Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1573/20 (A.P.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1573/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1573/20, rješavajući apelaciju A. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. P.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 022424 17 Uvp od 12. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 24. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 022424 17 Uvp od 12. marta 2020. godine.

2. Porezna uprava Federacije BiH, Kantonalni porezni ured Sarajevo, Ispostava Centar je Rješenjem od 21. avgusta 2014. godine odbila zahtjev apelanta za poništenje obrasca odjave SJ3100 (odjava osiguranika u Jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa), popunjenog za apelanta od strane Ureda za razmatranje žalbi kao apelantovog poslodavca, a nakon prestanka funkcije člana Ureda za razmatranje žalbi i prestanka radnog odnosa apelanta.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja od 21. avgusta 2014. godine, Federalno ministarstvo finansija je Rješenjem broj 03-15-1286/14 Dž.R. od 17. oktobra 2014. godine odbilo predmetnu žalbu kao neosnovanu.

4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 022424 14 U od 21. novembra 2017. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja Federalnog ministarstvo finansija od 17. oktobra 2014. godine.

5. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 21. novembra 2017. godine, Vrhovi sud je Presudom broj 09 0 U 022424 17 Uvp od 12. marta 2020. godine odbio predmetni zahtjev apelanta.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je članom 17. Zakona o jedinstvenom sistemu registracije kontrole i naplate doprinosa propisano da je za tačnost i ažurnost dostavljenih podataka odgovoran podnosilac prijave, dok je članom 18. Pravilnika o podnošenju prijava i promjena upisa u jedinstveni sistem registracije, kontrole i naplate doprinosa propisano da odjava osiguranika prijavljenog u jedinstveni sistem nastaje kada se osiguranik odjavljuje sa osiguranja na koje je bio prijavljen i ne znači brisanje tog lica iz evidencije koja o tom licu postoji u jedinstvenom sistemu. Vrhovni sud je dalje naveo da se odjava osiguranika vrši na osnovu obrasca odjave osiguranja JS3100 koji se podnosi nadležnoj ispostavi Porezne uprave od strane poslodavca dok je odredbom člana 19. navedenog pravilnika propisano da je obveznik uplate doprinosa dužan da popunjeni obrazac za odjavu osiguranja dostavi u roku od sedam dana od dana prestanka osnove za osiguranje. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeno rješenje kojim je odbijen apelantov zahtjev za poništenje Obrasca odjave JS 3100 zasnovano na citiranim odredbama Zakona o jedinstvenom sistemu registracije kontrole i naplate doprinosa i Pravilnika o podnošenju prijava i promjena upisa u jedinstveni registracije, kontrole i naplate doprinosa, pa su, stoga, po ocjeni Vrhovnog suda neosnovani apelantovi navodi kojima se ukazuje na diskriminaciju i povrede prava iz radno-pravnog odnosa apelanta. Vrhovni sud je takođe naveo da navedene tvrdnje apelanta nisu predmet predmetnog upravnog spora niti to mogu biti. Vrhovni sud je ukazao da pozivanje apelanta na odredbe Zakona o radu u institucijama BiH, pitanje da li postoji mogućnost retroaktivnog prestanka radnog odnosa, te da li je predsjednik ureda O.K. bio zakonito u radnom odnosu u momentu potpisivanja odjave i drugih akata kao i navodi apelanta da ga razriješiti dužnosti može samo Parlamentarna skupština BiH koja ga je i imenovala, predstavljaju pitanja koja se tiču radno-pravnog statusa što se utvrđuje i raspravlja u drugom postupku pred drugim sudom koji je nadležan za rješavanje radno-pravnih odnosa, kako je to pravilno zaključio i Kantonalni sud. Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant takođe navodi da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, kao segment prava na pravično suđenje, a imajući u vidu da su upravni postupak i upravni spor trajali ukupno pet godina i devet mjeseci.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su predmetni upravni postupak i upravni spor, na čiju dužinu apelant ukazuje, trajali ukupno pet godina i devet mjeseci, u kojem periodu su donesene dvije odluke upravnih organa i dvije sudske odluke na dvije sudske instance. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1573/20 (A.P.) | Sudska praksa | Aktio