Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5890/18 („Zibs-euro“ d.o.o. Banjaluka i Z. S.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Cesija
  • Pasivna legitimacija
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5890/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-5890/18, rješavajući apelaciju „Zibs-euro“ d.o.o. Banjaluka i Zlatka Savića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Zibs-euro“ d.o.o.

Banjaluka i Zlatka Savića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 187720 18 Rev od 20. juna 2018.

godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 187720 17 Gž od 28. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 187720 14 P od 22. augusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Zibs-euro“ d.o.o. Banjaluka i Zlatko Savić iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Danijel Milošević, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 24. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 187720 18 Rev od 20. juna 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 187720 17 Gž od 28. marta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 187720 14 P od 22. augusta 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 187720 14 P od 22. augusta 2017. godine u cijelosti su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata, kojim su tražili da sud obaveže tuženu „Raiffeisen bank“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) da prvoapelantu na ime materijalne štete odnosno izgubljene dobiti, odnosno da drugoapelantu na ime materijalne štete iz razloga nemogućnosti finansijskog upravljanja i raspolaganja nekretninama, za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do konačne isplate, te da se obaveže tužena da na ime štete plati prvoapelantu zbog povrede ugleda i časti i poslovnog unapređenja u društvu određeni novčani iznos, kao i da se obaveže tužena da na ime nematerijalne štete plati drugoapelantu određeni novčani iznos, sa troškovima parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci presude.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je prvenstveno odbio tužbeni zahtjev apelanata nalazeći da je istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene osnovan. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je između USAID Business Finance (u daljnjem tekstu: USAID), kao prodavca i tužene kao kupca, zaključen Osnovni ugovor o kupoprodaji kredita od 12. novembra 2003. godine (u daljnjem tekstu: Osnovni ugovor), koji ugovor u smislu odredbe člana

436. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), je cijenio kao ugovor o cesiji kojim je na kupca preneseno potraživanje prodavca stečeno po osnovu zaključenih pojedinačnih ugovora o kreditu sa korisnicima kredita. Shodno tome, Osnovni sud je ukazao da je tužena zaključenjem Osnovnog ugovora preuzela pravo prodavca na naplatu potraživanja (dospjelih, a neplaćenih anuiteta, kamata i troškova) od korisnika kredita, ali da ovaj ugovor nema za osnov statusnu promjenu kojom bi se tužena mogla smatrati pravnim sljednikom USAID koji je preuzeo i obaveze USAID iz ranije zaključenih ugovora o kreditu (doznačavanje odobrenih nerealizovanih iznosa kredita korisnicima).

4. Također, Osnovni sud je naveo je da je osnovan i istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja po članu 376. ZOO, nalazeći da su apelanti za štetu i učinitelja imali saznanje još 28. maja 2001. godine kada im je dostavljeno rješenje o izvršenju, usvojeno na prijedlog tražitelja izvršenja USAID, tj. „Kristal banke“ a.d. Banjaluka, banke zastupnika u čiju korist je bila upisana hipoteka. Isto tako, ukazano je da je tužbeni zahtjev neosnovan jer apelanti nisu dokazali ni osnovanost ni visinu štete koju potražuju u predmetnoj parnici. Kada je u pitanju zahtjev drugoapelanta za naknadu štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti i povrede časti i ugleda, istaknuto je da je nedokazan u smislu odredbe člana 3. Zakona o zaštiti od klevete i člana 198. ZOO, kao i zahtjevi apelanata za naknadu materijalne štete „jer se nisu razjasnili kroz nalaze i mišljenja vještaka" i „jer nisu sa sigurnošću dokazali da li bi objektivno postojale okolnosti da se ostvari materijalna šteta u iskazanim iznosima".

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 187720 17 Gž od 28. marta 2018. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istovremeno, osporenom presudom odbijen je i zahtjev apelanata za naknadu troškova sastava žalbe u određenom novčanom iznosu.

6. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, iz kog razloga je odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu. Također, Okružni sud je naveo da je prihvatio stav prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju u pitanju cesija i da je tužena preuzela potraživanja USAID prema korisnicima kredita. Nadalje, ukazano je da je prednik prvoapelanta „Armani" p.p. Banjaluka, 29. januara 1999. godine, kao korisnik kredita, zaključio sa USAID, kao kreditorom, ugovor o kreditu broj 387 (u daljnjem tekstu: ugovor broj 387), koji je realizovan putem „Kristal banke" a.d. Banjaluka, kao banke zastupnika, a kako korisnik kredita nije ispoštovao ugovorene rokove otplate anuiteta nastupile su posljedice ugovorene čl. 15. b) i 16. c) ugovora, tj. došlo je do jednostranog raskida ugovora od strane kreditora. Shodno navedenom, Okružni sud je istakao da tužena nije bila u ugovornom odnosu sa korisnikom kredita, a Osnovnim ugovorom je kupila pravo da naplati dospjela neplaćena potraživanja kreditora, zbog čega je prihvatio da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene pravilno cijenjen kao osnovan. Kada je u pitanju zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete, Okružni sud je naveo da apelanti nisu dokazali da im je „radnjom tužene, odnosno nezakonitim ponašanjem tužene, nastala materijalna šteta koju potražuju", jer tužena i nije naplatila svoje potraživanje iz nekretnine koja je opterećena hipotekom. U odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja, Okružni sud je prihvatio stav prvostepenog suda da su apelanti saznanje o šteti imali 28. maja 2001. godine i da su tužbu podnijeli 5. februara 2011. godine, dakle po isteku roka iz člana 376. ZOO.

7. Vrhovni sud je 20. juna 2018. godine donio Presudu broj 71 0 P 187720 18 Rev, kojom je odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je drugostepena odluka pravilna, te da se tužbeni zahtjev za naknadu štete zasniva na tvrdnji apelanata da je zaključenjem Osnovnog ugovora tužena stupila ne samo u prava, već i u obaveze kreditora, pa je bila dužna da im stavi na raspolaganje iznos odobrenih, a neplasiranih, kreditnih sredstava po ugovoru broj 387, što nije učinila i zbog čega su trpjeli štetu čiju naknadu potražuju u ovoj parnici. Također, ukazano je da apelanti smatraju da odgovornost tužene proizilazi iz odredbe člana 17. ugovora broj 387 i tač. 3. i

8. Osnovnog ugovora.

9. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su nesporne činjenice da je 29. januara 1999. godine između USAID, kao kreditora i „Armani" p.p. Banjaluka kao korisnika kredita (došlo do promjene naziva u prvoapelanta), zaključen ugovor broj 387 kojim je korisniku odobren kredit u određenom novčanom iznosu, da su J.S.-otac drugoapelanta i drugoapelant bili jemci, da je korisnik kredita kasnio u otplati dospjelih anuiteta i da je kreditor preko „Kristal banke" a.d. Banjaluka, kao banke zastupnika, podnio 4. aprila 2001. godine prijedlog za izvršenje na založenim nekretninama koje su služile kao sredstvo obezbjeđenja po sporazumu od 25. februara 1999. godine. Do tog momenta je kreditor stavio korisniku kredita na raspolaganje dio novčanog iznosa od ukupno odobrenog iznosa. Isto tako, ukazano je da je nesporno 12. novembra 2003. godine zaključen Osnovni ugovor između USAID kao prodavca i tužene kao kupca, a da su ovi ugovarači 29. decembra 2003. godine potpisali i Dokument o kupoprodaji kredita (u daljem tekstu: Dokument), kojim su se stranke saglasile da prodavač prodaje, dodjeljuje i prenosi na kupca „sva prodavčeva prava, vlasništvo i interese za svaki pojedini kredit". U Dokumentu su pojedinačno navedeni krediti (njih 132) koji predstavljaju portfolio preostalih kredita, a ugovor koga je USAID zaključio sa „Armani" p.p. Banjaluka naveden je pod rednim brojem 120.

10. Također, Vrhovni sud je istakao da je u tački 1.17. Osnovnog ugovora definisan pojam „kredita", tako da on označava i uključuje bilo koje potraživanje za plaćanje ili povrat finansijskih sredstava čije porijeklo je na osnovu ugovora o kreditu prema kome je prodavač obezbjedio određena finansijska sredstva dužnicima koji su preuzeli obavezu da vrate ta sredstva i plate kamate, a tačkom 1.21. „vrijednost kredita", tako da isti za sve kredite označava saldo neotplaćene glavnice. Tačkom 3. je ugovoreno da prodavač pristaje prodati, dodijeliti, prebaciti i prenijeti na kupca, a kupac pristaje prihvatiti prema uvjetima ugovora i bez povlačenja „sva prava, vlasništvo i interese prodavca", s tim da će putem naloga platiti prodavcu na datum primopredaje novčana sredstva u vrijednosti koja je jednaka iznosu otkupne cijene kredita (tačka 4.). Nadalje, navedeno je da je zaključenjem Osnovnog ugovora, tužena od USAID kupila tzv. „kreditni portfolio" koga čini „vrijednost neotplaćene glavnice svakog kredita navedenog u knjigama i evidenciji prodavca sa datumom obračuna", a za što tužena „plaća prodavcu novčana sredstva koja su odmah dostupna u vrijednosti koja je jednaka iznosu otkupne cijene kredita".

11. Isto tako, Vrhovni sud je istakao da Osnovni ugovor ima za pravnu posljedicu da je došlo do ustupanja potraživanja (cesije iz člana 436. stav 1. ZOO) između cedenta (dotadašnjeg povjerioca) i cesionara (novog povjerioca), a za njegovu pravnu valjanost nije bila potrebna saglasnost dužnika (cezusa) jer on nije ugovorna strana. Naime, ukazano je da je u konkretnom slučaju cedent prodao svoje potraživanje koje ima prema svojim dužnicima (korisnicima kredita), ali nije tuženoj ustupio svoje mjesto kreditora (ugovorne strane iz ugovora čije potraživanje ustupa) jer se takav odnos ne može riješiti cesijom, već drugim institutom jer bi se radilo o ustupanju ugovora. Također, navedeno je da je odredbom člana 291. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano da stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice, s tim da taj zakon ne sadrži striktne odredbe o stvarnoj legitimaciji stranaka u postupku, kako o pasivnoj tako i o aktivnoj legitimaciji, jer to nije procesno, nego materijalno-pravno pitanje, odnosno pretpostavka od koje zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Naime, ukazano je da je tužilac aktivno legitimisan ako je nosilac prava koje je predmet spora, dakle, ako je ovlašten da zahtjev za ostvarenje tog prava istakne prema tuženom i ako taj zahtjev pripada njemu, a ne nekom drugom, dok je tuženi pasivno legitimisan ako na njemu leži obaveza koja proizilazi iz prava tužioca. Prema tome, kada se u parnici, pa tako i u ovoj, pojavi kao sporno pitanje koje se tiče stvarne legitimacije stranaka (u konkretnom slučaju pasivne legitimacije), istaknuto je da sud mora utvrđeno činjenično stanje podvesti pod određenu normu materijalnog prava, te na osnovu toga utvrditi da li u konkretnom predmetu postoji materijalno-pravni odnos stranaka prema predmetu spora.

12. Najzad, Vrhovni sud je istakao da su pravilno nižestepeni sudovi cijenili da iz utvrđenih činjenica i izvedenih dokaza proizilazi da tužena nije pasivno legitimisana povodom postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, ukazano je da tužena nije bila davalac kredita, niti se nalazila u ugovornom odnosu sa korisnikom kredita („Armani" p.p. Banjaluka), već je korisnik kredita bio u ugovornom odnosu sa USAID kao kreditorom koji je imao pravo da jednostrano raskine ugovor, odnosno odluči da korisniku kredita neće staviti na raspolaganje sav iznos kredita ako za to postoje uslovi predviđeni članom 16. c) ugovora broj 387. U vezi s tim, navedeno je da zaključenjem Osnovnog ugovora, tužena nije stupila na mjesto kreditora sa svim njegovim pravima i obavezama prema korisnicima kredita, kako to apelanti zaključuju pogrešnim tumačenjem odredbe člana 17. ugovora broj 387. i čl. 3. i 8. Osnovnog ugovora.

13. Iz navoda predmetne apelacije proizlazi da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo-relevantne odredbe ZPP i ZOO. U vezi s tim, apelanti tvrde da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno usvojili prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, kao i da su izvršili pogrešnu pravnu kvalifikaciju ugovora broj 387. Također, apelanti ukazuju da sudovi nisu izvršili pravilnu ocjenu dokaza u smislu člana 8. ZPP (iz kojih dokaza je vidljivo da su apelanti na adekvatan način dokazali osnov i visinu potraživane štete, kako u pogledu materijalne štete, tako i u pogledu nematerijalne štete) i navode da je neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja.

Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 291. stav (1) Stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice.

15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS”, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 436. stav (1) (1) Poverilac može ugovorom zaključenim sa trećim preneti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost poverioca, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelanti, u suštini, nalaze u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Ustavni sud prije svega nalazi da je u postupku odbijen tužbeni zahtjev kojim su apelanti, između ostalog, potraživali naknadu materijalne štete i nematerijalne štete od tužene. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanata, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojim ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević