Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3254/18 (Samostalni sindikat državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Aktivna legitimacija
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3254/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić, Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-3254/18, rješavajući apelaciju Samostalnog sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samostalnog sindikata državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs120308 15 Rev od 20. marta 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samostalni sindikat državnih službenika i namještenika u organima državne službe, sudskoj vlasti i javnim ustanovama u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 120308 15 Rev od 20. marta 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 120308 09 P od 11. aprila 2011. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 120308 11 Rsž 2 od 25. marta 2015. godine, oglašene su nevažećim Odluka Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o izmjenama Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće rukovodećih i ostalih državnih službenika u federalnim organima državne službe broj 848/200 od 12. novembra 2009. godine i Odluka Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o izmjenama Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće namještenika u organima državne službe u federalnim organima državne službe broj 849/2009 od 12. novembra 2009. godine (u daljnjem tekstu: sporne odluke), te je obavezana Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime troškova postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnjama da je tužena, suprotno Zakonu o državnoj službi u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi), Zakonu o namještenicima u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima), Zakonu o načinu ostvarivanja ušteda u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o načinu ostvarivanja ušteda) i Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH - Granski kolektivni ugovor (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), donijela sporne odluke na način da je utvrdila koeficijente vrijednosti u okviru platnih razreda i utvrdila osnovicu za obračun plaća u visini isplaćene plaće za decembar 2008. godine, a bez pregovora između apelanta i tužene, kako je regulisano odredbama člana 24. Granskog kolektivnog ugovora.

4. Općinski sud je zaključio da tužena nije mogla donijeti sporne odluke i poduzimati mjere uštede prema Zakonu o načinu ostvarivanja ušteda, a prije potpisivanja aneksa Kolektivnog ugovora kako je to i regulisano odredbom člana 2. navedenog zakona. Naime, po mišljenju Općinskog suda iako je u nadležnosti tužene da utvrđuje koeficijente službenika i namještenika, spornim odlukama tužene došlo je do smanjenja plaća zaposlenika koji se finansiraju iz budžeta tužene, iz kojih razloga zaključuje da su navedene odluke nezakonite.

5. Drugostepeni sud je prihvatio razloge prvostepenog suda i naveo da su neosnovani prigovori tužene da apelant nije aktivno legitimisan iz razloga što je apelant ugovorna strana po Granskom kolektivnom ugovoru, da tužena nije dokazala da je apelant učestvovao u pregovorima vezanim za utvrđivanje osnovice za obračun plaće koju spornim odlukama tužena vraća na period od decembra 2008. godine, a što je suprotno odredbi člana 24. Granskog kolektivnog ugovora.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 120308 15 Rev od 20. marta 2018. godine usvojena je revizija tužene i obje nižestepene presude preinačene tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da je tužena sporne odluke donijela temeljem tada važećih odredaba člana 39. stav 3. Zakona o državnoj službi, odnosno člana 41. stav 1. tačka 1. Zakona o namještenicima, u vezi sa članom 10. Zakona o načinu ostvarivanja ušteda, koji zakon po mišljenju Vrhovnog suda daje isključivo ovlaštenje Vladi da utvrđuje koeficijente namještenika i državnih službenika. Dalje je obrazložio da je tačno da polaznu osnovu za obračun plaća za državne službenike dogovaraju sindikat, Vlada i Vlade kantona, što ima osnovu u odredbi člana 24. Granskog kolektivnog ugovora. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 121. u vezi sa članom 122. Zakona o radu regulisano da strane kolektivnog ugovora mogu pred nadležnim sudom zahtijevati zaštitu prava iz kolektivnog ugovora, a u vezi sa zaključivanjem, primjenom, izmjenom, dopunom i otkazivanjem kolektivnog ugovora ili drugog sličnog spora vezanog za kolektivni ugovor.

7. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, predmetni spor o ispitivanju zakonitosti spornih odluka nije kolektivni radni spor. S tim u vezi, obrazložio je da u konkretnom slučaju pitanje regulisano spornim odlukama ne može biti predmet kolektivnog radnog spora i sva zaštita vezana za sporno pitanje isključivo je predmet individualnog radnog spora. Dalje je obrazložio da u takvoj pravnoj situaciji svaki zaposlenik tužene, pa tako i članovi apelanta, imaju pravo neposrednom tužbom zahtijevati ostvarenje prava iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom, za koja smatraju da su im povrijeđena time što je tužena donijela sporne odluke. Vrhovni sud je ukazao da su nakon donošenja spornih odluka dospjeli pojedinačni zahtjevi zaposlenika da neposrednom tužbom zahtijevaju ostvarivanje prava za koja smatraju da su im povrijeđena spornim odlukama, što su zaposlenici i činili u pojedinačnim radnim sporovima. Vrhovni sud je zaključio da to pravo ne pripada apelantu, pa zato nije aktivno legitimisan za vođenje ove parnice i utvrđenje zakonitosti spornih odluka, a svaki njegov član pravnu zaštitu može ostvariti osuđujućom tužbom, ako smatra da je navedenim odlukama povrijeđeno neko njegovo pravo iz rada.

8. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku preinačio obje nižestepene presude i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

9. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant tvrdi da je spornim odlukama odlučeno o umanjenju plata zaposlenim u organima uprave i sudske vlasti i stoga predstavlja vrstu pravilnika kojim se uređuju plate zaposlenih, a koji nije donesen u pregovorima sa apelantom, niti je bio na snazi aneks kolektivnog ugovora. Stoga smatra da su sporne odluke donesene suprotno Zakonu o načinu ostvarivanja ušteda, te je u suprotnosti sa Zakonom o državnoj službi, Zakonom o namještenicima u organima državne službe i Zakonom o radu. Apelant ističe da sporne odluke nisu upravni akt, pa nije moguće pokrenuti upravni spor protiv njih, a zaposlenici tužene i članovi apelanta nemaju aktivnu legitimaciju za utvrđivanja zakonitosti spornih odluka, na način kako to Vrhovni sud zaključuje. Smatra da je ostalo nejasno ko ima nadležnost za ovakav postupak i ko ima aktivnu legitimaciju za oglašavanje nezakonitim spornih odluka.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da se u konkretnom slučaju ne radi o kolektivnom radnom sporu i da stoga apelant nema aktivnu legitimaciju za vođenje ove parnice. Također je ukazao i da svaki apelantov član pravnu zaštitu može ostvariti individualnom tužbom, ako smatra da je spornim odlukama povrijeđeno neko njegovo pravo iz rada. Dovodeći navedeno obrazloženje u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih odredbi. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji drugi način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3254/18 (Samostalni sindikat državnih… | Sudska praksa | Aktio