodilo i činjenicom da Evropski sud, ocjenjujući da li okolnosti u kojima je dokaz pribavljen dovode u sumnju njegovu pouzdanost i tačnost, posebno uzima u obzir i to da li je osumnjičeno/optuženo lice obaviješteno o dokaznoj radnji, te da li joj može prisustvovati. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je ukazalo da je ključna okolnost za pravilno rješavanje krivičnopravne stvari da je dokazna radnja, kao što su pretres i privremeno oduzimanje predmeta, zakonito provedena, a što u užem smislu ne potpada procesna radnja samog otvaranja i pregleda tih predmeta, zbog čega upravo eventualna manjkavost te procesne radnje ne može dovesti u pitanje zakonitost provedene same radnje dokazivanja.

20. U dijelu obrazloženja presude koji se odnosi na činjenična utvrđenja u konkretnom postupku, Apelaciono vijeće je napomenulo da je prilikom donošenja odluke uzelo u obzir sve provedene dokaze, te ih ocijenilo i analiziralo u onoj mjeri u kojoj je to relevantno za donošenje konačne odluke o krivici apelanata za izvršenje krivičnih djela, na način kako je to određeno u optužnici. Iz provedenih dokaza (saslušanje svjedoka, stručnog lica i vještaka, te materijalni dokazi) Apelaciono vijeće je nesporno utvrdilo krivicu apelanata za izvršenje krivičnih djela kako je to navedeno u izreci presude. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je van razumne sumnje utvrdilo postojanje grupe za organizirani kriminal, odnosno da su apelanti djelovali kao pripadnici grupe sa prethodno utvrđenim ulogama, pa je očito da je navedena grupa imala sve elemente koji su neophodni za postojanje i djelovanje takve organizacije u kojoj je svaki član imao svoju ulogu u lancu izvršenja radnji koje su sadržavale obilježja krivičnih djela. U konkretnom slučaju grupa za organizirani kriminal, na čijem čelu je bio osuđeni Adis Burić, koji je dinamiku i način prometa opojnom drogom diktirao, dajući upute za prodaju opojne droge osuđenom Semiru Habibiji, ili vršeći prodaju droge lično, u više lanaca prometa, brojala je veći broj pripadnika, pa su grupu sigurno sačinjavala više od tri pojedinca. Kod donošenja ovakvog zaključka Apelaciono vijeće je ocijenilo i sam navod Adisa Burića da je prvoapelant imao identičnu ulogu kao i Semir Habibija, čime se jasno ukazuje da je svako od pripadnika imao svoju ulogu, da su pojedini pripadnici imali i identične uloge u različitim situacijama, a da je organizator određivao dinamiku i način prometa. Navedeno potvrđuje i iskaz svjedoka Mate Marinovića, koji je tokom svjedočenja na glavnom pretresu potvrdio da je opojnu drogu heroin kupovao od lica Almira Denje zv. Kefa, pri čemu je navedeno lice - Almir Denjo zv. Kefa sa Tužilaštvom zaključilo sporazum o priznanju krivice na osnovu koje je donesena pravosnažna presuda Suda BiH kojom je on osuđen za kupovinu opojne droge heroin od Adisa Burića i Semira Habibije, te dalju prodaju droge njemu poznatim kupcima na području grada Mostara i šire, među kojima i Valentini Sulić, Josipu Ćužiću i Mati Marinoviću. Iskaz ovog svjedoka u potpunosti je saglasan sa iskazima svjedoka Adisa Burića i Semira Habibije, koji, pored navedenog, u svojim iskazima nesumnjivo ukazuju i na pripadnost apelanata grupi. Pored navedenog, iskaz Mate Marinovića, dat na zapisnik o saslušanju svjedoka u istrazi, potvrđuje i nabavku droge od prvoapelanta u kojem on na jasan način precizira vrstu opojne droge koju nabavlja od Pačeta iz Posušja, opisujući detaljno mjesto primopredaje opojne droge u Mostaru, ispred njegove zgrade, ili negdje u gradu, pri čemu odstupanja od ovakvog iskaza u kasnijem postupku ostaju bez ikakvog logičnog obrazloženja. Nadalje, Adis Burić u svom iskazu datom na glavnom pretresu 10. marta 2017. godine potvrdio je da je Semir Habibija prodavao opojnu drogu heroin po njegovim instrukcijama, pri čemu je on imao određenu cijenu robe, ostavljajući mogućnost da je Habibija određivao veću cijenu daljim kupcima u lancu. Pri tome svjedoku je poznato da je jednom prilikom isporuka vršena prvoapelantu, te da je bila u pitanju kompenzacija droge za automobil „golf“ i dodatnih 1.000,00 eura. Pored navedenog, svjedok je potvrdio i da je prvoapelant imao sličnu ulogu kao i Semir Habibija. Iskaz svjedoka Adisa Burića potvrdio je i svjedok Semir Habibija. Iz iskaza svjedoka Semira Habibije proizlazi i činjenica da je i drugoapelant bio pripadnik grupe koji je imao svoj zadatak u vezi sa preprodajom opojne droge. Naime, isti svjedok je naveo da je 17. juna 2013. godine došao do kuće prvoapelanta, gdje ga je uputio Adis Burić radi razmjene droge za vozilo marke „golf“, te da je prvoapelant bio odsutan, pa je paketić sa opojnom drogom predao drugoapelantu, koji je potom pozvao oca i izvijestio ga da je Habibija došao po vozilo, kojom prilikom su se, prema navodu svjedoka, raspravljali o iznosu od oko 1.000,00 eura. U pogledu navedenog, a naročito ocjenjujući istrajavanje odbrane drugoapelanta o navodnoj nemogućnosti da se na postojećim dokazima zasnuje njegova odgovornost, Apelaciono vijeće nalazi upravo suprotno. Iz navedenog iskaza svjedoka Habibije očigledno je da je drugoapelant u potpunosti bio upoznat sa inkriminiranim radnjama svog oca – prvoapelanta, te da je njima i doprinosio.

