Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3773/18 (E. O.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građevinsko zemljište
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Državno vlasništvo
- Građanski postupak
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3773/18
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3773/18, rješavajući apelaciju Esada Omerovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Esada Omerovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 017975 18 Rev 2 od 2. aprila 2018. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Esad Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 9. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 017975 18 Rev 2 od 2. aprila 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i „Grada“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 25. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Tužilac je odgovor na apelaciju dostavio 9. marta 2020. godine.
4. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 017975 16 P3 od 27. februara 2017. godine u cijelosti je odbijen primarni tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da sud utvrdi da je zaključenjem Sporazuma od 3. aprila 1986. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum) između pravnog prednika tužioca SIZ-a za stambeno-komunalnu oblast, uređenje i korišćenje građevinskog zemljišta - Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužiočev pravni prednik) i apelanta stekao pravni osnov za sticanje prava svojine na nepokretnostima, pobliže opisanim u izreci presude, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužilac uknjiži u zemljišnim knjigama kao nosilac prava svojine na predmetnim nepokretnostima s dijelom od 1/1, te evidentira kao posjednik u operatu RGU PJ Bijeljina, kao i eventualni tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da sud utvrdi da je održajem stekao pravo svojine i trajno pravo korišćenja na predmetnim nepokretnostima, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužilac uknjiži kao nosilac trajnog prava korišćenja, posjeda i svojine. Zatim je u cijelosti usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev i utvrđeno je da je ništav Sporazum, a što je tužilac – protivtuženi dužan priznati i trpjeti, te je tužilac obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 24.875,00 KM.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet spora u konkretnom slučaju zemljišna parcela koja je nastala avio-snimanjem 1980. godine, kojom prilikom je na njoj evidentirano postojanje stambene zgrade, dvije pomoćne zgrade, dvorište i njiva, na kojoj parceli je apelant upisan kao posjednik i vlasnik s dijelom od 1/1. Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je apelant kupio predmetne nepokretnosti 1981. godine i da je bio uknjižen s trajnim pravom korišćenja na zemljištu, odnosno pravom svojine na objektima izgrađenim na zemljištu, kao i nakon sprovedenog postupka izlaganja nepokretnosti i uspostavljanja novog zemljišnoknjižnog uloška za predmetne nepokretnosti 2008. godine. Naveo je i da je apelant 2001. godine raspolagao dijelom predmetne zemljišne parcele putem poklona. Takođe je utvrdio da je apelant bio u posjedu predmetnih nepokretnosti do početka ratnih dejstava na tom području 1992. godine, kada su porušeni objekti na predmetnim nepokretnostima i Opština Bijeljina donijela odluku i investirala u izgradnju većeg broja privremenih poslovnih prostora na predmetnim nepokretnostima, koje je izdavala u periodu od 1995. do kraja 2000. godine. Nadalje je utvrdio da se apelant obratio tužiočevom pravnom predniku dopisom od 10. januara 1986. godine s ponudom da tužiočev pravni prednik otkupi ili zamijeni predmetnu stambenu zgradu sa placem, navodeći pri tome četiri varijante za prodaju ili zamjenu predmetnih nepokretnosti. Takođe je utvrdio da je tužiočev pravni prednik obavijestio apelanta da je Izvršni odbor razmatrao njegov zahtjev i da je donio zaključak da se udovolji njegovoj ponudi na način da mu se isplati novac uz obezbjeđenje odgovarajućeg stana, te da je apelant obavijestio tužiočevog pravnog prednika da je spreman zaključiti poravnanje pod uslovom da mu se obezbijedi građevinski plac na lokaciji predviđenoj za individualno-stambenu izgradnju i da mu se isplati razlika u iznosu od 2.114.947 dinara. Zatim je utvrdio da je tužiočev pravni prednik dopisom od 11. marta 1986. godine ponudio apelantu zaključenje poravnanja tako što će mu isplatiti iznos od 2.114.947 dinara i do kraja avgusta obezbijediti neuređenu građevinsku parcelu. Osnovni sud je dalje utvrdio da je u postupku preuzimanja nepokretnosti 3. aprila 1986. godine sastavljen zapisnik u kojem je konstatovano da se preuzimaju predmetne nepokretnosti, te da je apelant izjavio da daje predmetne nepokretnosti u cijelosti sa svim objektima i zasadima, s tim što u zamjenu traži građevinsku parcelu u naselju „Krušik“ i novčanu naknadu prema procjeni objekata i zasada na nepokretnostima koje daje u zamjenu. Zapisnikom je dalje konstatovano da zastupnik preuzimanja nudi na ime naknade tačno određenu uređenu građevinsku parcelu i iznos od 2.114.947 dinara na ime vrijednosti objekata i zasada na apelantovim nepokretnostima prema procjeni koja je već sačinjena, te da su stranke, nakon što je apelant izjavio da pristaje na ponuđeni iznos, zaključile Sporazum. Osnovni sud je utvrdio da se Sporazumom apelant obavezao da u roku od 30 dana od njegovog potpisivanja napusti naznačene nepokretnosti i preda ih u posjed korisniku preuzimanja, dok se korisnik preuzimanja obavezao da u roku od osam dana nakon ulaska u posjed nepokretnosti koje se preuzimaju preda apelantu prethodno dogovorenu uređenu građevinsku parcelu i da izvrši uknjižbu te parcele na apelanta, te da mu isplati iznos od 2.114.947 dinara. Takođe je utvrdio da su apelant i tužiočev pravni prednik 24. aprila 1986. godine zaključili ugovor o ustupanju građevinskog zemljišta na korišćenje kojim je apelantu na trajno korišćenje u svrhu izgradnje porodične stambene zgrade u naselju Krušik dato zemljište u površini od 400 m , uz naknadu u iznosu od 1.080.000 dinara za koju je članom 3 navedenog ugovora konstatovano da je uplaćena na žiro račun tužiočevog pravnog prednika. Osnovni sud je dalje naveo da je tužiočev pravni prednik 15. novembra 1991. godine podnio zahtjev Opštinskoj geodetskoj upravi Bijeljina za uknjižbu prava svojine, odnosno korišćenja na nepokretnostima koje su bile predmet Sporazuma, kao i uknjižba prava svojine u korist apelanta na nepokretnostima koje su mu dodijeljene kao naknada Sporazumom. S obzirom na to da tužiočev pravni prednik nije dostavio dokaz da je pravni sljednik SIZ, navedeni postupak je prekinut i nikada nije nastavljen.
8. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je apelant, kao nosilac trajnog prava korišćenja izgrađenog građevinskog zemljišta i prava svojine na objektima izgrađenim na tom zemljištu, tokom 1986. godine imao namjeru njima raspolagati Sporazumom. Ukazao je da je odredbom člana 29 Zakona o prometu nepokretnosti propisano da je vlasnik građevinskog zemljišta koji namjerava prodati to zemljište dužan da ga prethodno ponudi na prodaju opštini na čijem se području zemljište nalazi (stav 1), da se ta odredba odnosi na građevinsko zemljište obuhvaćeno urbanističkim planom ili urbanističkim redom ili regulacionim planom, kao i na druga građevinska zemljišta u granicama urbanih područja koje je odlukom utvrdila skupština opštine (stav 2), te da se o podnesenoj pismenoj ponudi vlasnika za prodaju zemljišta izjašnjava organ ili organizacija koju odredi skupština opštine (stav 3). Osnovni sud je ukazao da se apelant, shodno navedenim zakonskim odredbama, obratio tužiočevom pravnom predniku s ponudom za prodaju predmetnih nepokretnosti, te da je na osnovu tih pregovora zaključen Sporazum. Dalje je ukazao da je, shodno odredbama čl. 7 i 8 Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, iz posjeda bilo moguće preuzeti samo neizgrađeno građevinskog zemljište. U vezi s tim je istakao da je sud na pouzdan način utvrdio da je predmetno zemljište izgrađeno, odnosno da je na njemu u javnoj evidenciji evidentirano kućište, dvorište i kuća. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je Sporazum zaključen suprotno odredbama čl. 7 i 8 Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, odnosno da je zaključen protivno prinudnim propisima i da je kao takav ništav u smislu odredbe člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome je istakao da eventualnim izvršenjem ništavog ugovora ne nastupa njegova konvalidacija, ali da ugovorne strane imaju prava propisana odredbom člana 104 ZOO. S obzirom na to da je Sporazum ništav, Osnovni sud je zaključio da ne može predstavljati valjan pravni osnov za upis trajnog prava korišćenja, odnosno svojine na predmetnim nepokretnostima.
9. Osnovni sud je dalje ukazao da je odredbama člana 28 st. 2 i 4 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano da savjestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 10 godina, odnosno da savjestan držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina. U vezi s tim je istakao da tužilac, odnosno njegov prednik, nije imao zakonitu državinu predmetnih nepokretnosti s obzirom na to da je pravni osnov njegove državine bio Sporazum za koji je sud utvrdio da je ništav. Pri tome je istakao da tužiočeva državina nije bila savjesna jer tužilac nije opravdano mogao smatrati da je titular prava svojine na predmetnim nepokretnostima. Takođe je naveo da je tužilac dokazao da je bio u posjedu predmetnih nepokretnosti u periodu od 1995. do kraja 2000. godine, ali ne i prije i nakon navedenog perioda. Pored toga je ukazao i da je odredbom člana 29 ZOSPO propisano da se na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može steći održajem, iz čega proizlazi da tužilac nije ni mogao steći pravo svojine putem održaja. Slijedom navedenog je zaključio da je tužiočev eventualni tužbeni zahtjev neosnovan. Osnovni sud je dalje naveo da je apelantov protivtužbeni zahtjev osnovan i da je Sporazum ništav jer je u suprotnosti s odredbama čl. 7 i 8 Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini. Pri tome je istakao i da je Sporazum u suprotnosti s odredbom čl. 10 i 17 Zakona o građevinskom zemljištu. Pored toga, Osnovni sud je naglasio da se spis Opštinske komisije za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i urbanizam Opštine Bijeljina sastoji samo od zapisnika sa Sporazumom, odnosno da je navedeni postupak sproveden bez inicijalnog akta, što je u suprotnosti s odredbama člana 123 Zakona o opštem upravnom postupku. Nadalje je naveo da bez obzira na konstatovanu ništavost Sporazum treba cijeniti s aspekta relevantnih odredbi Zakona o prometu nepokretnosti jer, prema stavu Vrhovnog suda, činjenice iznesene u tužbi i činjenice utvrđene tokom postupka ukazuju na promet nepokretnosti, bez obzira na navode tužbe, te da je potrebno ispitati da li su ispunjeni zakonski uslovi za konverziju ugovora propisani odredbom člana 106 ZOO i da li je taj ugovor realizovan u skladu s odredbama člana 9 stav 4 tada važećeg Zakona o prometu nepokretnosti. U vezi s tim je istakao da u Sporazumu nije izražena pravno relevantna volja stranaka u pogledu prometa nepokretnosti, niti Sporazum sadrži elemente punovažnog ugovora o prometu nepokretnosti. Pri tome je naglasio da potpisi na Sporazumu nisu ovjereni u sudu, kako je to propisano odredbom člana 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti, niti su obaveze iz Sporazuma u cjelini ili u pretežnom dijelu ispunjene.
10. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 017975 17 Gž 4 od 7. novembra 2017. godine odbijena je tužiočeva žalba i potvrđena prvostepena presuda.
11. U obrazloženju odluke Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda i istakao da ih u bitnome prihvata. Naveo je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je Sporazum ništav jer je suprotan odredbama čl. 7 i 8 Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, kao i odredbama čl. 10 i 17 Zakona o građevinskom zemljištu. Dalje je naveo da predmetni sporazum nije izvršen u dijelu koji se tiče isplate iznosa od 2.114.947 dinara jer se kao dokaz za to nije mogla prihvatiti kopija zapisnika zato što je na jednoj kopiji konstatovano da je apelantu isplaćen novac, a na drugoj kopiji istog zapisnika to nije konstatovano. Takođe je naveo da se kao dokaz za isplatu navedenog novčanog iznosa nije mogao prihvatiti ni ček na koji se pozivao tužilac s obzirom na to da ni svjedokinja B. M. nije mogla potvrditi da je taj ček realizovan, niti je sud mogao prihvatiti iskaze svjedoka D. L. i S. S. koji je samo imao posredna saznanja o tome. Pored toga je naveo da apelantu nije bez naknade ustupljeno zemljište umjesto spornog zemljišta s obzirom na to da je u ugovoru o ustupanju građevinskog zemljišta od 24. aprila 1986. godine jasno konstatovano da je apelant na žiro račun tužiočevog pravnog prednika uplatio naknadu u iznosu od 1.080.000,00 dinara. Takođe je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužilac bio u posjedu spornih nepokretnosti samo u periodu od 1995. do 2000. godine, slijedom čega je zaključio da predmetni sporazum nije izvršen da bi mogao proizvesti dejstvo, odnosno da tužilac, kao ni njegov pravni prednik nisu mogli postati vlasnici spornih nepokretnosti na osnovu predmetnog sporazuma. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da tužilac nije bio savjestan posjednik, niti zakonit posjednik predmetnih nepokretnosti za vrijeme koje je potrebno da se na osnovu redovnog održaja ili vanrednog održaja stekne pravo svojine na predmetnim nepokretnostima shodno odredbama člana 28 st. 2 i 4 ZOSPO. Naglasio je i da je pravilan stav prvostepenog suda da se na predmetnom zemljištu koje je u društvenoj svojini, shodno odredbi člana 29 ZOSPO, održajem nije moglo steći pravo svojine. Takođe je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio postupanje tužioca koji nije reagovao prilikom otuđenja dijela spornih nepokretnosti trećem licu 2001. godine, kao ni prilikom upisa apelanta (pogrešno navedeno: tužioca) kao vlasnika na predmetnim nepokretnostima u postupku uspostavljanja novog zemljišnoknjižnog uloška 2008. godine, te da je pravilno cijenjeno i da se tužilac nije uspio uknjižiti na predmetnim nepokretnostima ni 23 godine nakon zaključenja Sporazuma na koji se poziva i nikada nije tražio nastavak prekinutog postupka za uknjižbu. Pri tome je istakao da je Opština Bijeljina od apelanta tražila da plati komunalnu taksu za predmetne nepokretnosti. Dalje je naveo da nije dokazano da je tužiočev pravni prednik stupio u posjed spornih nepokretnosti na osnovu Sporazuma i da su apelantu te nepokretnosti isplaćene i da je u zamjenu za predmetne nepokretnosti dobio druge nepokretnosti besplatno. Takođe je istakao da je utvrđeno da Sporazum ne sadrži clausulu intabulandi da bi se na osnovu njega tužilac mogao uknjižiti na predmetnim nepokretnostima kao vlasnik i posjednik, te da tužilac nije preduzimao ništa od 1991. godine kada je prekinut postupak uknjižbe da bi se otklonili nedostaci u Sporazumu, nego je dozvolio i da tuženi prodaje dio predmetnih nepokretnosti i da se upiše kao vlasnik na njima prilikom uspostavljanja nove zemljišnoknjižne evidencije. Okružni sud je navedene činjenice doveo u vezu s tim da je inicijativu za zaključenje Sporazuma dao apelant (pogrešno navedeno tužilac), da apelant nije reagovao na rušenje njegovih objekata koji su se nalazili na spornom zemljištu, za koje je naveo da su bili u ruševnom stanju i da ih nije koristio za stanovanje, da apelant nije tražio povrat prijeratne imovine i nije tražio isplatu naknade ugovorene Sporazumom, te da je zadržao posjed predmetnih nepokretnosti sve do 1992. godine. Slijedom navedenog je zaključio da Sporazum nije izvršen, da tužilac na osnovu Sporazuma nikada nije bio savjestan posjednik predmetnih nepokretnosti, te da nema dokaza da je došlo do čeka i isplate naknade za apelantove nepokretnosti. Okružni sud je dalje naveo da, za razliku od prvostepenog suda, prihvata stav Vrhovnog suda da je volja ugovarača, shodno odredbi člana 99 ZOO, bila da Sporazumom izvrše promet predmetnih nepokretnosti, a što proizlazi i iz iskaza svjedoka D. Đ. Međutim, istakao je da prihvata razloge obrazloženja i zaključak prvostepenog suda da promet nepokretnosti kroz Sporazum nije realizovan ni u pretežnom dijelu.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 017975 18 Rev 2 od 2. aprila 2018. godine usvojena je tužiočeva revizija i preinačena je drugostepena presuda tako što je usvojena tužiočeva žalba i preinačena prvostepena presuda na način da je utvrđeno da je zaključenjem Sporazuma između pravnog prednika tužioca i apelanta tužilac stekao pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnim nepokretnostima, a što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužilac uknjiži u zemljišnim knjigama kao nosilac prava svojine na predmetnim nepokretnostima s dijelom od 1/1, te evidentira kao posjednik u operatu RGU PJ Bijeljina. Zatim je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je Sporazum ništav, te je apelant obavezan da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 60.175,00 KM.
13. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova te je istakao da je drugostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naveo je da je predmetno zemljište postalo društvena (državna) svojina po osnovu Zakona o nacionalizaciji iz 1959. godine i da je usvajanjem Regulacionog plana dobilo karakter gradskog građevinskog zemljišta, tako da vlasnik objekta izgrađenog na tom zemljištu, uz odobrenje za građenje, stiče svojinu nad objektom i pravo trajnog korišćenja zemljišta na kojem je objekat izgrađen i koje služi za redovnu upotrebu objekta. Dalje je naveo da su predmetne nepokretnosti, u vrijeme zaključenja Sporazuma, predstavljale izgrađeno građevinsko zemljište i da se u konkretnom slučaju nije radilo o preuzimanju zemljišta već o dozvoljenom pravnom poslu, te da stoga nije bilo mjesta primjeni odredbi čl. 7 i 8 Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini. Ukazao je da je Zakonom o prometu nepokretnosti propisano da je vlasnik ili pravno lice koje namjerava da proda stambenu zgradu ili stan kao poseban dio zgrade dužan da tu zgradu ili stan prethodno ponudi na prodaju suvlasniku, nosiocu stanarskog prava, odnosno opštini na čijem području se ta zgrada ili stan nalazi, s tim da se pravo preče kupovine ostvarivalo u skladu s propisanim redoslijedom (član 31), da je ta ponuda morala biti učinjena u pismenom obliku i sadržavati zemljišnoknjižne i katastarske podatke o nepokretnosti, cijenu i ostale uslove prodaje (član 33 stav 1), te da samo u slučaju da lice koje ima pravo preče kupovine pismeno ne obavijesti vlasnika o prihvatanju ponude u roku od 60 dana od dana prijema ponude, vlasnik može prodati ponuđenu nepokretnost drugom licu, ali ne po nižoj cijeni, niti pod povoljnijim uslovima (član 34). U vezi s tim je istakao da apelantova pismena ponuda od 10. januara 1986. godine predstavlja ponudu u smislu navedenih zakonskih odredbi, na koju je opština odgovorila. Takođe je naglasio da Sporazum, bez obzira na to što je u njemu navedeno da se radi o preuzimanju nepokretnosti, predstavlja realizaciju apelantove ponude jer sadrži određenje koje nepokretnosti apelant nudi opštini, a na šta se opština obavezuje prema apelantu u ostvarivanju zakonskog prava na preču kupovinu. Dalje je ukazao da za pravnu valjanost predmetnog ugovora u formalno-pravnom smislu, shodno sudskoj praksi, nije nužno da potpisi ugovarača budu ovjereni u sudu, već samo da bude sačinjen u pismenom obliku. Pri tome je istakao da apelant nije osporavao vjerodostojnost potpisa na Sporazumu, te da nije zahtijevao utvrđivanje njegove ništavosti sve do podnošenja protivtužbe 2010. godine tvrdeći da je bio „primoran“ da ga potpiše jer je „priveden od strane policije“. Vrhovni sud je dalje naveo da je tužiočeva obaveza po Sporazumu bila da apelantu isplati iznos od 2.114.947,00 dinara i da je tužilac ispunjenje te obaveze dokazivao čekom izdatim na apelantovo ime. U vezi s tim je istakao da je apelant osporavao da je navedeni ček unovčen iako od Opštine Bijeljina nikad nije tražio isplatu ugovorene naknade, za šta smatra da bi predstavljalo logičan slijed postupanja, te da je teret dokazivanja činjenice da mu nije isplaćena ugovorena naknada, shodno odredbi člana 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bio na apelantu. Vrhovni sud je zatim naveo da je tužilac dokazao da je izvršio i obavezu da apelantu ustupi drugo zemljište, pozivajući se na zahtjev za otpis nepokretnosti ustupljenih u korist apelanta broj 561/86 upućen Zemljišnoknjižnoj kancelariji Opštinskog suda u Bijeljini i rješenje o otpisu od 28. maja 1986. godine. Pri tome je naglasio da isplata naknade u iznosu od 1.080.000 dinara, koju je apelant uplatio po odredbi člana 3 ugovora od 24. aprila 1986. godine, predstavlja uplatu zakonom utvrđene naknade za uređenje građevinskog zemljišta, a ne plaćanje vrijednosti ustupljenog zemljišta. U konačnici, Vrhovni sud je istakao da su razlozi koji su osnov za usvajanje primarnog tužbenog zahtjeva ujedno i razlozi zašto je protivtužbeni zahtjev neosnovan. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Navodi da je, suprotno odredbi člana 240 ZPP, utvrđivao činjenično stanje drugačije od onog koje su utvrdili nižestepeni sudovi kada je zaključio da je apelantu isplaćen iznos od 2.114.947,00 dinara. Takođe navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je zauzeo stanovište da je apelant bio dužan dokazivati da mu navedeni novčani iznos nije isplaćen s obzirom na to da se negativne činjenice ne mogu dokazivati. Navodi da je nesporno da je Sporazum suprotan odredbama čl. 7 i 8 Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, te da je Vrhovni sud proizvoljno propustio da primijeni navedene zakonske odredbe. Nadalje navodi da je Vrhovni sud postupao proizvoljno kada je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o dozvoljenom pravnom poslu na koji se imaju primijeniti odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, a da pri tome nije definisao o kojem pravnom poslu se radi. Naveo je i da taj „nedefinisani“ pravni posao nije bio pravno valjan ni u smislu odredbe člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti s obzirom na to da potpisi ugovarača nisu bili ovjereni u sudu, niti je došlo do njegove pretežne realizacije jer apelant od tužiočevog pravnog prednika nije dobio ništa, a on nije manifestovao svoju volju kao vlasnik i posjednik predmetnih nepokretnosti. Takođe je naveo da tužilac nije dokazao da je apelantu isplatio iznos od 2.114.947,00 dinara, te da je apelantova imovina nezakonito oduzeta bez ikakve naknade, zbog čega smatra da je došlo do povrede njegovog prava na imovinu. Apelant navodi da su nižestepeni sudovi uzeli u obzir i činjenicu da je apelant u javno sprovedenom postupku izlaganja predmetnih nepokretnosti uknjižen kao isključivi vlasnik i posjednik predmetnih nepokretnosti, kao i da je prethodno raspolagao njihovim dijelom, a da se tužilac svemu tome nije protivio, niti je to osporavao.
b) Odgovor na apelaciju
15. Tužilac je naveo da je apelant navode iz apelacije isticao i u postupku pred redovnim sudovima i da iz njih nije jasno na koji način je došlo do povrede apelantovih prava, te je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Neizgrađenim građevinskim zemljištem, u smislu ovog zakona, smatra se ono zemljište na kojem nije izgrađena zgrada, odnosno drugi objekat, kao i zemljište koje ne služi redovnoj upotrebi zgrade, odnosno drugog objekta. Zgradom, odnosno drugim objektom u smislu prethodnog stava ne smatra se zgrada ili drugi objekat privremenog karaktera.
Kao zgrada ili drugi objekat privremenog karaktera u smislu prethodnog stava smatra se ona zgrada ili objekat koji su izgrađeni na osnovu odobrenja o građenju na određeno vrijeme.
Član 8.
Raniji vlasnik, odnosno korisnik neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini, ima pravo da to zemljište koristi do dana određenog rješenjem o izuzimanju tog zemljišta.
Raniji vlasnik, odnosno korisnik može i prije nego što je to u prethodnom stavu određeno predati zemljište opštini, a opštinska skupština je dužna donijeti rješenje o preuzimanju tog zemljišta od ranijeg vlasnika, odnosno korisnika.
17. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor.
Član 31.
Vlasnik ili pravno lice koje namjerava da proda stambenu zgradu ili stan kao poseban dio zgrade dužan je da tu zgradu ili stan prethodno ponudi na prodaju suvlasniku, nosiocu stanarskog prava, odnosno opštini na čijem se području ta zgrada ili stan nalazi.
Pravo preče kupovine ostvaruje se po redosljedu utvrđenom u prethodnom stavu.
Član 33.
Ponuda iz čl. 29. do 32. ovog zakona mora biti u pismenoj formi i mora da sadrži zemljišno, knjižne i katastarske podatke o nepokretnostima, kao i cijenu i ostale uslove prodaje.
Ponuda se upućuje poštom preporučeno ili se predaje neposredno nadležnom organu ili organizaciji uz potvrdu prijema ponude.
Član 34.
Ako lice koje ima pravo preče kupovine ne obavijesti pismeno vlasnika nepokretnosti o prihvatu ponude u roku od 60 dana od dana prijema ponude, vlasnik može prodati ponuđenu nepokretnost drugom licu, ali ne po nižoj cijeni, niti pod povoljnijim uslovima.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 017975 18 Rev 2 od 2. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud in primo konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje prava svojine, odnosno ništavosti ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
26. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, kako to smatra apelant.
28. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud podržao stav drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o prometu nepokretnosti, odnosno realizaciji prava na preču kupovinu od strane opštine, a ne o preuzimanju zemljišta, s obzirom na to da su u vrijeme zaključivanja Sporazuma predmetne nepokretnosti predstavljale izgrađeno građevinsko zemljište, te je stoga zaključio da nije bilo mjesta primjeni odredbi čl. 7 i 8 Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, u čemu Ustavni ne nalazi elemente proizvoljnosti. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud zaključio da za pravnu valjanost takvog pravnog posla nije neophodna sudska ovjera potpisa ugovarača, već samo da ugovor bude sačinjen u pismenom obliku. Ustavni sud podsjeća da je ratio legis propisivanja određene forme za zaključenje pravnih poslova zaštita volje ugovornih strana, kao i davanje stvarnoj volji ugovornih strana snage javne isprave s dejstvom pretpostavke tačnost, s ciljem zaštite trećih lica i principa pravne sigurnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2/18 od 10. septembra 2019. godine, tačka 37, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti expresis verbis propisana obaveza sudske ovjere potpisa ugovarača (stav 2), da u protivnom takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo (stav 3), te da se ta forma konvalidira inter alia ukoliko je ugovor u cjelini ili pretežnom djelu izvršen (stav 4). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da su Sporazumom stipulisane dvije ugovorne obaveze na tužiočevoj strani, i to isplata iznosa od 2.114.947,00 dinara i ustupanje apelantu druge građevinske parcele, dok je apelantova obaveza bila da tužiocu ustupi predmetne nepokretnosti. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da je tužilac čekom izdatim na apelantovo ime „dokazivao“ ispunjenje te obaveze, te da je teret dokazivanja da mu navedeni novčani iznos nije isplaćen, shodno odredbi člana 126 ZPP, bio na apelantu. U pogledu tužiočeve obaveze ustupanja druge zemljišne parcele, Vrhovni sud je smatrao da je ona ispunjena s obzirom na to da je apelantu ustupljena druga zemljišna parcela, te da iznos od 1.080.000 dinara koji je apelant uplatio po odredbi člana 3 ugovora od 24. aprila 1986. godine predstavlja „uplatu zakonom utvrđene naknade za uređenje građevinskog zemljišta“, a ne plaćanje vrijednosti ustupljenog zemljišta. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja Vrhovnog suda ne proizlazi o kojem zakonu je riječ. Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 123 ZPP propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te je, stoga, teret dokazivanja isplate iznosa od 2.114.947,00 dinara, kao odlučne činjenice, bio na tužiocu. S obzirom na to da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da Vrhovni sud nije smatrao da je tužilac dokazao da je apelantu isplatio ugovoreni novčani iznos, već da je to samo „dokazivao“ pomoću čeka, a apelant je osporio njegovo unovčavanje, ta odlučna činjenica nije sa sigurnošću utvrđena u smislu odredbe člana 126 ZPP. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je proizvoljno stanovište Vrhovnog suda da je teret dokazivanja navedene činjenice bio na apelantu. Ustavni sud pri tome ima u vidu i činjenicu da je prvostepeni sud utvrdio da se dokaz o isplati navedenog novčanog iznosa ne nalazi ni u spisu Opštinske komisije za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i urbanizam Opštine Bijeljina, koji se sastoji samo od zapisnika sa Sporazumom. Ustavni sud, takođe, ima u vidu i da je, prema navedenom stanovištu Vrhovnog suda, apelant bio u obavezi da dokazuje negativnu činjenicu (affirmati non neganti incumbit probatio), što bi, pod navedenim okolnostima konkretnog slučaja, predstavljalo svojevrstan probatio diabolica, što je pretjeran teret za apelanta koji se nije pozivao na tu činjenicu. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da tužilac nije ušao u posjed predmetnih nepokretnosti nakon zaključenja Sporazuma, već je u njihovom posjedu bio apelant sve do početka ratnih dejstava 1992. godine, dok je tužilac bio u njihovom posjedu samo u periodu od 1995. do kraja 2000. godine, kao i da je Okružni sud utvrdio da Sporazum nije sadržavao clausulu intabulandi. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je Sporazum u pretežnom dijelu izvršen kako u pogledu tužiočeve tako i u pogledu apelantove obaveze, na koji način bi se, shodno odredbi člana 9 stav 4 Zakona o prometu nepokretnosti, konvalidirao nedostatak zakonom propisane forme u vidu sudske ovjere potpisa. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da je za punovažnost Sporazuma u konkretnom slučaju bilo dovoljno da je sačinjen u pisanoj formi, u situaciji kada je stvarna volja ugovornih strana sporna.
29. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, te da stoga nisu ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, usljed čega je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević