Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1623/20 (D. M.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1623/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1623/20, rješavajući apelaciju Dragana Marinkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Marinković protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 085981 19 Kž od 29. januara 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 085981 17 K od 7. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Marinković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčkog, podnio je 27. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 085981 19 Kž od 29. januara 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 085981 17 K od 7. decembra 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda apelant je oglašen krivim da je, radnjama opisanim u stavu I, tačke od 1. do 15. izreke presude, počinio krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 377. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: KZ BD BiH), za koje mu je primjenom navedenih zakonskih propisa, te članova 7., 42., 43. i 49. KZ BD BiH izrečena kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci. Na osnovu člana 188. stav 1., u vezi sa članom 185. stav 2. tačke a), g) i h) Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BD BiH), sud je apelanta obavezao da naknadi troškove krivičnog postupka u novčanom, te nagradu i nužne izdatke branioca. Na osnovu člana 76. stav 1. i stav 2. KZ BD BiH, sud je optuženom izrekao mjeru bezbjednosti zabrane vršenja dužnosti odgovornog lica u javnim preduzećima u trajanju od 1 (jedne) godine računajući od dana pravosnažnosti presude, s tim što se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora neće uračunati u vrijeme trajanja ove mjere bezbjednosti.
3. Osporenom presudom Apelacionog suda žalba branioca apelanta izjavljena protiv prvostepene presude Osnovnog suda odbijena je kao neosnovana.
4. U obrazloženju osporene presude, Apelacioni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant u postupcima javnih nabavki putem direktnog sporazuma, opisanih u tačkama od 1. do 15. osuđujućeg dijela izreke prvostepene presude, favorizovao obično tri i veoma često ista ponuđača, i to: preduzeće „Artis dizajn” čija je ponuda prihvaćena kao najpovoljnija u 4 postupka javnih nabavki, preduzeće „Obnova B“ kojem je ugovor dodijeljen u 3 postupka i u konačnom, preduzeće „Best solution", koje je izabrano u dva postupka javnih nabavki. Apelacioni sud je naveo da je branilac apelanta u žalbi na pogrešan način interpretirao odredbu člana 47. Zakona o javnim nabavkama BiH, odnosno odredbu člana 90. Zakona o javnim nabavkama BiH. Apelacioni sud je ukazao da iz sadržine tih zakonskih odredbi, ne proizilazi obaveza ugovornog organa da ispita tržište „kako ne bi došlo do neekvivalentne razmjene vrijednosti za novac". Obaveza ugovornog organa je da, nakon ispitivanja tržišta, traži pismeno prijedlog cijene ili ponudu od jednog (ili više) ponuđača da pregovara ili prihvati tu cijenu, kao uslov za konačni sporazum, uz obavezu ugovornog organa da proceduru direktnog sporazuma detaljnije reguliše podzakonskim aktom. Apelacioni sud je naveo da je u konkretnom slučaju to Pravilnik JP „Putevi Brčko" o postupku nabavke roba, usluga i radova. Apelacioni sud je ukazao da, slijedom navedenog, nije bilo potrebe da Tužilaštvo dokazuje da je provođenjem postupka javnih nabavki putem direktnog sporazuma došlo do neekvivalentne razmjene vrijednosti za novac, niti se u tome ogleda favorizovanje određenih preduzeća od strane optuženog. Favorizovanje preduzeća koja su u konkretnom slučaju učestvovala u postupcima javnih nabavki ogleda se u tome što je apelant već unaprijed odabirao preduzeća kojima će dodijeliti ugovor i prije nego što je formalno započet postupak javnih nabavki ili tako što su on ili njemu podređeni službenici po njegovom nalogu, vodili navedene postupke suprotno propisima navedenim u osuđujućem dijelu izreke prvostepene presude kojima su regulisane procedure javnih nabavki, a sve s ciljem da određenim preduzećima pribavi korist u vidu dobijanja posla. Apelacioni sud je naveo da su tačne tvrdnje branioca apelanta da je, prema odredbi člana 47. Zakona o javnim nabavkama iz 2004. godine, odnosno prema članu 90. Zakona o javnim nabavkama iz 2014. godine, u postupku direktnog sporazuma, dovoljno da ugovorni organ prikupi prijedlog cijene ili ponudu od pojedinačnog („jednog ili više") ponuđača. Međutim, krivica apelanta se ogleda u tome što je javne nabavke putem direktnog sporazuma provodio kršeći osnovne principe Zakona o javnim nabavkama, a to su pravična i aktivna konkurencija među potencijalnim dobavljačima, uz ostvarenje jednakog tretmana, nediskriminacije i transparentnosti. Osim toga, apelant je navedene postupke provodio zaobilazeći Sektor za finansijske, pravne i opšte poslove, koji je bio nadležan za postupke javnih nabavki, odnosno bez učešća D.F, zamjenika direktora za finansijske, pravne i opšte poslove, čime je postupao suprotno članu 20. Pravilnika o postupku nabavke roba, usluga i radova u JP „Putevi Brčko“. Apelacioni sud je naveo da je apelant provodio postupke javnih nabavki određenih roba, radova ili usluga iako isti nisu bili predviđeni Poslovnim planom JP „Putevi Brčko“ i bez saglasnosti Upravnog odbora, a u pojedinim slučajevima je vršio nabavke uopšte ne provodeći propisanu proceduru direktnog sporazuma. Apelacioni sud je podsjetio da je članom 377. stav 1. KZ BD BiH, kod krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja, posljedica propisana alternativno, a da je Tužilaštvo u optužnici optuženom stavilo na teret i na glavnom pretresu dokazalo da je navedenim krivičnim djelom u produženom trajanju optuženi određenim preduzećima pribavio korist. Imajući u vidu da je Tužilaštvo, u skladu sa načelom akuzatornosti iz člana 16. ZKP BD BiH, prema kojem tužilac optužnicom određuje predmet i obim raspravljanja na glavnom pretresu, kao posljedicu navedenog krivičnog djela odredilo „pribavljanje drugom kakve koristi i težu povredu prava drugog“, to su navodi branioca apelanta o prouzrokovanju štete irelevantni za ovaj postupak jer izlaze iz okvira optužnice.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da načelo slobodne ocjene dokaza nije neograničeno pravo suda da arbitrarno iz njih utvrđuje činjenice koje nemaju realnu dokaznu podlogu, te da redovni sudovi činjenice za donošenje osuđujućeg dijela presude utvrđuju iz kvalitativno nepouzdanih dokaza i o tome ne daju valjano obrazloženje. Apelant smatra da sud povrijedio prava apelanta kada je naveo da je apelant favorizovao određene ponuđače jer je u više postupaka javnih nabavki prihvatao kao najpovoljniju ponudu i najčešće favorizovao tri preduzeća, uz izostalo utvrđenje da je na taj način došlo do eventualne neekvivalentne razmjene vrijednosti za novac, a što je nužna pretpostavka shodno odredbama Zakona o javnim nabavkama u postupku nabavki putem direktnog sporazuma. Apelant navodi i da se iz sadržaja odluka ne može shvatiti koje krivično pravne radnje i propusti apelanta istog čine krivično odgovornim.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Osnovni sud i Apelacioni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba ZKP BD BiH i Zakona o javnim nabavkama BiH bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene presude jasno ukazao da iz sadržine relevantnih odredaba Zakona o javnim nabavkama BiH ne proizilazi obaveza ugovornog organa da ispita tržište „kako ne bi došlo do neekvivalentne razmjene vrijednosti za novac", te da je obaveza ugovornog organa da, nakon ispitivanja tržišta, traži pismeno prijedlog cijene ili ponudu od jednog (ili više) ponuđača da pregovara ili prihvati tu cijenu, kao uslov za konačni sporazum, uz obavezu ugovornog organa da proceduru direktnog sporazuma detaljnije reguliše podzakonskim aktom. Apelacioni sud je ukazao da, slijedom navedenog, nije bilo potrebe da Tužilaštvo dokazuje da je provođenjem postupka javnih nabavki putem direktnog sporazuma došlo do neekvivalentne razmjene vrijednosti za novac, niti se u tome ogleda favorizovanje određenih preduzeća od strane apelanta. U navedenom, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević