Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5912/18 („Hrvatske autoceste“ d.o.o. Zagreb)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Raskid ugovora
- Zastara
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5912/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-5912/18, rješavajući apelaciju „Hrvatskih autocesta“ d.o.o. Zagreb na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Hrvatskih autocesta“ d.o.o. Zagreb podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br.
S1 3 P 022344 18 Rev od 23. augusta 2018. godine, S1 3 P 022344 17 Gž od 27. decembra 2017.godine i S1 3 P 022344 16 P od 16.
novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Hrvatske autoceste“ d.o.o. Zagreb (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Alma Mulahasanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 022344 18 Rev od 23. augusta 2018. godine, S1 3 P 022344 17 Gž od 27. decembra 2017. godine i S1 3 P 022344 16 P od 16. novembra 2017. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 022344 16 P od 16. novembra 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev da se obaveže tužena Bosna i Hercegovina-Vijeće ministara Bosne i Hercegovine- Ministarstvo komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu naknadi štetu u određenom novčanom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 12. augusta 2013. godine, pa do isplate.
3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju apelant tužbom zahtijevao naknadu štete od tužene po osnovu odgovornosti tužene za jednostrani raskid ugovora od strane izvođača koji su apelant i tužena, kao naručitelji, zaključili sa društvom Strabag AG Austrija (u daljnjem tekstu: izvođač). Nadalje, ukazano je da je toku postupka, između ostalog, utvrđeno, što među parničnim strankama nije sporno, da su tužena i Republika Hrvatska potpisale Sporazum o izgradnji međudržavnog mosta preko rijeke Save kod Svilaja i priključnih graničnih dionica autoputa na Koridoru Vc (u daljnjem tekstu: Sporazum) 1. decembra 2010. godine. Također, utvrđeno je da su Sporazumom uređeni osnovi saradnje i koordinacije na izgradnji mosta, pitanja oko projektovanja, pripreme i izvođenja radova (naročito izdavanje jedne građevinske dozvole koju će izdati nadležni organ Republike Hrvatske uz saglasnost nadležnog organa tužene, a na osnovu lokacijske dozvole izdate od nadležnog organa Republike Hrvatske i urbanističke saglasnosti izdate od nadležnog organa tužene, kao i provođenje inspekcijskog nadzora), finansiranje, nadležni organi za provođenje Sporazuma, rokovi, održavanje i upotreba mosta, odgovornost za štetu i rješavanje sporova.
4. Isto tako, Sud BiH je istakao da je utvrđeno da je u skladu sa odredbom člana 2. stav 5. Sporazuma raspisan međunarodni javni poziv za izgradnju mosta na osnovu kojeg je izvođač 12. aprila 2011. godine, poslao ponudu za izvođenje građevinskih radova na predmetnom međudržavnom projektu, te da je apelant 6. decembra 2011. godine, zaključio ugovor sa IGH, kojim je imenovao nadzor (inženjera) za izgradnju predmetnog projekta, kao i da je predmetna ponuda izvođača prihvaćena Pismom o prihvatanju ponude 22. decembra 2011. godine, od strane oba naručitelja (tužene i Republike Hrvatske). Nadalje, utvrđeno je da je od 22. decembra 2011. godine, počeo da teče rok od 180 dana kada je izvođač trebao primiti uputu inženjera u pogledu početka radova, tj. zaključno sa 19. junom 2012. godine i da su apelant i tužena, kao naručitelji 6. februara 2012. godine, potpisali Ugovor o građenju sa izvođačem (u daljnjem tekstu: Ugovor). Zatim, utvrđeno je da tužena sve do isteka krajnjeg roka (19. juna 2012. godine) nije imenovala inženjera (nadzor) što je bila dužna u skladu sa odredbama Ugovora, te da naručitelji nisu inženjera uveli u posao do 19. juna 2012. godine, kao i da je izvođač 21. juna 2012. godine jednostrano raskinuo Ugovor u skladu sa podklauzulom 16.2. tačkom i) kao posljedicu neispunjenja uslova Ugovora iz podklauzule 8.1 od strane naručitelja.
5. Također, utvrđeno je da je Vijeće za rješavanje sporova (u daljnjem tekstu: Vijeće) 23. novembra 2012. godine donijelo odluku, odlučujući po podnesenom zahtjevu izvođača, kojom je jednostrani raskid Ugovora od strane izvođača ocijenilo valjanim, uz obavezu nadoknade stvarnih troškova koji su nastali izvođaču u određenom novčanom iznosu. Nadalje, ukazano je da je apelant prihvatio odluku Vijeća, a potom zaključio sporazum sa izvođačem 12. augusta 2013. godine, temeljem kojeg je 20. augusta 2013. godine uplatio određeni novčani iznos izvođaču, dok tužena nije prihvatila odluku Vijeća, zbog čega je pokrenut arbitražni postupak između izvođača i tužene, koji je okončan donošenjem konačne odluke 24. jula 2017. godine, na temelju koje je ustanovljeno da je odluka Vijeća od 23. novembra 2012. godine provodljiva, a tužena je obavezana da izvođaču isplati određeni novčani iznos uz kamatu.
6. Cijeneći sve provedene dokaze, Sud BiH je utvrdio da je materijalno-pravni prigovor zastare potraživanja osnovan. Naime, istaknuto je da je članom 360. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da zastara nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze, dok je članom 376. stav 1. ZOO propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. U vezi s tim, navedeno je da je iz činjeničnih utvrđenja, a koja su nesporna među parničnim strankama, utvrđeno da je apelant odluku Vijeća od 23. novembra 2012. godine, primio 28. novembra 2012. godine, kojom je utvrđeno, da je jednostrani raskid Ugovora učinjen od strane izvođača valjan, i istovremeno su obavezani naručitelji (apelant i tužena) da izvođaču naknade štetu u određenom novčanom iznosu. Također, ukazano je da je protiv navedene odluke nezadovoljna strana imala pravo izjaviti Obavijest o nezadovoljstvu u roku od 28 dana, od dana prijema te odluke, shodno odredbi člana 20. stav 4. Ugovora. Međutim, istaknuto je da apelant nije iskoristio to pravo, pa je odluka Vijeća od 23. novembra 2012. godine, u odnosu na njega postala konačna i pravosnažna danom isteka roka od 28 dana od dana prijema te odluke, tj. 27. decembra 2012. godine, dok je tužena to pravo iskoristila. Dakle, Sud BiH je naveo da je apelant za štetu i počinitelja saznao protekom roka u kojem je mogao pobijati predmetnu odluku (27. decembra 2012. godine), a kako je tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 29. juna 2016. godine, to je protekao trogodišnji rok u kome je mogao zahtijevati isplatu potraživane štete u određenom novčanom iznosu. Stoga je Sud BiH istakao da je valjalo odbiti tužbeni zahtjev apelanta zbog zastare, primjenom odredbe člana 360. stav 2. ZOO, u vezi sa članom 376. stav 1. ZOO. Prema tome, navedeno je da su svi prigovori apelanta koji su se odnosili na činjenicu odgovornosti/krivice za štetu za jednostrani raskid Ugovora, bili bez uticaja na drugačije rješenje ovog spora, pa ih Sud BiH nije posebno razmatrao i obrazlagao.
7. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 022344 17 Gž od 27. decembra 2017. godine odbijena je žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda.
8. Sud BiH je 23. augusta 2018. godine donio Presudu broj S1 3 P 022344 18 Rev, kojom je odbio kao neosnovanu reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude.
9. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je i prema shvatanju tog suda, pravilan zaključak drugostepenog suda da je prvostepeni sud na potpuno i tačno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio odredbe člana 360. st. 1. i 2. i člana 376. stav 1. ZOO kada je odbio tužbeni zahtjev ocijenivši osnovanim prigovor zastarjelosti potraživanja apelanta. Također, ukazano je da je pravilan zaključak drugostepenog suda da su prema konačnoj arbitražnoj odluci od 24. jula 2017. godine, naručitelji (apelant i tužena) imali individualnu obavezu da izvrše uplatu od po jedne polovine iznosa iz obavezujuće odluke Vijeća od 23. novembra 2012. godine. Isto tako, navedeno je da činjenica da je apelant sa izvođačem zaključio sporazum o izvršenju obaveze utvrđene odlukom Vijeća, te da je tim sporazumom uspio umanjiti svoju utvrđenu individualnu obavezu, nema uticaja na određivanje početka toka zastare potraživanja. Naime, Sud BiH je istakao da se u predmetnom slučaju ne radi o solidarnoj odgovornosti naručitelja, a što proizilazi kako iz odluke Vijeća, tako i iz konačne arbitražne odluke, kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud. U tom smislu, ukazano je da je u arbitražnoj odluci izražen stav da arbitraža ima nadležnost da odlučuje samo po tužbi izvođača protiv tužene. Nadalje, navedeno je da je obaveza apelanta i tužene, kao naručitelja radova, individualna, te je stoga odluka Vijeća u odnosu na apelanta postala konačna i obavezujuća protekom roka od 28 dana za izjavljivanje protivljenja. Stoga je suprotno shvatanju apelanta, pravilan zaključak prvostepenog suda da radnje koje je preduzela tužena izjavljivanjem protivljenja odluci Vijeća i zahtijevanjem arbitražnog postupka, nisu mogle biti od koristi za apelanta.
10. Također, istaknuto je da je kod utvrđivanja osnovanosti prigovora zastare izjavljenog od strane tužene pravilno drugostepeni sud prihvatio shvatanje prvostepenog suda da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena po proteku trogodišnjeg roka zastare. Naime, ukazano je da je apelant za eventualnu štetu i počinitelja saznao protekom roka (28 dana od primitka odluke) u kojem je mogao pobijati odluku Vijeća, a to je 27. decembar 2012. godine kada je ta odluka postala konačna i obavezujuća, što znači da je tužbu mogao podnijeti najkasnije do 27. decembra 2015.godine. Sud BiH je naveo da stoga nije prihvatljiv navod apelanta da početak toka zastare treba računati od momenta plaćanja novčanog iznosa po sporazumu apelanta i izvođača, tj. od 20. augusta 2013. godine iz razloga što se radilo o sporazumu o smanjenju iznosa za uplatu odluke Vijeća koja je postala konačna istekom roka za izjavljivanje protivljenja, tj. 27. decembra 2012. godine. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. juna 2016. godine, to je pravilno prihvaćen istaknuti materijalno-pravni prigovor zastare potraživanja od strane tužene. Dakle, ukazano je da je do umanjenja imovine apelanta (eventualne štete) došlo danom konačnosti obavezujuće odluke Vijeća (27. decembar 2012. godine), a ne sa danom uplate određenog novčanog iznosa (20. august 2013. godine), koji iznos je apelant bio dužan isplatiti i po konačnoj i obavezujućoj odluci Vijeća.
11. Isto tako, Sud BiH je naveo da nema osnova revizioni prigovor da se radi o petogodišnjem roku zastare, te da je tužba podnesena u zakonskom roku propisanom odredbom člana 376. stav 2. ZOO. Naime, ukazano je da apelant izgubio iz vida da je u predmetnom slučaju tužbom zahtijevao naknadu štete od tužene po osnovu odgovornosti tužene za jednostrani raskid ugovora od strane izvođača koji su apelant i tužena, kao naručitelji, zaključili sa izvođačem. Dakle, navedeno je da se ne radi se o potraživanju zbog isplate nedugovanog, odnosno po osnovu sticanja bez osnova, kako bi se u tom slučaju primijenio opšti zastarni rok od pet godina, kako to pogrešno shvata apelant. Sud BiH je istakao da i prema shvatanju tog suda apelant nije isplatio ništa nedugovano, već je isplatio ono na šta je individualno obavezan konačnom i obavezujućom odlukom Vijeća, koji iznos je istina uspio u pregovorima umanjiti. Na kraju, ukazano je da je uplatu apelant izvršio na račun izvođača, a ne na račun tužene, pa je pravilan zaključak drugostepenog suda da navedenom uplatom tužena nije stekla nikakvu imovinu, pogotovo ne bez pravnog osnova, u smislu odredbi člana 210. ZOO.
12. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu zloupotrebe prava iz člana
17. Evropske konvencije i prava na pravično zadovoljstvo iz člana 41. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo-relevantne odredbe ZOO. U vezi s tim, apelant tvrdi da u konkretnom slučaju nije osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja apelanta i navodi da je prvostepeni sud pogrešno odredio početak toka zastare potraživanja. Naime, apelant ukazuje da sud nije vodio računa da ZOO početak toka zastarjelosti vezuje za dospjelost potraživanja, a kako je potraživanje dospjelo onda kada vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obaveze, to apelant nije mogao zahtijevati ispunjenje svog potraživanja od tužene donošenjem odluke Vijeća, odnosno 23. novembra 2012. godine, niti protekom roka od 28 dana nakon donošenja te odluke. Naime, apelant tvrdi da nije izvršio plaćanje po odluci Vijeća nego je sa izvođačem zaključio sporazum 12. augusta 2013. godine i tek tada saznao za visinu štete, koju je platio 20. augusta 2013. godine izvođaču, a koju štetu nije trebao niti platiti, pa kako je tužba podnesena 29. juna 2016. godine to nije nastupila zastara potraživanja. Također, apelant navodi da se u predmetnom slučaju radi o solidarnoj odgovornosti naručitelja, kao i da se radi o petogodišnjem roku zastare, te da je tužba podnesena u zakonskom roku propisanom odredbom člana 376. stav
2. ZOO.
Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 210. stav (1) (1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.
Član 360. st. (1) i (2) (1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud prije svega uočava da je apelant je registriran i započeo sa radom 11. aprila 2001. godine i da je u 100%-om je vlasništvu Republike Hrvatske (navedeni podaci navedeni na službenoj web stranici apelanta, www. hac.hr). S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nosioci javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Ustavni sud nalazi da povredu prava na pravičan postupak i prava na imovinu apelant, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Ustavni sud prije svega nalazi da je u postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je, između ostalog, apelant potraživao naknadu štete. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanta, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojim ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi razmotrili apelantove prigovore u vezi osnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja apelanta, početka toka zastare potraživanja, solidarne odgovornosti naručitelja i petogodišnjeg roka zastare, koje apelant ističe i u apelaciji, te jasno obrazložili zašto su navedeni prigovori neosnovani. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravičan postupak i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević