Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1502/20 (B. L.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Državni službenik
  • Radni spor
  • Radni odnos
  • Konkurs
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1502/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1502/20, rješavajući apelaciju Branke Lučić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Branka Lučić protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 16 0 Rs 000980 20 Rsž od 3. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branka Lučić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Boris Stojanović advokat iz Banjaluke, podnijela je 16. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 16 0 Rs 000980 20 Rsž od 3. februara 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbačen je kao neblagovremen tužbeni zahtjev apelantkinje da se ponište kao nezakonita rješenja prvotužene (Republika Srpska, Okružni sud u Banjaluci) od 21. maja 2018. godine (o imenovanju kandidatkinje Milene Marković na radno mjesto sekretara suda i zasnivanje radnog odnosa na određeno vrijeme) i od 22. juna 2018. godine (kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelantkinje izjavljena protiv rješenja od 21. maja 2018. godine). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se poništi kao nezakonit zaključak drugotuženog (Odbora državne uprave za žalbe) od 3. avgusta 2018. godine, da se naloži prvotuženoj da u skladu sa propisanom procedurom izvrši pravilan izbor prijavljenih kandidata na javni konkurs za prijem u radni odnos na neodređeno vrijeme sekretara suda po javnom oglasu od 14. marta 2018. godine, a na osnovu liste uspješnih kandidata od 11. maja 2018. godine, te da imenuje apelantkinju na radno mjesto sekretara suda i sa istom zasnuje radni odnos na neodređeno vrijeme, da se obaveže prvotužena da apelantkinji isplati razlike plata za period od 1. juna 2018.godine do 1. jula 2019. godine u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, da se obaveže prvotužena da apelantkinji isplati razliku plate za mjesece juli i avgust 2019. godine u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom i da se obaveže prvotužena da za apelantkinju izvrši uplatu razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti, doprinos za zdravstveno osiguranje i za dječiju zaštitu za period od 1. juna 2018. godine do donošenja presude. Obavezana je apelantkinja da nadoknadi troškove parničnog postupka prvotuženoj i drugotuženom u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je odredbom člana 76. Zakona o sudovima propisano da se propisi o radnim odnosima zaposlenih u organima uprave primjenjuju na radnike suda, dok je odredbom člana 68. stav (2) navedenog zakona propisano da se radnicima suda smatraju sva lica koja su zaposlena u sudu, osim sudija. Okružni sud je naveo da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o državnim službenicima koje se na osnovu odredbe člana 113. navedenog zakona primjenjuju i na namještenike, a kojim odredbama je propisano da o žalbama koje se odnose na statusna pitanja državnih službenika i to na zahtjev učesnika javnog konkursa u drugom stepenu, u skladu sa ovim zakonom i podzakonskim aktima, odlučuje rješenjem Odbor državne uprave za žalbe. Okružni sud je naveo da je takvo rješenje konačno i da se protiv njega može pokrenuti spor pred nadležnim sudom u roku od 30 dana od dana dostavljanja, shodno članu 97. stav (7) navedenog zakona. Okružni sud je dalje ukazao da Zakonom o sudovima nije ustanovljen odbor za žalbe, pa rješenje Okružnog suda kojim je odbijena žalba apelantkinje izjavljena protiv rješenja tog suda od 21. maja 2018 godine ima karakter konačne odluke. Okružni sud je dalje naveo da je apelantkinja navedenu odluku Okružnog suda primila 2. jula 2018. godine, pa je analognom primjenom odredbe člana 97. stav (7) Zakona o državnim službenicima bila dužna tužbu podnijeti u roku od 30 dana od dana prijema konačnog rješenja. Okružni sud je ukazao da, kako je tužba podnesena 13. septembra 2018. godine, dakle nakon proteka roka od 30 dana iz člana 97. stav (7) Zakona o državnim službenicima, to je ista neblagovremena u dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži da se ponište kao nezakonita rješenja Okružnog suda od 21. maja 2018.godine i 22. juna 2018. godine. Okružni sud je istakao da je u pitanju prekluzivni rok koji se ne može ni produžavati ni skraćivati i propuštanje roka za podnošenje tužbe ima za posljedicu gubitak prava na tužbu. Okružni sud je dalje naveo da je Odbor državne uprave za žalbe pravilnom primjenom odredbe člana 113. stav (2) Zakona o opštem upravnom postupku zaključkom trebao žalbu apelantkinje odbaciti, a imajući u vidu činjenicu da nisu bili ispunjeni uslovi da Odbor državne uprave za žalbe odlučuje o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Okružnog suda od 21. maja 2018. godine.

4. Okružni sud je dalje naveo da je konkretan spor pokrenut povodom oglasa za zasnivanje radnog odnosa, u kom sporu sud nema punu jurisdikciju, pa stoga ne može odlučivati o samom zasnivanju radnog odnosa, odnosno, sud ne može donijeti odluku kojom će naložiti poslodavcu donošenje odluke o izboru tačno određenog kandidata jer o tome odlučuje samo poslodavac. Okružni sud je naveo da zahtjev apelantkinje za isplatu razlike plata ima karakter naknade štete koja se raspravlja prema opštim pravilima obligacionog prava. Okružni sud je ukazao da se u ovoj vrsti spora naknada štete nadoknađuje ako je šteta prouzrokovana nezakonitom odlukom poslodavca, a time i radnjom poslodavca. Okružni sud je naveo da bi se, shodno odredbi člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, odgovornost prvotužene za nastalu štetu u vidu naknade razlike plata zasnivala na principu krivice za nastalu štetu, a to bi bila nezakonita odluka na osnovu koje bi se između apelantkinje i prvotužene uspostavio obligacioni odnos sa uzajamnim dejstvom koji bi na strani apelantkinje uspostavio pravo da zahtijeva naknadu štete, a na strani prvotužene obavezu na ispunjenje. Okružni sud je naveo da osnovanost predmetnog zahtjeva zavisi od osnovanosti zahtjeva usmjerenog na osporavanje odluka Okružnog suda o popunjavanju radnog mjesta i zasnivanju radnog odnosa kao pravne osnove, pa kako je tužba u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva neblagovremena, to nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje o zakonitosti ovih rješenja s obzirom da je takva mogućnost isključena kada je tužba neblagovremena. Okružni sud je ukazao da se navedeno odnosi i na dio tužbenog zahtjeva kojim apelantkinja traži uplatu razlike doprinosa jer je uplata ovih doprinosa, pored plata, jedno od osnovnih prava koje zakon daje radniku i obveznik uplate istih je poslodavac.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe Zakona o državnim službenicima. Apelantkinja ističe da su pogrešno sudovi cijenili da je konačan akt u predmetnoj konkursnoj proceduri rješenje predsjednika Okružnog suda, a ne rješenje Odbora državne uprave za žalbe. Apelantkinja dalje navodi da su iz takvog pogrešnog utvrđenja sudovi dalje pogrešno računali rok za pokretanje predmetnog radnog spora od dana prijema rješenja predsjednika Okružnog suda, a ne od dana prijema rješenja Odbora državne uprave za žalbe.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o državnim službenicima i Zakona o sudovima u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio svoje odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1502/20 (B. L.) | Sudska praksa | Aktio