Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3535/18 (M. M.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3535/18

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3535/18, rješavajući apelaciju Milana Milakovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Milakovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 229510 17 Rsž od 27. marta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milan Milaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. juna 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 229510 17 Rsž od 27. marta 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 7. januara 2020. godine zatraženo je od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Nestro petrol a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor dostavio 20. januara 2020. godine, Osnovni sud 27. januara 2020. godine, a tuženi 30. januara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 229510 15 Rs od 25. jula 2017. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te ukinuto kao nezakonito Rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu broj 04.3 16505-2/14 od 25. decembra 2014. godine zbog tehnoloških, organizacionih i ekonomskih razloga, te Odluka tuženog broj 01.1221/15 od 2. februara 2015. godine kojom je odbijena apelantova žalba protiv navedenog rješenja, te obavezan tuženi da apelanta vrati na rad i rasporedi na radno mjesto na kojem je radio prije otkaza ugovora o radu ili na radno mjesto koje odgovara njegovom obrazovanju, stručnosti i radnom iskustvu. Presudom je obavezan tuženi da apelantu na ime naknade štete zbog izgubljenih zarada za periode precizirane u presudi isplati iznose takođe precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom, da apelantu uplati doprinose za PIO kod Fonda PIORS na ime njegovog obaveznog osiguranja za period preciziran u presudi, i to u iznosu utvrđenom od strane Fonda PIO, dok je zahtjev za uplatu doprinosa u iznosu preko dosuđenog odbijen kao neosnovan. Presudom je obavezan tuženi da apelantu, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant prije zasnivanja radnog odnosa kod tuženog bio zaposlen od 2008. godine u privrednom društvu „Optima grupa“ d.o.o. i da je u ovom društvu došlo do promjene sistematizacije radnih mjesta ukidanjem apelantovog radnog mjesta na kojem je tada radio i nakon čega je od 1. jula 2014. godine apelant bio raspoređen na radno mjesto pravnika četvrte kategorije. Utvrđeno je i da su tuženi i „Optima grupa“ d.o.o. zaključili sporazum od 30. septembra 2014. godine kojim su dogovorili da tuženi preuzme apelanta u radni odnos i rasporedi ga na radno mjesto glavnog specijaliste za bezbjednost, koje radno mjesto je uvršteno u sistematizaciju tuženog počev od 3. septembra 2014. godine na osnovu izmijenjenog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Obrazloženo je i da je utvrđeno da je nakon toga apelant s tuženim 1. oktobra 2014. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesno specijaliste za bezbjednost. Dalje je utvrđeno i da je tuženi odlukom direktora od 22. decembra 2014. godine izvršio izmjene Pravilnika (koja odluka je stupila na snagu danom donošenja) tako što je ukinuo radno mjesto na koje je apelant raspoređen, nakon čega je uslijedilo donošenje rješenja i odluke o otkazu ugovora o radu apelantu.

6. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je nesporno da su odluke o otkazu ugovora o radu apelantu nezakonite jer je nesporno da je ponašanje tuženog „sračunato“ s ciljem otkazivanja ugovora o radu apelantu. Ovo stoga, kako je obrazložio taj sud, jer je tuženi prije manje od mjesec dana nego što je apelant kod njega stupio na rad, svoj Pravilnik sistematizovao i predvidio novo radno mjesto specijaliste za bezbjednost na koje je rasporedio apelanta, da bi navedeno radno mjesto nakon manje od tri mjeseca od raspoređivanja apelanta ukinuo i apelantu otkazao ugovor o radu kao tehnološkom višku. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

7. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 Rs 229510 17 Rsž od 27. marta 2018. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je žalba tuženog osnovana. Okružni sud je obrazložio da poslodavac može zaposlenom otkazati ugovor o radu ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika (član 126 stav 1 tačka 2 Zakona o radu RS, u daljnjem tekstu: Zakon o radu), a otkaz se može dati ako se, s obzirom na ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne sposobnosti radnika, istom ne može obezbijediti drugi odgovarajući posao (stav 2 istog člana). Nadalje je navedeno da otkaz ugovora o radu daje poslodavac u pismenom obliku uz navođenje razloga zbog kojih se otkazuje ugovor o radu (član 127 stav 1 Zakona o radu), a jedan primjerak akta kojim se otkazuje ugovor o radu poslodavac je dužan da dostavi radniku. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je u predmetnom slučaju navedenim rješenjem i odlukom tuženog apelantu otkazan ugovor o radu zbog toga što je prethodno ukinuto radno mjesto na koje je apelant bio raspoređen. Okružni sud je obrazložio da kod ovakvog stanja stvari prvostepeni sud zaključuje da su navedena rješenja nezakonita jer je, prema mišljenju tog suda, tuženi postupao sračunato u namjeri da apelantu otkaže ugovor o radu jer je njegovo radno mjesto, na koje je raspoređen nakon preuzimanja od drugog poslodavca, ukinuo nakon samo tri mjeseca od raspoređivanja. Okružni sud je u vezi s tim obrazložio da se ne može složiti s ovakvim zaključkom prvostepenog suda jer u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za otkazivanje ugovora o radu apelantu s obzirom na to da je prestala potreba za radom apelanta na radnom mjestu na kojem je bio raspoređen, a nije bilo mogućnosti za njegovo raspoređivanje na drugo radno mjesto. Okružni sud je naveo i da poslodavac može ukidati i uspostavljati nova radna mjesta, a taj postupak mora regulisati odgovarajućim aktima u skladu s važećim zakonskim propisima. Prema mišljenju Okružnog suda, ukidanje radnog mjesta automatski, po prirodi stvari, izaziva prestanak potrebe za radom svih radnika koji su na takvo radno mjesto raspoređeni da rade.

8. Okružni sud je obrazložio i da okolnost da je tuženi 3. septembra 2014. godine izmijenio svoj Pravilnik iz 2012. godine i sistematizovao novo radno mjesto glavnog specijaliste za bezbjednost na koje je rasporedio apelanta, a da je navedeno radno mjesto ukinuo nakon manje od tri mjeseca od apelantovog raspoređivanja na njega odlukom od 22. decembra 2014. godine i apelantu otkazao ugovor o radu 25. decembra 2014. godine, prema stavu tog suda, ne ukazuje na nezakonitost odluke o otkazivanju apelantovog ugovora o radu, kao što to smatra prvostepeni sud. Okružni sud je naveo da u sudskom postupku u kojem radnik traži da se utvrdi nezakonitim i nedopuštenim otkaz ugovora o radu, kao što je predmetni, prema mišljenju tog suda, sud utvrđuje da li je odluka poslodavca zakonita, ali se ne upušta u ocjenu pravilnosti organizacione strukture preduzeća. Ovo stoga, kako je obrazložio Okružni sud, jer to predstavlja poslovnu politiku svakog preduzeća i pitanje kada će poslodavac odlučiti da utvrdi novo radno mjesto ili ga ukine je njegovo diskreciono pravo jer organizacija rada, kako je već rečeno, predstavlja njegovu poslovnu politiku. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 14 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je nesporno dokazao da je raspoređen na radno mjesto glavnog specijaliste za bezbjednost, a da je u Pravilniku bilo predviđeno radno mjesto specijaliste za bezbjednost, koje je i ukinuto, iz čega proizlazi da njegovo radno mjesto nije ni ukinuto. Apelant navodi i da je dokazao da je izmjenom Pravilnika tuženog od 22. decembra 2015. godine ponovno uvedeno isto radno mjesto, zbog čega smatra da je potreba za njegovim radnim mjestom i dalje postojala, što predstavlja jasnu činjenicu da ga je tuženi diskriminisao. Takođe navodi i da je, nakon što je dobio otkaz, drugo lice dolazilo da obavlja njegov posao. Navodi i da je dokazao da je postojalo drugo radno mjesto na koje je mogao da bude raspoređen, a to je mjesto zamjenika direktora za bezbjednost koji je otišao u penziju nekoliko dana prije isteka otkaznog roka apelantu i da je na njegovo mjesto primljen ruski državljanin koji nije imao ni tri mjeseca radnog iskustva. Apelant navodi i da je nesporno da je dobio otkaz ugovora o radu prije nego što su donesene izmjene Pravilnika i da ih je donio direktor tuženog, a ne njegov Upravni odbor. Takođe smatra da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo jer je trajao više od dvije godine.

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva te da apelaciju treba odbiti.

11. Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana te da nije bilo kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

12. Tuženi je naveo da su sve apelantove tvrdnje njegova sopstvena konstrukcija te da nije bilo kršenja prava na koja se poziva.

V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:

Član 5.

Radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovinskog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa.

Član 126. stav 1. točka 2. i stav 2.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:

2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 1. i 2. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.

Član 127.

Otkaz ugovora o radu poslodavac daje u pismenom obliku, uz navođenje razloga zbog kojih otkazuje ugovor.

Primjerak akta kojim otkazuje ugovor o radu poslodavac je dužan da dostavi radniku.

14. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a posebno pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

15. U Pravilniku o sistematizaciji i organizaciji tuženog od 15. februara 2012. godine relevantne odredbe glase:

Član 6. stav 11.

Direktor Društva organizuje izvršenje odluka Skupštine akcionara Društva i Upravnog odbora, rukovodi tekućim poslovanjem društva i odlučuje o svim pitanjima koja u skladu sa zakonom i Statutom društva nisu u nadležnosti Skupštine akcionara i Upravnog odbora.

Član 8. tač. 1, 2. i 4.

Sve promjene u organizacionoj strukturi i sistematizaciji dokumentuju se na osnovu relevantne odluke donesene od strane Upravnog odbora.

Pravo na pokretanje inicijative za unošenje izmjena u organizacionoj šemi i sistematizaciji društva imaju direktor društva, zamjenici direktora društva, voditelji organizacionih dijelova i odjeljenja za rad sa zaposlenima Pod unošenjem izmjena u sistematizaciju podrazumijeva se unošenje novih i ukidanje određenih postojećih pozicija u okviru važeće organizacione strukture organizacione jedinice.

Član 9.

Ovaj Pravilnik stupa na snagu nakon usvajanja istog od strane Upravnog odbora.

Član 10.

Upravni odbor usvajanjem ovog Pravilnika ovlašćuje direktora Društva na tumačenje odredbi istog.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Rs 229510 17 Rsž od 27. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 28. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vođen radi zaštite prava iz radnog odnosa. Prema tome, član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju.

a) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

24. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

25. Ustavni sud zapaža da je konkretan postupak pokrenut apelantovom tužbom od 24. decembra 2015. godine te da je okončan osporenom presudom Okružnog suda od 30. aprila 2018. godine. Dakle, postupak je trajao ukupno dvije godine i četiri mjeseca. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Osnovnim sudom trajao godinu i sedam mjeseci, pri čemu je taj sud održao tri pripremna ročišta (četvrto zakazano pripremno ročište nije održano, odnosno odgođeno je) i glavnu raspravu. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je žalbeni postupak pred Okružnim sudom okončan za osam mjeseci. Ustavni sud, dalje, podsjeća da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku u vezi s postojanjem prava iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitan, te da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali da rasprave. Dakle, Ustavni sud ističe da, suprotno apelantovim navodima, trajanje predmetnog postupka na dvije sudske instance od dvije godine i četiri mjeseca nesporno nije prešlo granice „razumnog roka“ u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kao jednog od segmenata tog prava.

b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava

27. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Okružnog suda, tvrdeći da je u postupku njenog donošenja proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj presudi, suprotno apelantovim navodima, dao jasno i argumentovano obrazloženje zašto je trebalo preinačiti prvostepenu presudu i odbiti apelantov tužbeni zahtjev, a Ustavni sud smatra da je takvo obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta, preciziranih u prethodnim tačkama ove odluke, proizlazi da je, suprotno apelantovim navodima, prvo donesena odluka kojom je ukinuto apelantovo radno mjesto, u kojoj je predviđeno da ona stupa na snagu danom donošenja (22. decembra 2014. godine), pa tek onda odluke o prestanku radnog odnosa apelantu (25. decembra 2014. godine). Osim toga, u vezi s apelantovim navodom da njegovo radno mjesto nije ukinuto jer se radi o različitim nazivima radnih mjesta iz Pravilnika i njegovog ugovora o radu, Ustavni sud smatra da se radi o pitanju koje je apelant trebao prvenstveno pokrenuti kod tuženog kao poslodavca prilikom zaključenja ugovora o radu, a zatim i u postupku pred prvostepenim sudom. Međutim, iz činjenica predmeta ne proizlazi da se apelant obraćao tuženom po tom pitanju, a da je prvostepeni sud, kako je to i obrazloženo u osporenoj presudi, samo paušalno konstatovao da se i po tom pitanju i pitanju izmjena sistematizacije radnih mjesta na osnovu kojih je apelantu otkazan ugovor o radu, a nakon godinu dana ponovo uvedeno isto radno mjesto, radi o sračunatom ponašanju tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje obrazloženje Okružnog suda da izmjene Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta spadaju isključivo u nadležnost preduzeća, ovdje tuženog, u postupku vođenja poslovne politike, u čiju ocjenu se sudovi ne mogu upuštati pri ocjeni zakonitosti odluka o otkazu ugovora o radu, već da sudovi u tom postupku cijene da li su takve odluke zasnovane na zakonu, odnosno relevantnim propisima.

30. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dokazao da je drugo, u presudama poimenično navedeno lice, nakon otkaza koji je dobio, dolazilo da radi njegove poslove na osnovu ugovora o radu, odnosno da je primljeno u radni odnos na istom radnom mjestu. Dovodeći navedeno u kontekst s relevantnim zakonskim odredbama i aktima tuženog citiranim u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u odnosu na ova pitanja ocjenjujući ih neprihvatljivim. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava. Pravo iz člana 14 Evropske konvencije

32. Apelant smatra da je osporenom presudom i diskriminisan u odnosu na ostale radnike. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da diskriminacija postoji u slučaju kada se prema jednom licu postupa drugačije u odnosu na lica u istovjetnoj ili sličnoj situaciji. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant svojim navodima nije učinio vjerovatnim da je prema njemu postupano drugačije u odnosu na ostale radnike tuženog, niti šta takvo proizlazi iz činjenica predmeta. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda u diskriminaciji svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava za koje je Ustavni sud već utvrdio da nije proizvoljno primijenjeno. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani i da nije došlo do kršenja njegovog prava iz člana 14 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropskog suda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak, koji se ticao zaštite prava iz radnog odnosa i koji je po zakonu hitan, na dvije sudske instance okončan za dvije godine i četiri mjeseca, pri čemu su redovni sudovi aktivno radili na predmetu.

34. Nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropskog suda u odnosu na primjenu materijalnog prava kada je Okružni sud za svoje odlučenje kojim je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev dao jasne i argumentovane razloge koji su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, a apelant takve zaključke svojim tvrdnjama nije doveo u pitanje.

35. Nema kršenja apelantovog prava iz člana 14 Evropske konvencije kada apelant ničim nije dokazao da je tuženi prema njemu postupao drugačije nego prema ostalim radnicima tuženog i kada apelant tvrdnje o diskriminaciji vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije proizvoljno primijenjeno.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3535/18 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio