Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7661/18 (N. H.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Tužba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7661/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-7661/18, rješavajući apelaciju Naila Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Naila Hodžića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 200606 17 Gž 2 od 21. marta 2018. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 200606 11 P od 27. decembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nail Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 200606 18 Rev od 22. novembra 2018. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 200606 17 Gž 2 od 21. marta 2018. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 200606 11 P od 27. decembra 2013. godine.

Uvodne napomene

2. Odlukom o dopustivosti AP-2528/18 od 6. juna 2018. godine, odbačena je kao preuranjena apelacija koju je apelant podnio 27. aprila 2018. godine protiv rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 P 200606 17 Gž 2 od 21. mart 2018. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene odluke Kantonalnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2528/18 od 6. juna 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Apelant je, shodno uputama iz naprijed navedene Odluke, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda, koji je rješenjem broj 65 0 P 200606 18 Rev od 22. novembra 2018. godine apelantovu reviziju odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio novu apelaciju u kojoj je naveo prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurao mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

4. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 200606 18 Rev od 22. novembra 2018. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 200606 17 Gž 2 od 21. marta 2018. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Prethodni postupci

5. Pravomoćnom presudom Općinskog suda broj 065 0 P 07 000868 od 26. maja 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant prije 6. decembra 2000. godine stekao stanarsko pravo na stanu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) što je Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati i trpiti da apelantu po tom osnovu pripadaju sva prava i obaveze kao i drugim nositeljima stanarskog prava, te nadoknadi troškove postupka.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 113676 09 P od 10. juna 2011. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 113676 111 Gž od 3. marta 2015. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi kako su se, u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, stekli uvjeti za prodaju predmetnog stana, koga su pravni prednici apelanta kao nositelji stanarskog prava stekli ugovorom o korištenju stana, pa je tužena, kao vlasnik stana i prodavač, dužna sa apelantom, kao kupcem, zaključiti ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo za kupoprodajnu cijenu pobliže navedenu u izreci presude, u protivnom će presuda u cijelosti nadomjestiti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, pa je tužena dužna trpjeti da se apelant odmah nakon uplate otkupne cijene, a na osnovu predmetne presude, upiše kao vlasnik sa dijelom 1/1 na predmetnom stanu. U istom postupku Vrhovni sud je rješenjem broj 65 0 P 113676 15 Rev od 3. februara 2016. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu.

Postupak u kojem su donesena osporena rješenja

7. Apelant je 20. juna 2011. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene kojom je zatražio da se utvrdi da je apelant nakon smrti nositeljice stanarskog prava Ksenije Poprovanov Karlovac 20. aprila 2001. godine stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu.

8. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 200606 11 P od 27. decembra 2013. godine, odbačena je apelantova tužba kao res iudicata.

9. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je uvidom u presudu Općinskog suda broj 65 0 P 113676 09 od 10. juna 2011. godine, na koju je podnesena žalba i nalazi se kod Kantonalnog sudu na odlučivanju, utvrđeno je da su stranke u postupku iste, te da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je predloženo da se utvrdi kako su se u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo stekli uslovi za prodaju predmetnog stana, koga su pravni prednici apelanta kao nositelji stanarskog prava stekli ugovorom o korištenju stana pa je tužena dužna sa apelantom, zaključiti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana za određenu kupoprodajnu cijenu, u protivnom će presuda u cijelosti nadomjestiti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Istaknuo je da je iz obrazloženja navedene presude vidljivo da je izvršeno priklapanje i uvid u spis predmeta broj 065 0 P 07 000868, u kojem je predmet bilo utvrđenje apelanta da se utvrdi nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je pravomoćnom presudom apelant odbijen. Po mišljenju Općinskog suda, iz navedenog slijedi da je osnovan prigovor presuđene stvari. Također je ukazao da je iz navedenog spisa utvrđeno da je tužena priznala svojstvo nositelja stanarskog prava Kseniji Poprovanov Karlovac i s njom zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Istaknuo je da je evidentno da je apelant odbijen i sa novim tužbenim zahtjevom sa utvrđenjem da su se stekli uslovi za prodaju predmetnog stana koji su njegovi pravni prednici stekli, te je osnovan prigovor o litispendencije. Istaknuo je da se prema članu 46.b stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, stanarsko pravo moglo sticati do 6. decembra 2000. godine, a apelant u tužbi traži da je navedeno pravo stekao 20. aprila 2001. godine. Stoga se po ocjeni Općinskog suda radi o već presuđenoj stvari, a osnovani su i drugi prigovori.

10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 200606 17 Gž 2 od 21. marta 2018. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje.

11. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da će nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donijeti rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi da je stvar pravomoćno riješena. S tim u vezi, obrazložio je da je u konkretnoj pravnoj stvari apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je nakon smrti nositeljice stanarskog prava Ksenije Poprovanov Karlovac 20. aprila 2001. godine stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, a pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 065 0 P 07 000868 od 26. maja 2008. godine odbijen je apelantov zahtjev protiv tužene za utvrđenje da je apelant prije 6. decembra 2000. godine stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu. Kantonalni sud je ukazao da se sud i u tom postupku bavio pitanjem pravnog osnova za sticanje stanarskog prava, navodeći između ostalog da je apelant imao zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju od 9. novembra 1992. godine sa nositeljicom stanarskog prava i njenim suprugom koji je umro prije nje i da je Ksenija Poprovanov Karlovac 1999. godine podnijela tužbu radi raskida tog ugovora. Po mišljenju Kantonalnog suda, parnica u postupku 065 0 P 07 000868 je vođena pred istim parničnim strankama, u istom svojstvu po istom činjeničnom osnovu radi sticanja svojstva nositelja stanarskog prava. Stoga je ocijenio da je irelevantan pravni osnov sticanja svojstva nositelja stanarskog prava do 6. decembra 2000. godine u odnosu na sticanje svojstva nositelja stanarskog prava nakon smrti ranijeg nositelja stanarskog prava, budući da se radi o istim parničnim strankama, sadržajno je istaknut isti tužbeni zahtjev za sticanje svojstva nositelja stanarskog prava što je tužena dužna priznati i trpjeti te je identičan činjenični supstrat tužbe. Kako se radi o sadržajno istom tužbenom zahtjevu i identičnom činjeničnom supstratu tužbu sa različitim pravnim osnovom sticanja stanarskog prava, po mišljenju Kantonalnog suda, ne može se govoriti o različitom tužbenom zahtjevu jer se radi o drugačijem pravnom osnovu sticanja stanarskog prava, za kojeg sud nije vezan.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 200606 18 Rev od 22. novembra 2018. godine, odbačena je apelantova revizija.

13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi se o nenovčanom tužbenom zahtjevu (utvrđivanje statusa nositelja stanarskog prava), a u tužbi je označena vrijednost spora u iznosu od 500,00 KM, pa stoga ne prelazi iznos propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP i revizija po tom zakonskom osnovu nije dopuštena. Dalje je naveo da, kad se sagledava dopustivost revizije i po kriteriju uslova iz člana 237. stav 3. ZPP, odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo uticaja na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena.

14. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da bi se Općinski sud, da je savjesno i brižljivo ocijenio dvije prethodne odluke, upustio u meritorno rješavanje i donio drugačiju odluku u konkretnom predmetu. Ističe da je sa nositeljima stanarskog prava na predmetnom stanu 1992. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanja i da su nakon njihove smrti nastupile pravne posljedice tog ugovora, što znači da je smrću Ksenije Poprovanov-Karlovac 20. aprila 2001. godine stekao svojstvo člana porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. Zakona o stanarskom pravu. Smatra neosnovanim zaključak suda da se stanarsko pravo moglo sticati do 6. decembra 2000. godine, imajući u vidu da se ne radi o konstituisanju novog prava, već o deklarisanju već postojećeg prava koje je imao nositelj stanarskog prava, a koja će nakon njegove smrti glasiti na apelanta kao člana porodičnog domaćinstva. Apelant tvrdi da nije isti činjenični osnov, jer nije istovjetno tražiti status nositelja stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine i isti taj status tražiti 20. aprila 2001. godine kao dana smrti nositelja stanarskog prava. Posebno ističe da predmetni stan koristi već 27 godina i da za to vrijeme nije traženo njegovo iseljenje iz predmetnog stana.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su sudovi u odnosu na apelacione navode da se u konkretnom slučaju ne radi o res iudicata nesporno utvrdili da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je prije podnošenja predmetne tužbe o kojoj je odlučeno osporenim presudama redovnih sudova, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 065 0 P 07 000868 od 26. maja 2008. godine odbijen apelantov zahtjev protiv tužene za utvrđenje da je apelant prije 6. decembra 2000. godine stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, u kojem se sud bavio pitanjem pravnog osnova za sticanje stanarskog prava. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio i apelantove navode da se ne radi o istom činjeničnom osnovu (u smislu da nije istovjetno tražiti status nositelja stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine i isti taj status tražiti 20. aprila 2001. godine kao dana smrti nositelja stanarskog prava), te da je Kantonalni sud dao eksplicitne razloge zašto ovi apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji drugi način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U vezi s navodima o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, budući da apelantovi navodi u vezi sa ovim pravima korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Apelant također navodi da mu je povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7661/18 (N. H.) | Sudska praksa | Aktio