Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1530/20 (Z.K.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1530/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1530/20, rješavajući apelaciju Z. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. K.

protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 197259 16 Gž od 15. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 197259 14 P od 16. maja 2016.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Husina, kojeg zastupa Amir Omerćehajić advokat iz Tuzle, podnio je 17. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 197259 16 Gž od 15. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 197259 14 P od 16. maja 2016.godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da zajedničku imovinu tužiteljke (H.K.) i F.K. njenog preminulog supruga, koju su stekli u toku trajanja bračne zajednice, čine nekretnine pobliže označene izrekom prvostepene presude, te da su udjeli tužiteljke i F.K. u sticanju porodičnog stambenog objekta sa dijelovima od po ½ i da će se tužiteljka i F.K., kada se steknu potrebni zakonski uslovi, upisati u katastarskom operatu i zemljišnoj knjizi kao suposjednici i suvlasnici porodičnog stambenog objekta u utvrđenim dijelovima od po ½, što su tuženi (uključujući apelanta kao šesnaestotuženog) dužni priznati i trpjeti. Utvrđeno je da je tužiteljka po osnovu građenja porodičnog stambenog objekta iz stava I petita tužbenog zahtjeva, stekla i ½ zemljišta za redovnu upotrebu objekta na parceli pobliže označenoj izrekom prvostepene presude, te da će se tužiteljka u katastarskom operatu upisati na ½ zemljišta za redovnu upotrebu objekta predmetne parcele, a F.K. na preostaloj površini predmetne parcele, a kada se steknu zakonski uslovi izvršiće se upis prava vlasništva u utvrđenim dijelovima i površinama i u zemljišnoj knjizi u korist tužiteljke i F.K., što su tuženi dužni priznati i trpjeti. Obavezan je apelant da tužiteljki naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 251. Porodičnog zakona Federacije BIH propisano da bračnu tekovinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, dok je odredbom člana 252. navedenog zakona propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj tekovini, ako nisu drugačije ugovorili. Kantonalni sud je ukazao da, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, važi zakonska pretpostavka da su supružnici suvlasnici na zajedničkoj imovini sa jednakim dijelovima (po ½). Kantonalni sud je dalje naveo da je tužiteljka uspjela dokazati da je u bračnoj zajednici sa suprugom F.K. izgradila predmetni stambeni objekat, te da je njihov udio u sticanju zajedničke imovine jednak. Kantonalni sud je dalje naveo da je za ovakvo činjenično utvrđenje prvostepeni sud imao uporišta u iskazu tužiteljke i tuženih O.K., N.K. i H.K. saslušanih u svojstvu parničnih stranaka, kao i u iskazima saslušanih svjedoka O.D., A.K., B.J., A.H. i S.K. koji su se detaljno, logično i uvjerljivo izjašnjavali o tome kada i kako je započeta gradnja predmetnog stambenog objekta. Kantonalni sud je dalje naveo da je kod ovakvih iskaza pravilno prvostepeni sud ocijenio neprihvatljivim ne samo navode apelanta kojima je on osporavao tužbeni zahtjev tužiteljke, već i njegov iskaz dat prilikom saslušanja kao parnične stranke, kojim je bezuspješno nastojao dokazati da je predmetni stambeni objekat gradio svojim sredstvima i za sebe, a da je tužiteljka tome samo manjim dijelom doprinijela. Kantonalni sud je dalje naveo da apelant ni žalbom ne dokazuje postojanje dogovora između njega i roditelja za sticanje prava vlasništva/suvlasništva na stambenom objektu po osnovu njegovog ulaganja u izgradnji, već se u tom pogledu učešće apelanta ima smatrati jedino kao njegova pomoć roditeljima u izgradnji stambenog objekta, što potvrđuju i navodi apelanta iz izjavljene žalbe da je „jedina namjera apelanta bila upravo obezbjeđenje ovog smještaja za porodicu, a ne isticanje svog prava vlasništva i prikupljanje bilo kakvih dokaza kojim bi dokazivao svoja prava". Kantonalni sud je dalje naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi apelanta da tužiteljka tokom trajanja braka nije stekla zemljište na kome je izgrađen objekat i zemljište koje služi za njegovu upotrebu, jer je zemljište naslijedio njen suprug i isto predstavlja njegovu posebnu imovinu. Kantonalni sud je u vezi s navedenim ukazao da iz predloženih i izvedenih dokaza proizilazi da je, u smislu člana 59. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, tužiteljka gradnjom postala suvlasnik zemljišta na kome je izgrađen objekat, kao i zemljišta koje služi za njegovu upotrebu, jer objekat i zemljište na kome je izgrađen, kao i zemljište koje služi za njegovu upotrebu, čine pravno jedinstvo u smislu člana 6. stav (2) navedenog zakona. Kantonalni sud je dalje naveo da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke u pogledu procijenjene vrijednosti objekta i iskazanog orijentacionog doprinosa apelanta u izgradnji predmetnog stambenog objekta u omjeru od 8,51%, te da je nejasno ko je doprinio gradnji u preostalom dijelu od 91,48%. Kantonalni sud je u vezi s navedenim ukazao da u konkretnom slučaju nije ni bilo potrebno vještačenje po navedenom vještaku radi procjene vrijednosti objekta i ulaganja žalitelja prema priloženim računima, nego samo radi izjašnjenja vještaka o zemljišnoj površini koja je potrebna za redovnu upotrebu stambenog objekta, a budući da tužiteljka nije postavila obligaciono-pravni zahtjev, nego stvarnopravni zahtjev za utvrđivanje sticanja zajedničke imovine u braku. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da ni apelant u predmetnom postupku nije isticao protivtužbeni zahtjev za isplatu po osnovu ulaganja u gradnju stambenog objekta. Kantonalni sud je dalje naveo da je, suprotno žalbenom rezonovanju apelanta, prvostepeni sud u cijelosti postupio u skladu s odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku, jer je slobodnom ocjenom izvedenih dokaza stekao uvjerenje o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljke, tj. o dokazanim i nedokazanim činjeničnim tvrdnjama. Kantonalni sud je dalje naveo da, kako apelant nije uspio sa podnesenom žalbom, a tužiteljka dostavljenim odgovorom na žalbu nije doprinijela odlučivanju o toj žalbi, to je primjenom odredbi čl. 386. stav (1), 387. i 397. stav (1) Zakona o parničnom postupku valjalo odbiti kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu potraživanih troškova na ime sastava žalbe, a takođe je valjalo odbiti kao neosnovan i zahtjev tužiteljke za naknadu troškova na ime sastava odgovora na žalbu. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno cijenili dokaze u predmetnom postupku. Apelant u vezi s tim ističe da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su sporni objekat gradili tužiteljka i njen suprug, te da je sud do ovakvog zaključka došao poklanjajući vjeru iskazima koji su „kontradiktorni i polarizovani prema tome ko je od svjedoka bio u boljim odnosima sa tužiteljkom, odnosno sa apelantom“. Apelant navodi da tužiteljka nije stekla zemljište na kojem je građen sporni objekat, te da je predmetno zemljište naslijedio njen suprug, pa isto predstavlja njegovu posebnu imovinu. Apelant dalje smatra da redovni sud nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke u pogledu procijenjene vrijednosti objekta i iskazanog orijentacionog doprinosa apelanta u izgradnji predmetnog stambenog objekta u omjeru od 8,51%, jer u tom slučaju je nejasno ko je doprinio gradnji u preostalom dijelu od 91,4%.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1530/20 (Z.K.) | Sudska praksa | Aktio