21. Apelaciono vijeće je naglasilo da se za samo svojstvo člana grupe za organizirani kriminal ne traži da je svako lice koje je član organizirane grupe ljudi od najmanje tri lica lično učinilo krivično djelo (jedno ili više njih) za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora više od tri godine ili teža kazna, nego se zahtijeva pripadnost grupi koja je djelovala s ciljem učinjenja takvih krivičnih djela i svijest o tome. Događaj u vezi sa vozilom marke „golf V“, odnosno rasplet u vezi s tim, van razumne sumnje potvrđuje cjelokupno postavljenu inkriminaciju, i to upravo kroz iskaz prvoapelanta dat u svojstvu osumnjičenog. On je na zapisnik o ispitivanju naveo da je njegov sin drugoapelant imao vozilo „golf „ bijele boje, čiji je vlasnik bio drugoapelantov punac, te da je ovo vozilo prodao, a da on nije imao ništa s tim. S druge strane, indikativno je da je prvoapelant prilikom davanja iskaza u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu negirao da je njegov sin imao u vlasništvu bijelog „golfa“, te da ga je prodao. S obzirom na to da nije imao logično pojašnjenje zbog čega je dao različit iskaz, a ocjenjujući da iskazi svjedoka Adisa Burića i Semira Habibije potkrepljuju navod o kompenzaciji predmetnog vozila za opojnu drogu heroin i 1.000,00 eura, Apelaciono viječe je zaključilo da je navedena promjena u iskazu prvoapelanta usmjerena isključivo na izbjegavanje odgovornosti kako njega, tako i njegovog sina drugoapelanta. Iako je osuđeni Adis Burić tvrdio da ne poznaje drugoapelanta, Apelaciono vijeće takav navode nije prihvatilo s obzirom na to da je ovaj osuđeni, saslušan u svojstvu svjedoka, potvrdio svoje učešće u „prebijanju“ droge i novca sa prvoapelantom za vozilo marke „golf“, a koju radnju kompenzacije svjedok Semir Habibija detaljno i podrobno opisuje na zapisniku o saslušanju svjedoka, precizirajući kontakt Burića i drugoapelanta. Da je nesporno da je drugoapelant znao za neovlašten promet drogom, te, konačno, da je pripadao grupi kroz tu aktivnost, govori i dio iskaza svjedoka Habibije kada kaže: „Također, napominjem da sam vidio da Mario otpakiva smotak koji sam ja donio, te da su nešto on i Adis Burić o tome raspravljali. Nakon toga ja sam preuzeo „golf V“ i dovezao sam ga u Mostar. Prethodno navedene zaključke, prema stavu Apelacionog vijeća, dodatnopotkrjepljuju nalazi svjedoka - stručnog lica Irhada Kosa na okolnost privremeno oduzetih mobilnih aparata i SIM kartica, kao i vještaka Nađide Briga na okolnost oduzete materije, koji su u presudi detaljno opisani.

22. Ukazano je, da je nesporno da se radi o prometu opojnim drogama, govori činjenica da je opojna droga koju je prvoapelant nabavljao od osuđenih Adisa Burića i Semira Habibija, potjecala od pravosnažno osuđenog Danka Dragoja zv. Lepi i E.A., na koju okolnost neovlaštenog prometa opojnom drogom su Burić, Habibija i Dragoje zaključili sporazume o priznanju krivice sa Tužilaštvom i osuđeni pravosnažnim presudama, a koju drogu su u razgranatim lancima trgovine od spomenutih lica dalje kupovali ostali pripadnici grupe. Potvrdu navedenog upravo daje činjenica da je kod Danka Dragoja pronađena materija za koju je vještačenjem utvrđeno da se radi o opojnoj drogi, a kako je to navedeno u nalazu vještaka za fizikalno-hemijska vještačenja Nađide Briga. Stoga, kada se ovakve činjenice dovedu u vezu, prema stavu Apelacionog vijeća, one čine zatvoren krug dokaza iz kojeg je moguć samo jedan zaključak, a to je da su apelanti svjesno i voljno djelovali u neovlaštenom prometu opojnih droga u okviru grupe za organizirani kriminal, pri čemu je svaki od njih imao svoju specifičnu ulogu i svojim djelovanjem doprinosio ostvarenju zajedničkog cilja. U tom smislu Apelaciono vijeće je podsjetilo da dokazivanje putem posrednih dokaza-indicija nije samo po sebi protivno načelima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali da, svakako, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu.

23. Da je promet opojnim drogama u cijelosti imao karakteristiku i međunarodnog prometa, Apelaciono vijeće je zaključilo na osnovu okolnosti da je organizator grupe, pravosnažno osuđeni Adis Burić, drogu prodavao, između ostalog, Anti Pioniću, državljaninu Hrvatske, što je potvrdio svjedok Semir Habibija, ističući da mu je Adis Burić davao upute kome da odnosi drogu, pa da su se tako kao kupci droge, između ostalih, javljali i prvoapelant, Denis Tabaković, Ante Pionić i Velid Nazdrajić. Ispunjenje navedenog elementa potvrđuje i zapisnik o ispitivanju svjedoka Velida Nazdrajića broj Kir.449/13, sastavljen 18. decembra 2013. godine u Županijskom sudu u Dubrovniku, povodom zamolnice Tužilaštva BiH broj T20 0 KT000 6845 13, kojom prilikom je svjedok potvrdio da poznaje Semira Habibiju, kao i da je krajem juna imao kontakt u vezi sa prenosom neke vrste droge u Hrvatsku, što je i učinio koristeći opisano vozilo, a kako je to potvrđeno i Presudom Općinskog suda u Šibeniku broj KOV-143/13-9 (K-201/13). Apelaciono vijeće je, također, utvrdilo da je promet opojnim drogama vršen neovlašteno s obzirom na to da je ovlašteni promet opojnim drogama samo onaj promet koji se vrši u skladu sa Zakonom o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, odnosno samo onaj promet koji se vrši u medicinske, nastavne, policijske ili naučne svrhe (član 19. Zakona), što u ovom krivičnom predmetu, zasigurno, nije slučaj.

24. Dalje, Apelaciono vijeće je dalo poseban osvrt o vrijednosti iskaza svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice. U tom smislu je naglašeno da je o ovom pitanju standarde postavio i Ustavni sud, te je Apelaciono vijeće ukazalo na stavove Ustavnog suda iz odluka br. AP 661/04 i AP 1394/07, kao i Evropskog suda iz predmeta Luca protiv Italije (27. februar 2001, predstavka br. 33354/96, stav 41).

25. Konačno, u pogledu krivičnopravne sankcije, Apelaciono vijeće je ocijenilo sve okolnosti na koje materijalni zakon obavezuje shodno čl. 39, 40, 42, 48. KZBiH, te je navelo da na strani prvoapelanta nije našlo olakšavajuće okolnosti, ali da je ocijenilo činjenicu da je pripadnik grupe za organizirani kriminal, a da je osuđeni Adis Burić, kao organizator te iste grupe, već pravosnažno proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci. U pogledu drugoapelanta, Apelaciono vijeće je ocijenilo činjenicu da se radi o licu mlađe životne dobi, ali da ne postoje nikakve naročito olakšavajuće okolnosti koje bi dovele do ublažavanja ispod zakonom propisanog minimum, dok je u odnosu na oba apelanta, na okolnost ličnosti, ocijenilo višestruku osuđivanost.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

26. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelanti navode da je osporena presuda u odlučnoj mjeri zasnovana na nezakonitim dokazima zbog toga što u predmetnom postupku otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta (mobilni telefoni i SIM kartice) i dokumentacije nije bilo u skladu sa članom 71. ZKPBiH. Pojašnjavaju da je Apelaciono vijeće na str. 19 - 22. odlučilo o prigovorima koje su branioci apelanata istakli tokom pretresa a koji se odnose na procesnu radnju otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije iz člana 71. ZKPBiH i dokaza koji su izvedeni u vezi sa ovom radnjom, te prigovaraju iznesenim stavovima, koje i citiraju. Pozivaju se i na praksu Ustavnog suda i Suda BiH u drugim predmetima u kojim su zauzeti drugačiji stavovi. Također, apelanti ukazuju da je u konkretnom predmetu činjenično stanje očigledno proizvoljno utvrđeno na njihovu štetu, jer redovni sud nije s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao kako činjenice koje terete apelante, tako i one koje im idu u korist, koje u apelaciji detaljno elaboriraju. Posljedično tome, smatraju da ne postoje elementi bića krivičnog djela za koje su proglašeni krivim. Ističu da krivično djelo iz člana 195. KZBiH zahtijeva neovlašteno stavljanje u međunarodni promet opojne droge. U vezi s tim, u drugostepenoj presudi je proizvoljno utvrđeno da su apelanti vršili prodaju opojne droge, a naročito da su je stavljali u međunarodni promet. Prema zaključcima drugostepene presude, apelanti su stavljali u promet opojnu drogu u periodu od aprila do septembra 2013.godine različitim kupcima, uključujući i Matu Marinovića (koji se nalazi na teritoriji BiH). Kada je u pitanju drugoapelant, jedina inkriminacija koja mu je optužnicom stavljena na teret jeste da je „kupljenu drogu prodavao sa svojim ocem njima poznatim kupcima u BiH i Hrvatskoj“. Ova presuda drugoapelanta stavlja u kontekst događaja od 17. juna 2013. godine iako u činjeničnom opisu optužnice u vezi s tim nema inkriminacije u odnosu na prvoapelanta u smislu odredbe člana 195. KZBiH. Ističu da ne postoji nijedan dokaz da su apelanti bilo kada ili na bilo koji način stavljali opojnu drogu u međunarodni promet, čime je izostala pravna kvalifikacija iz citirane zakonske odredbe. Suprotno stavu drugostepene presude i navodima koji se odnose na lice - Velid Nazdrajić, nesporno je da se činjeničnim opisom optužnice apelantima ne stavlja na teret preprodaja opojne droge ovom licu, čime citirani zaključak postaje irelevantan u konkretnom slučaju.

b)Odgovor na apelaciju

27. Sud BiH je naveo da su navodi apelacije bili istaknuti u žalbi na prvostepenu presudu, te da ih je kao takve razmatralo i ocijenilo Apelaciono vijeće i da iz sadržaja osporavanih odluka, prvenstveno Presude Apelacionog vijeća broj S1 2 K 017901 17 Kžk od 13. aprila 2018. godine, proizlazi valjano i dovoljno obrazloženje u pogledu navodnih povreda, te da su prigovori istaknuti u predmetnoj apelaciji neosnovani. U vezi sa navedenim, Apelaciono vijeće se pozvalo i na Odluku Ustavnog suda broj AP 2601/17 u kojoj je razmatrano istovjetno pravno pitanje, a u svjetlu navodno počinjenih istovjetnih povreda. Nadalje, nasuprot stavu apelacije, s obzirom na to da se apelacijom ukazuje i u određenom dijelu osporava način ocjene dokaza i činjenična utvrđenja, Sud BiH je naveo da pažljiva analiza i cjelovito, a ne selektivno čitanje osporavanih odluka Suda BiH pokazuje da se u postupku protiv apelanata ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da se na osnovu takve ocjene i analize došlo do nepobitnog zaključka da su počinili krivičnopravne radnje za koje su se teretili, čime su ostvarili sva kako objektivna, tako i subjektivna zakonska obilježja krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH uz pravilno utvrđenje svih činjenica koje su ponovno osporavali apelanti. Naime, izvedeni dokazi optužbe, a koji su bili predmet razmatranja suda i čija ocjena je detaljno opisana u osporavanoj presudi, objektivno isključuju mogućnost bilo kakvog drugog zaključka u odnosu na osporavane činjenice, a koji nije mogao biti doveden u pitanje ni ponovljenim navodima apelanata.

28. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da smatra da su istaknuti navodi apelacije neosnovani, jer je Sud BiH u obrazloženju presude naveo konkretne i pravilne razloge o svim odlučnim činjenicama i na zadovoljavajući način razmatrao dokaznu vrijednost i prihvatljivost svakog pojedinog dokaza. Svoju odluku Sud BiH je detaljno obrazložio. U vezi sa prvim prigovorom apelanata koji se odnosi na „otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije iz člana 71. ZKPBiH“, Tužilaštvo se pozvalo na Odluku Ustavnog suda broj AP 2079/13 u kojoj je potvrđena praksa redovnih sudova da nema mjesta za primjenu procedure iz člana 71. ZKPBiH ukoliko su predmeti prilikom oduzimanja detaljno opisani i fotografirani i samim tim individualno određeni. Sud BiH je 17. septembra 2013. godine izdao naredbu za pretresanje lica, odnosno stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari broj SI 2 K 012755 13 Krn 10, te su službenici SIPA-e izvršili pretrese kod apelanata kada su od njih oduzeti određeni predmeti. O oduzimanju predmeta sačinjeni su zapisnik o pretresanju stana, kuće, ostalih prostorija i pokretnih stvari, kao i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta. U zapisnicima i potvrdama privremeno oduzeti predmeti su individualno određeni sa jasnim karakteristikama i detaljno su opisani. Apelanti su bili prisutni prilikom oduzimanja predmeta, kao i prilikom njihovog fotografiranja i zatvaranja u vreće, odnosno prozirne kese, te na navedene radnje nisu imali primjedaba i vlastoručno su potpisali zapisnik i potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta. Stav Ustavnog suda, kao i redovnih sudova širom Bosne i Hercegovine je da privremeno oduzete predmete nije obavezno otvarati u smislu člana 71. ZKPBiH ukoliko su navedeni predmeti prilikom oduzimanja detaljno opisani i fotografirani, ukoliko na zapisnike i potvrde osumnjičeni nisu stavili primjedbe, odnosno lica od kojih se oduzimaju predmeti, što je u konkretnom predmetu i bio slučaj. U vezi sa navodima apelanata koji se odnose na „očigledno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje na štetu apelanata“, istaknuto je da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica, te da je izvan nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza. I pored toga, istaknuto je da je Sud BiH na osnovu ocjene izvedenih kako objektivnih, tako i subjektivnih dokaza izveo pravilan zaključak o odlučnim činjenicama u konkretnom predmetu, te u tom smislu dao razloge zbog kojih je određene dokaze prihvatio u cijelosti. U vezi s navedenim, napomenuto je da je Sud BiH svoju odluku detaljno obrazložio, te da je, ocjenjujući dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, izveo zaključak o krivici apelanata. Tužilaštvo smatra da je Sud BiH na osnovu ocjene izvedenih kako objektivnih, tako i subjektivnih dokaza izveo pravilan zaključak o odlučnim činjenicama u konkretnom predmetu.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka USBiH i 42/18-Rješenje USBiH, 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 71.

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši Tužitelj.

(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili preduzeće od koje su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branitelja.

(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda broj S1 2 K 017901 17 Kžk od 13. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu branioci apelanata su primili 17. maja 2018. godine a apelacija je podnesena 16. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelanti smatraju da je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)

37. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kog je proizašla osporena presuda ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata zbog izvršenja krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi s krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195 stav 1. KZBiH, pa proizlazi da apelanti u postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

38. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 115, str. 21, stav 54), dakle, uključujući i žalbeni postupak (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda koji se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, ispitati navode apelanata u smislu stava 1. člana

6. Evropske konvencije.

39. U odnosu na navode apelanata da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima na kojima se nije mogla zasnovati sudska presuda, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali da ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaju interesa pojedinca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi, Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97,

ECHR 2006-IX).

40. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da je nezakonito provedena radnja otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije i da u tom pravcu nije ispoštovana odredba člana 71. ZKPBiH, kao ni sudska praksa (između ostalog i Ustavnog suda) iako se radi o ozbiljnom kršenju prava u krivičnom postupku, naročito u fazi kad su imali status osumnjičenih lica. Konkretno, apelanti smatraju da su dokazi koji su prikupljeni otvaranjem i pregledom privremeno oduzetih predmeta morali biti izuzeti. U tom smislu Ustavni sud podsjeća da iz osporenih presuda proizlazi da su, prema naredbi Suda BiH broj S1 2K 012755 13 Krn 10 od 17. septembra 2013. godine, od apelanata privremeno oduzeti mobilni telefoni i pripadajuće SIM kartice o čemu su sačinjeni zapisnici o pretresanju i izdate potvrde o privremenom oduzimanju predmeta nakon čega je svjedok - stručno lice Irhad Kos, postupajući po naredbi Tužilaštva, izvršio pretres i pregled (vještačenje) oduzetih predmeta. Budući da je odbrana apelanata prigovorila na način postupanja Tužilaštva sa oduzetim predmetima, Sud BiH je u prvostepenoj presudi naveo da, iako Tužilaštvo nije uložilo dokaz na okolnost da su privremeno oduzeti i vještačeni predmeti bili podvrgnuti proceduri predviđenoj odredbama člana 71. ZKPBiH, ova činjenica ne utječe na zakonitost dokaza izvedenih svjedočenjem svjedoka - stručnog lica Irhada Kosa, niti na zakonitost svih ostalih dokaza, suprotno navodima odbrane. Navedeno je da se radnja otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta, predviđena članom 71. ZKPBiH, vrši u situaciji kada nije moguće izvršiti popis predmeta i dokumentacije koji su, usljed te nemogućnosti, stavljeni u omot i zapečaćeni, kako to predviđa odredba člana 68. stav 2. ZKPBiH, te da je ova radnja u službi osiguranja načela jednakosti stranaka u postupku. Ukazano je da je ovakav stav jasno izražen u Odluci Ustavnog suda broj AP 2079/13 od 20. aprila 2016. godine, te je citiran stav iz te odluke. Sud BiH je naglasio da se smisao ovakvog tumačenja čl. 71. i 68. ZKPBiH nalazi u koherentnosti i sistematičnosti primjene odredaba ZKP, jer bi, u suprotnom, ako bi se otvaranje predmeta smatralo nužnom radnjom, bez obzira na to da li su oduzeti predmeti detaljno popisani i individualizirani, postojanje člana 68. ZKPBiH, a time i radnja sačinjavanja zapisnika i potvrde o oduzetim predmetima bili nepotrebni. Istaknuto je da su u konkretnom slučaju predmeti koji su oduzeti od apelanata popisani kako u zapisnicima o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari, tako i u potvrdama i privremenom oduzimanju predmeta, i to u mjeri i na način koji predstavlja potpunu identifikaciju predmeta te vrste. Dakle, s obzirom na to da se radi o mobilnim aparatima i SIM karticama, uz navođenje marke oduzetog mobilnog aparata, IMEI broja aparata, broja SIM kartice, odnosno IMSI koda, a koje je izvršeno u spomenutim zapisnicima i potvrdama, navedeno omogućava utvrđivanje istovjetnosti predmeta, te je logično da ovako identificirane predmete nije bilo potrebno stavljati u omot i pečatiti, u svrhu naknadnog otvaranja i pregleda. Sud BiH je dodatno naglasio da su predmeti lično oduzeti od apelanata, da su oni potpisali potvrdu i zapisnik o oduzimanju predmeta, na koje akte nisu isticali prigovore tokom postupka, pa zakonitost tih akata nije ni dovedena u pitanje. Stoga je Sud BiH prigovore kojima je ukazano na nezakonitost pribavljanja dokaza, usljed isticanih propusta odredaba člana 71. ZKPBiH, kao i implikacije takve nezakonitosti na ostale dokaze Tužilaštva, u smislu „plodova otrovne voćke“, odbio kao neosnovane. Naime, Sud BiH je utvrdio da su oduzeti predmeti uredno identificirani u zapisnicima o pretresanju i potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta zbog čega nisu nastupile okolnosti koje bi zahtijevale primjenu odredbe člana 71.

ZKPBiH.

41. Dalje, Ustavni sud zapaža da je potom i Apelaciono vijeće, analizirajući ovaj prigovor, vrlo detaljno i jasno obrazložilo zbog čega su navodi apelanata neosnovani. U tom pravcu je u obrazloženju presude, u dijelu obrazloženja koji se tiče odluke o prigovorima i preispitivanju pravnih pitanja, istaknuto da je nakon ukidanja prvostepene presude kojom su apelanti bili proglašeni krivim, na pretresu pred Apelacionim vijećem fokus preispitivanja bilo, između ostalog, pravno pitanje koje se odnosilo na „ne/primjenu člana 71. ZKPBiH“, da se pri tome Apelaciono vijeće nije ograničilo samo na pitanja gledano s proceduralne strane već je preispitivanju pristupljeno sa aspekta pravičnosti postupka u cjelini i sa tog aspekta razmatranju zakonitosti i prihvatljivosti spornih dokaza s obzirom na način pribavljanja i njihovu vjerodostojnost, da je pri tome sudsko vijeće imalo u vidu garancije prava odbrane – konkretno, da li je odbrani data mogućnost da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njihovoj upotrebi. U tom pravcu je u obrazloženju presude navedeno da je Apelaciono vijeće u okolnostima konkretnog slučaja utvrdilo da su sporni dokazi izuzeti na osnovu zakonite naredbe suda u odnosu na apelante (tada osumnjičene), da prilikom pretresa nisu imali primjedbi koje bi bile unesene u zapisnik i da su zapisnik apelanti vlastoručno potpisali, da su izuzeti predmeti detaljno opisani i pobrojani u potvrdama o privremenom oduzimanju koju su apelanti, također, vlastoručno potpisali. Stoga je u pogledu pouzdanosti i tačnosti dokaza dobivenih na opisani način zaključeno da ne postoji sumnja u njihov kvalitet, te da cio tok pribavljanja dokaza ne ostavlja utisak proizvoljnosti, kako apelanti neosnovano smatraju. Osim toga, Apelaciono vijeće je sa aspekta pravičnosti postupka kao cjeline imalo u vidu i kriterij koji se tiče mogućnosti osporavanja dokaza, pa i onih koje apelanti smatraju nezakonitim a koji su eventualno mogli utjecati na njihovo pravo na odbranu. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, ocjenjujući neosnovanost navoda apelanata, ukazalo na razloge zbog kojih je bila ukinuta prvostepena presuda protiv apelanata, zakonitost dokaza i njihovu primjenu u postupku pri čemu je odbrana istrajavala na tezi da se pojedini dokazi ne mogu upotrijebiti (nezakoniti) ne osporavajući pri tome činjenično stanje koje je proizašlo iz analize i ocjene svih dokaza zajedno, koji čine zatvoreni krug u pogledu zaključka o krivičnopravnoj odgovornosti apelanata. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanata neosnovani.

42. Također, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće razmotrilo i navode apelanata o različitoj praksi Ustavnog suda i Suda BiH u drugim predmetima, te da je dalo obrazloženje zašto se pozivanje apelanata na odluke u drugim predmetima, vezane za primjenu člana 71. ZKPBiH, odnosno stavovi iz tih odluka ne mogu primijeniti na konkretan predmet, koje obrazloženje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Ustavni sud zapaža da je u tom kontekstu Apelaciono vijeće ukazalo na stav po kojem pitanje nezakonitih dokaza predstavlja živu materiju drugačiju gotovo u svakom pojedinom spisu, u kojoj sudska praksa aktivno, gotovo dnevno, zauzima stavove koji su podložni promjenama. Također, Apelaciono vijeće je naglasilo da ne može ulaziti u okolnosti slučaja u kojem nije postupalo i u vezi s kojim ne zna dovoljno detalja koji su bili odlučujući za sud da donese takvu odluku, pa se slijedom toga ne može ni tvrditi da se radi o istom ili sličnom pravnom osnovu. Apelaciono vijeće je istaklo da je u konkretnom postupak prema apelantima vođen na pravičan način, jer je ključna okolnost za pravilno rješavanje ove krivičnopravne stvari da je dokazna radnja, kao što su pretres i privremeno oduzimanje predmeta, zakonito provedena u što u užem smislu ne potpada procesna radnja samog otvaranja i pregleda tih predmeta, zbog čega upravo eventualna manjkavost te procesne radnje ne može dovesti u pitanje zakonitost provedene same radnje dokazivanja. U svjetlu navedenih kriterija Apelaciono vijeće je istaklo da su sporni dokazi u ovom predmetu izuzeti na osnovu zakonitih naredbi suda, te da prilikom pretresa prostorija tada osumnjičeni apelanti nisu imali nikakvih primjedaba u odnosu na zakonitost postupka oduzimanja predmeta, što potvrđuju njihovi potpisi kako na samim zapisnicima, tako i potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta. Uz sve to, za Apelaciono vijeće je bila naročito relevantna činjenica da postoji nesumnjiv kontinuitet istovjetnosti oduzetih predmeta s obzirom na to da je nesporno dostavljeno sve ono što je oduzeto i na što prilikom pretresanja nije data primjedba. Slijedom toga, Apelaciono vijeće je zaključilo da nije sporan kvalitet ovih dokaza, te da njihova pouzdanost i tačnost ničim nije dovedena u pitanje.

43. Nadalje, u vezi sa navodima apelanata da je u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, jer se iz činjeničnog stanja nije moglo pouzdano utvrditi da su počinili krivičnopravne radnje za koje su konačnom odlukom proglašeni krivim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

44. Također, Ustavni sud ističe da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, odnosno ukoliko odluka suda sadrži dovoljna i jasna obrazloženja o odlučnim činjeničnim i pravnim pitanjima. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

45. Ustavni sud će se, u smislu navedenog, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da dokazivanje putem posrednih dokaza-indicija nije samo po sebi protivno načelima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu.

46. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, u smislu načela slobodne ocjene dokaza, analizirajući i ocjenjujući sve predložene i izvedene dokaze, dalo logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je zaključilo da su apelanti radi stjecanja protivpravne imovinske koristi postali pripadnici grupe za organizirani kriminal, te da su kao pripadnici grupe učestvovali u radnjama opisanim u tački 2. optužnice na koji način su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH. Naime, Apelaciono vijeće je naročito dovelo u vezu iskaze svjedoka optužbe sa svim materijalnim dokazima pojedinačno i pri tome je dalo obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te da je provedene dokaze dovelo u uzajamnu logičku vezu, te da je postupanjem na navedeni način navelo razloge u obrazloženju osporene presude koje ne dovodi u sumnju odluku o krivici apelanata. Pored toga, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja konačne presude, kao i iz apelacionih navoda ne proizlazi da je apelantima u toku postupka bila uskraćena mogućnost da ospore navode i dokaze optužbe, te činjenica da je sud povjerovao dokazima optužbe uz jasno obrazloženje zašto je to učinio, dok dokaza odbrane (izuzev saslušanja prvoapelanta kao svjedoka) nije ni bilo, ne utječe na pravično suđenje. Suprotno navodima apelanata, Ustavni sud ne može zaključiti da je konačna presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ili proizvoljne ocjene dokaza. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelanti navode koje iznose u apelaciji, a koji se tiču pravičnosti redovnog sudskog postupka iznosili u toku trajanja tog postupka i da je Apelaciono vijeće odgovorilo na sve te navode. Naime, apelanti su vrlo opširno iznosili svoja viđenja, ali u suštini se njihovi navodi svode na tvrdnju o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava za čiju neosnovanost je Apelaciono vijeće u konačnoj presudi dalo detaljna, opširna i jasna obrazloženja, koja Ustavnom sudu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti. Pri tome Ustavni sud je već ukazao da nije njegov zadatak da procjenjuje zaključke redovnih sudova o činjeničnom stanju i primjeni prava, već da ispita eventualnu povredu ustavnih prava.

47. Imajući u vidu navedeno, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće, kao redovni sud, dalo jasno i logično obrazloženje na osnovu kojih dokaza je izvelo svoj zaključak u pogledu krivice apelanata uz pozivanje na odredbe relevantnog materijalnog i procesnog prava, koje Ustavnom sudu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti. Dakle, imajući u vidu navode apelanata, kao i standarde Evropskog suda koje slijedi i Ustavni sud, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće ispitalo zakonitost dokaza, izjave svih saslušanih svjedoka, te da je detaljno ispitalo sve žalbene navode u tom pravcu, istakavši zašto su neosnovani. Ustavni sud smatra da apelanti u apelaciji iznose svoje viđenje stvari, da analiziraju dokaze na način kako to njima odgovara i ide u prilog, ali Ustavni sud naglašava da u obrazloženju osporene presude, koja je rezultat svestrane i ozbiljne ocjene dokaza, Ustavni sud ne uočava bilo kakve povrede prava na pravičan postupak, osim nezadovoljstva apelanata osporenom presudom.

48. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da navodima apelanata o proizvoljnoj primjeni prava i, u vezi s tim, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

49. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanata, te imajući u vidu mnogobrojne opširne navode apelacije koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud naglašava da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno dodatno ih obrazlagati, jer nalazi da je Sud BiH, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve prigovore apelanata, kao i da apelacioni navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka koji se vodio protiv apelanata. Također, Ustavni sud napominje da su apelanti u apelaciji navodili praksu Ustavnog suda, kao i praksu Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u konkretnom slučaju.

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je osporena presuda obrazložena i jasna, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaju utisak proizvoljnosti, kada je odluka donesena uz pravilnu primjenu procesnih normi, kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, te kada odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima, niti je apelantima uskraćeno pravo na odbranu.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3912/18 (P. B. i M. B.) | Sudska praksa | Aktio