Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-395/20 (M. P. i drugi)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-395/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-395/20, rješavajući apelacije Mire Pažin i drugih, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mira Pažin, Selima Agić, Sabina Avdić, Adija Babić, Amela Bandić, Snježana Dubravka Barbarić, Lenka Barić, Meliha Baručija, Nasiha Biberović, Kimeta Bihorac, Danko Buhač, Amela Bungur, Mia Buljubašić, Mujesira Cocalić, Mirsada Čengić, Sead Čorbo, Vinko Ćorić, Adem Dedić, Perislav Delić, Aida Đozić, Mirzet Džaferović, Vildana Džaferović, Azra Džeko, Aida Džihanić, Katica Galić, Mirza Habul, Derviša Harbaš, Selma Herco, Seida Isaković, Mirsada Janjoš, Ismeta Junuzović, Danijela Jurić, Enesa Kadrić, Sanela Kadić, Bojana Katić, Dunja Logo, Ružica Marić, Marija Marković, Mirko Mišić, Nidheta Mlivić, Esma Muslić, Belma Mušinović, Ivana Nikolić, Jadranka Novak, Aida Nurkić, Munib Ovčina, Anisa Prasko, Zineta Redžepagić, Rabija Sokolović, Sabina Suljić, Vildana Šahbegović, Nina Sunjić, Dijana Šutalo, Ajsela Tanković, Fuad Velić, Irena Vuković, Vedran Zovko i Rasema Žerić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 396502 18 Rev od 12. studenog 2019. godine;
Anica Pudar, Nusreta Hadžimustafić, Hajrija Imširović, Almira Lepara, Maida Letić i Azra Delić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 396508 18 Rev od 30. siječnja 2020. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-395/20
1. Mira Pažin, Selima Agić, Sabina Avdić, Adija Babić, Amela Bandić, Snježana Dubravka Barbarić, Lenka Barić, Meliha Baručija, Nasiha Biberović, Kimeta Bihorac, Danko Buhač, Amela Bungur, Mia Buljubašić, Mujesira Cocalić, Mirsada Čengić, Sead Čorbo, Vinko Ćorić, Adem Dedić, Perislav Delić, Aida Đozić, Mirzet Džaferović, Vildana Džaferović, Azra Džeko, Aida Džihanić, Katica Galić, Mirza Habul, Derviša Harbaš, Selma Herco, Seida Isaković, Mirsada Janjoš, Ismeta Junuzović, Danijela Jurić, Enesa Kadrić, Sanela Kadić, Bojana Katić, Dunja Logo, Ružica Marić, Marija Marković, Mirko Mišić, Nidheta Mlivić, Esma Muslić, Belma Mušinović, Ivana Nikolić, Jadranka Novak, Aida Nurkić, Munib Ovčina, Anisa Prasko, Zineta Redžepagić, Rabija Sokolović, Sabina Suljić, Vildana Šahbegović, Nina Sunjić, Dijana Šutalo, Ajsela Tanković, Fuad Velić, Irena Vuković, Vedran Zovko i Rasema Žerić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Amila, Omar i Vedran Eterović odvjetnici iz Sarajeva, podnijeli su 31. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 396502 18 Rev od 12. studenog 2019. godine.
2. AP-842/20
2. Anica Pudar, Nusreta Hadžimustafić, Hajrija Imširović, Almira Lepara, Maida Letić i Azra Delić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupaju Amila, Omar i Vedran Eterović odvjetnici iz Sarajeva, podnijeli su 6. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 396508 18 Rev od 30. siječnja 2020. godine.
3. Osporenim odlukama Vrhovnog suda, usvojene su revizije tuženog (Federacija Bosne i Hercegovine - Ured za reviziju institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine) i nižestupanjske presude su preinačene na način da su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata (apelanti su tražili da se obveže tuženi da im isplati određene novčane iznose na ime razlike između obračunatog i isplaćenog toplog obroka, na ime regresa za godišnji odmor, te na ime jubilarne nagrade za neprekidan rad u organima državne uprave).
4. U obrazloženju odluka Vrhovni sud je naveo da se kao predmet revizijskog pobijanja pojavljuju presude čije su vrijednosti pobijanog dijela u iznosu koji je ispod propisanog, što revizije čini nedopuštenima, pa su u skladu s člankom 247. stavak (1) u vezi sa stavkom 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), trebale biti odbačene. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je sagledavajući sve okolnosti spisa predmeta ocijenjeno da bi odlučivanje po revizijama bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima što opravdava izuzetno postupanje na način da je dopustio revizije, suglasno članku 237. stavak (3) ZPP. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su apelanti tužbene zahtjeve zasnivali na činjenicama da jesu ili su bili zaposlenici tuženog, čiji radni odnos je reguliran odredbama Zakona o reviziji institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine, kao i zakonima, drugim propisima i aktima Federacije Bosne i Hercegovine u vezi sa radnim odnosima, među kojima je i Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Dalje je naveo da su se u pogledu primjene (Kolektivnog ugovora) pozvali na članak 28. stavak 3. Zakona o reviziji institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da ako prava i obveze uposlenih iz radnih odnosa nisu regulirani ovim zakonom, primjenjuju se zakoni, drugi propisi i akti Federacije Bosne i Hercegovine u svezi radnih odnosa. U pogledu toga, Vrhovni sud je istakao da je tuženi u reviziji pravilno ukazao da se Kolektivni ugovor nije mogao primijeniti u ovoj pravnoj stvar. Naime, naveo je da je člankom 1. i člankom 28. Zakona o reviziji institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine uređena revizija institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine, te status revizorskog i administrativnog osoblja, na način da apelanti nemaju svojstvo državnih službenika i namještenika, na koje da bi se odnosio Kolektivni ugovor. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da se na prava i obaveze iz radnog odnosa primjenjuju odredbe Zakona o reviziji, kao lex specialis propis, u skladu sa kojim se trebao razriješiti sporni odnos u ovoj pravnoj stvari. Pri tome je naveo da su pravila materijalnog prava sadržana u Pravilniku o plaćama, koje je donio generalni revizor u skladu sa odredbama člana 37. Zakona o reviziji, koji se odnosi i na apelante, kao specifičnu kategoriju zaposlenika. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je istakao da ne postoji mogućnost primjene pravila sadržanih u Kolektivnom ugovoru u skladu s člankom 28. stavak (3) Zakona o reviziji institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-395/20.
6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je Vrhovni sud arbitrarno primijenio članak 237. stavak 3. ZPP, na način da je prekoračio ovlaštenja koja ima u pogledu dopustivosti revizije. S tim u vezi su se pozvali na odlučenja Ustavnog suda u predmetima broj AP 1434/06, AP-398/04, AP-402/04 i AP-405/04.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. U pogledu navoda apelanata da je Vrhovni sud arbitrarno primijenio članak 237. stavak 3. ZPP, Ustavni sud zapaža da je u svojoj novijoj praksi već rješavao isto pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4866/18 od 26. ožujka 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević