Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-921/20 (B.F.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-921/20

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 921/20, rješavajući apelaciju B. F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija B.F. podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 125714 20 Kž 3 od 26. februara 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. B. F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Ibrahim Šadić, advokat iz Brčkog, podnio je 10. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 125714 20 Kž 3 od 26. februara 2020. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se apelant odmah pustio na slobodu. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Tužilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Osnovni sud je donio Rješenje broj 96 0 K 125714 K od 20. februara 2020. godine kojim je apelantu produžio pritvor za još dva mjeseca, počevši od 24. februara 2020. godine.

5. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo prethodna rješenja o određivanju/produženju pritvora, kao i da je protiv apelanta podignuta i potvrđena optužnica (19. decembra 2019. godine). Tužilaštvo je 19. februara 2020. godine podnijelo prijedlog za produženje pritvora zbog postojanja osnovane sumnje i uvjeta predviđenih članom 132. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: ZKP).

6. Osnovni sud je naveo da je, ocjenjujući opravdanost određenog pritvora, a uzimajući u obzir sve navode tužioca i odbrane, zaključio da pritvorski razlozi prema apelantu propisani čl. 131, 132. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 137. ZKP i dalje stoje.

7. Kako je naveo Osnovni sud, nesumnjivo je utvrđena osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret, koja u dosadašnjem toku postupka ničim nije dovedena u pitanje.

8. Razmatrajući sve iznesene navode tužioca i odbrane, Osnovni sud je smatrao da i dalje postoje razlozi za produžavanje pritvora apelantu propisani članom 132. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost da će apelant ponoviti izvršenje krivičnih djela, a za krivična djela koja su mu stavljena na teret se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Osnovni sud je prihvatio postojanje osnovane sumnje da je apelant u periodu izvršenja posebnih istražnih radnji prodavao opojnu drogu, pri tome koristeći svoj ugostiteljski objekt u koji su dolazili kupci, te da ga je koristio i za čuvanje opojne droge, njeno vaganje i pripremu za daljnju prodaju i sve to više puta u inkriminiranom periodu. Isto tako, osnovana sumnja da je apelant više puta omogućavao konzumaciju opojne droge u svom ugostiteljskom objektu, odnosno da je omogućavao zloupotrebu opojnih droga, kao i da je posjedovao sjemenke za proizvodnju opojne droge, uz činjenicu da je ranije pravosnažno osuđivan za neovlaštenu prodaju opojnih droga, očigledno ukazuje da postoje naročite okolnosti, a koje su prethodno navedene, da će ponoviti krivično djelo, a za navedena krivična djela se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna.

9. Navode branioca da je sud dužan utvrditi postojanje okolnosti koje ukazuju na iteracijsku opasnost od ponavljanja krivičnog djela, koja mora biti konkretna, kao i da se mora predvidjeti mogućnost izvršenja novog krivičnog djela, a da to ne može biti apstraktno definirano, sud je smatrao u cijelosti neutemeljenim. Naime, iz dosadašnjeg toka krivičnog postupka utvrđena je osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret, te je sud smatrao da nije potrebno utvrđivati posebne i konkretne razloge s obzirom na to da su oni po svojoj prirodi već konkretizirani, a svaka dalja konkretizacija se ne bi odnosila na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo.

10. Što se tiče apelantovih zdravstvenih problema, Osnovni sud je naveo da oni nisu razlog zbog kojeg bi pritvor trebalo ukinuti, posebno imajući u vidu da apelant ima potpunu zdravstvenu zaštitu u pritvoru, a što je i potvrđeno njegovim izvođenjem iz pritvorske jedinice i odvođenjem na potrebne kontrole i intervencije. Boravkom u pritvoru zdravstvena zaštita apelantu nije uskraćena, te stoga Osnovni sud ni ovaj argument odbrane nije prihvatio kao razlog za ukidanje pritvora.

11. Prijedlog apelantovog branioca da se uspješno vođenje krivičnog postupka može ostvariti određivanjem mjera zabrane umjesto pritvora Osnovni sud je, također, smatrao neosnovanim tim više što branilac u svom izlaganju nije konkretizirao niti jednu mjeru zabrane koju je moguće izreći na osnovu ZKP, niti je predočio na koji način bi se izvršenjem mjera zabrane postigla svrha. Nasuprot tome, navodi tužioca da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivična djela koja su mu stavljena na teret Osnovni sud je smatrao u potpunosti argumentiranim i potkrijepljenim logičnim zaključcima.

12. Ocjenjujući sve navedene okolnosti, Osnovni sud je smatrao da je pritvor jedina adekvatna mjera koja se u ovoj fazi krivičnog postupka može odrediti apelantu iako ga ona najteže pogađa, a po ocjeni suda, niti jedna druga mjera ne bi bila adekvatna za uspješno vođenje krivičnog postupka, odnosno niti jedna druga mjera ne bi bila pouzdana garancija da će se apelant uzdržati od ponavljanja krivičnih djela.

13. Apelacioni sud je donio Rješenje broj 96 0 K 12571420 Kž 3 od 26. februara kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.

14. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo da su tačni navodi žalbe da je apelantov branilac na ročištu za razmatranje prijedloga za produženje pritvora dobio prijedlog, ali je Apelacioni sud utvrdio da nisu povrijeđeni član 131. stav 3. ZKP i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazujući na ranije rješenje kojim je apelantu produžen pritvor, Apelacioni sud je naveo da je Tužilaštvo predmetni prijedlog za produženje pritvora dostavilo prvostepenom sudu 19. februara 2020. godine, dakle, pet dana prije isteka roka iz ranijeg rješenja o produženju pritvora, kako je i propisano odredbama ZKP. Na ročištu za razmatranje navedenog prijedloga tužilac je usmeno obrazložio prijedlog, a nakon toga se apelantov branilac, ipak, izjasnio o njemu, jer se, kako je naveo, prijedlog zasniva na istim razlozima kao i prethodni prijedlog za produženje pritvora. Dakle, apelantov branilac nije zahtijevao da se ročište odgodi kako bi se bolje upoznao sa činjeničnim i pravnim navodima prijedloga Tužilaštva iako je imao tu mogućnost s obzirom na to da je pritvor isticao tek 24. februara 2020. godine, zbog čega su ovi navodi o povredi prava na apelantovu odbranu odbijeni kao neprihvatljivi.

15. Također, Apelacioni sud je naveo da se žalbom tvrdi da prvostepeni sud u obrazloženju rješenja nije naveo razloge koji opravdavaju produženje pritvora, niti razloge zbog kojih nije moguće mjeru pritvora zamijeniti blažom mjerom. Suprotno takvim tvrdnjama branioca, kako je naveo Apelacioni sud, prvostepeni sud je na 4. strani obrazloženja pobijanog rješenja naveo jasne i pravno valjane razloge zbog kojih je utvrdio da i dalje postoje razlozi za produženje pritvora apelantu propisani članom 132. stav 1. tačka c) ZKP. Iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz ranije podnesene prijedloge za određivanje i produženje pritvora apelantu proizlazi da je apelant ispoljio naročitu spremnost i upornost u vršenju predmetnih krivičnih djela, jer je u aprilu 2019. godine izvršen pretres motornog vozila i ugostiteljskog objekta koji drži apelant, te su pronađeni opojna droga, digitalna vaga i drugi predmeti koji se mogu dovesti u vezu sa prodajom opojne droge. Uprkos navedenom i svjestan da nakon pretresa policija prati aktivnosti oko prodaje i držanja opojne droge, apelant je nastavio da preduzima protivpravne radnje u vezi sa prometom opojne droge, što su u svojim izjavama potvrdili svjedoci čija imena sud navodi, kao i izjave svjedoka. Prilikom ponovnog pretresa u septembru 2019. godine policija je kod apelanta opet pronašla opojnu drogu, te je, kako je naveo sud, očigledno da se optuženi bavio navedenim protivpravnim radnjama sve do momenta njegovog lišavanja slobode, kada je praktično fizički spriječen da dalje drži i vrši distribuciju opojne droge. Apelacioni sud je zaključio da je navedene činjenice prvostepeni sud pravilno ocijenio kao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, u skladu sa članom 132. stav 1. tačka c) ZKP.

16. Apelacioni sud je ukazao da, suprotno tvrdnjama apelantovog branioca, navedene okolnosti i apelantova upornost da nastavi preduzimati protivpravne radnje i pored preduzetih aktivnosti policije na suzbijanju prometa i zloupotrebe opojnih droga, predstavljaju konkretnu, a ne apstraktnu opasnost da će apelant nastaviti sa činjenjem krivičnih djela za koja se tereti, kao i da je ispunjen uvjet da se radi o opasnosti od ponavljanja istog ili istovrsnog krivičnog djela, kao onog za koje se optuženi tereti.

17. Apelacioni sud je, također, naveo da su tačne tvrdnje apelantovog branioca da se prilikom prosuđivanja da li u konkretnom slučaju postoji poseban osnov za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP ne mogu uzeti u obzir ranije osude optuženog koje su u međuvremenu brisane. Međutim, zaključak suda da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo zasniva se na navedenim činjenicama i okolnostima, a ne na njegovoj ranijoj osuđivanosti, odnosno neosuđivanosti.

18. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud naveo razloge zbog kojih je zaključio da je pritvor jedina adekvatna mjera koja se u ovoj fazi krivičnog postupka može odrediti apelantu, te da nijedna druga mjera ne bi bila pouzdana garancija da će se apelant uzdržati od ponavljanja krivičnih djela, a što je Apelacioni sud podržao. Apelacioni sud je, također, naveo da bi, i po njegovom mišljenju, apelant boravkom na slobodi nastavio da vrši promet opojne droge, imajući u vidu da već ima uspostavljene veze sa licima kojima prodaje opojnu drogu i od kojih je nabavlja, očigledno motiviran zaradom, jer je penzioner, radi kao konobar i slabijeg je imovnog stanja, a pretresom kod njega je pronađena veća količina novca u raznim valutama za koju se osnovano može sumnjati da potječe od prodaje opojne droge. Apelacioni sud je, također, iznio stav prvostepenog suda i svoje uvjerenje da se nijednom mjerom zabrane propisanom zakonom ne bi se mogao spriječiti apelant da nastavi sa vršenjem protivpravnih radnji vezanih za promet opojnih droga, jer, kako je to navedeno, u počinjenju tih radnji apelanta nisu spriječile i odvratile ni aktivnosti policije, odnosno pretres apelantovih nepokretnih i pokretnih stvari i oduzimanje pronađene droge. Slijedom navedenog, svrha koja se nastoji postići mjerom pritvora ne bi se mogla ostvariti ni obavezom apelanta da se dva puta dnevno javlja policiji, kako je to odbrana predlagala, jer nakon javljanja policiji apelant ne bi imao prepreka da nastavi sa činjenjem krivičnih djela za koja se tereti, budući da se nalazi na slobodi.

19. I Apelacioni sud je podržao zaključak prvostepenog suda da je pritvor, iako najteža mjera za apelanta, istovremeno u ovoj fazi postupka i najadekvatnija, te da se nijednom drugom mjerom apelant boravkom na slobodi ne bi spriječio da nastavi sa vršenjem krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiči. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, u datoj situaciji pritvor je nužna i jedina garancija da apelant neće ponoviti krivična djela, odnosno da neće nastaviti sa njihovim vršenjem.

20. Kako je istakao Apelacioni sud, navodi žalbe da je apelant bolestan i da mu je potrebna adekvatna medicinska njega izvan KPZ Orašje, također, ne utječu na pravilnost prvostepenog rješenja i zbog njih nije nužno da se apelantu ukine pritvor. Iako mu je pritvor produžen, apelantu neće biti uskraćeno pravo na liječenje s obzirom na to da neophodnu medicinsku pomoć može dobiti u kazneno-popravnom zavodu u kojem se nalazi ili u odgovarajućoj medicinskoj ustanovi, ako se za tim ukaže potreba, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud.

21. Apelacioni sud je, također, naveo da su neargumentirani žalbeni navodi branioca da je proizvoljan zaključak da će apelant ponoviti krivično djelo, jer nema dokaza za povezanost lica i zato što ne postoje dodatni svjedoci. Ovo zbog toga što iz dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama, kao i iz izjava saslušanih svjedoka proizlazi da je apelant ostvarivao telefonsku komunikaciju sa više lica u dužem vremenskom periodu, uglavnom tokom aprila i maja 2019. godine, što ukazuje na organizirano djelovanje apelanta i činjenicu da je u prodaju opojne droge uključio i druga lica. Ta lica su, uglavnom, kontaktirala sa apelantom i prenosila mu narudžbe za nabavku opojne droge, koju je apelant osiguravao, a zatim sam ili posredstvom spomenutih lica prodavao kupcima čak i unutar svog ugostiteljskog objekta. Iskazi do sada saslušanih svjedoka koje je sud naveo, pored ostalih pribavljenih dokaza, bili su dovoljna osnova da prvostepeni sud utvrdi odlučne činjenice i izvede zaključak o postojanju uvjeta propisanih zakonom da se apelantu produži pritvor, tako da, suprotno navodima žalbe, dodatni svjedoci nisu bili neophodni za zaključak o postojanju opasnosti da će optuženi ponoviti krivično djelo.

22. Također, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud razmatrao mogućnost da se apelantu, umjesto pritvora, odredi blaža mjera, odnosno mjere zabrane, ali je pravilno zaključio da se svrha koja se nastoji postići, a to je sprečavanje apelanta da ponovi krivično djelo, može ostvariti samo mjerom pritvora. Stoga su neprihvatljivi žalbeni navodi da je pritvor nezakonit, jer sud navodno nije razmatrao nijednu blažu mjeru koju je imao na raspolaganju, te je irelevantna i praksa Evropskog suda za ljudska prava na koju se u tom smislu pozivao apelantov branilac.

23. Apelacioni sud je naveo da su paušalni žalbeni navodi da je prvostepeni sud produženjem pritvora apelantu prekršio pretpostavku nevinosti i da ga je osudio prije suđenja. Prvostepeni sud nije ni odlučivao o krivici optuženog, nego je u obrazloženju pobijanog rješenja naveo razloge zbog kojih je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, kao opći uvjet za produženje pritvora, te je naveo činjenice koje predstavljaju poseban pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP. Navedeno je da je krivični postupak u toku i da će se na predstojećem glavnom pretresu tek raspravljati o apelantovoj krivici, tako da za apelanta važi pretpostavka nevinosti.

24. Također, Apelacioni sud je naveo da su paušalni žalbeni navodi da je nerazumno oduzimanje prava na slobodu zbog počinjenja lakšeg krivičnog djela, ukazujući da je apelantu stavljeno na teret da je počinio krivično djelo omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. i produženo krivično djelo neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stav 1.,u vezi sa članom 31. KZ. Za oba krivična djela zakonom su propisane kazne zatvora u trajanju od jedne do deset godina, tako da se navedena krivična djela, koja spadaju u grupu krivičnih djela protiv zdravlja ljudi, ne mogu smatrati lakšim krivičnim djelima.

25. Imajući u vidu sve navedeno, po ocjeni Apelacionog suda, prvostepeni sud produženjem pritvora apelantu nije povrijedio nijedno pravo garantirano Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, a naročito ne apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti.

26. Na kraju, Apelacioni sud je podsjetio na obavezu svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku, propisanu članom 131. stav 4. ZKP, da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće moguće nužno vrijeme, te dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da postupaju s posebnom hitnošću kako bi se trajanje pritvora svelo na najkraće nužno vrijeme.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

27. Apelant je ukazao na povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant u apelaciji ukazuje da je 20. februara 2020. godine održano ročište na kojem je razmatran prijedlog za produženje pritvora prema njemu, a odbrana je na samom ročištu zaprimila prijedlog za produženje pritvora apelantu, što je suprotno članu 6. Evropske konvencije, jer nije omogućeno razumno vrijeme za činjeničnu i pravnu analizu podnesenog prijedloga za produženje pritvora. Apelant ukazuje na član 131. stav 3. ZKP i da je time povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Apelant ukazuje da su sudovi dužni u obrazloženju rješenja kojim se produžava pritvor obrazložiti razloge koji opravdavaju njegovo duže trajanje koji, u skladu sa načelom razmjernosti, ne mogu biti isti kao oni koji su opravdali njegovo određivanje. Osim toga, nižestepeni sudovi su dužni obrazložiti zašto nije moguće mjeru pritvora zamijeniti nekom drugom blažom mjerom. Osporeno rješenje nema obrazloženje u okviru iznesenih spornih pitanja i žalbenih razloga, nego je obrazloženje za produženje pritvora identično onom za određivanje pritvora. Apelant ukazuje na mogućnost da se pokrene pitanje povrede načela pretpostavke nevinosti iz člana 3. stav 1. ZKP i člana 6. Evropske konvencije. Apelant smatra da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada je prvostepeni sud propustio da u rješenju kojim se produžava mjera pritvora, uz postojanje osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora, sačini adekvatnu individualnu procjenu osnova za produženje pritvora u vezi sa apelantom, odnosno da pravilno ocijeni prilike u kontekstu produžavanja pritvora iz istog razloga zbog kojeg je pritvor određen, te da je propustio na adekvatan način ocijeniti mogućnost određivanja mjera zabrane umjesto određivanje mjere pritvora. Apelant smatra da ne postoje posebni razlozi da mu se produži pritvor, ako se sagledaju činjenične i pravne okolnosti u vrijeme određivanja pritvora, u odnosu na produženje pritvora kada mu se na teret stavlja krivično djelo iz člana 232. stav 1. KZ. Apelant navodi da nije dokazano da postoje dodatni svjedoci, te postavlja pitanje kako je onda moguće izvesti proizvoljan zaključak da će apelant ponoviti krivično djelo. Apelant ukazuje da su sudovi produžili pritvor iz istog razloga zbog kojeg je određen pritvor, te da je čak prihvaćeno identično obrazloženje. Apelant je ukazao i da mu u vrijeme određivanja pritvora nije omogućeno da izabere branioca po vlastitom izboru. Također, apelant navodi da je “31. januara 2019. godine” održano ročište radi izjašnjenja o krivici optuženog, ali da odbrana nije imala dokaze, čime je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u skladu sa članom 6. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da su optužnicom obuhvaćeni apelant i drugooptužena, a da je samo apelantu produžen pritvor, što posebno ukazuje na proizvoljnost utvrđenih pritvorskih razloga i kršenje člana 5. Evropske konvencije. Apelant je naveo da ima interes da Ustavni sud BiH donese privremenu mjeru zbog opasnosti da nastupi nenadoknadiva šteta po njegovo pravo na slobodu i sigurnost pojedinca, što se, zbog prekomjernog tereta, odražava na zdravlje pojedinca, uvažavajući pravo na poštivanje prava na slobodu i sigurnost pojedinca.

b)Odgovor na apelaciju

28. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da apelant ponavlja navode iz žalbe, te da nisu tačni apelantovi navodi da sud nije odgovorio na navode žalbe, te dalje upućuje na svoje zaključke iz rješenja i ukazuje da nije bilo povreda koje apelant navodi.

29. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije učinio propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji, te da nije došlo do povrede prava koja su navedena u apelaciji.

30. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da su navodi iz apelacije neosnovani i da je analizom rješenja vidljivo da ona sadrže obrazloženje postojanja osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga.

V.Relevantni propisi

31. Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ( „Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 - prečišćeni tekst, 27/14 i 3/19) u relevantnom dijelu glasi: Član 131. stav (3) Opće odredbe (3)Tužilac je dužan da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.

Član 132. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c)ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Apelacionog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 4. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant pobija rješenje Apelacionog suda, tvrdeći da su tim rješenjem povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije.

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

37. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c )ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

38. Apelant, u suštini, osporava rješenje Apelacionog suda, tvrdeći da je u suprotnosti sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, odnosno da su rješenja redovnih sudova neobrazložena, bez konkretizacije razloga u odnosu na apelanta, te da su dati razlozi kao u ranijim rješenjima kojim je pritvor apelantu određen, odnosno produžen u odnosu na razloge propisane članom 132. stav 1. tačka c) ZKP i standarde koje garantira Evropska konvencija.

39. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

40. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

41. U konkretnom slučaju apelant ne osporava apelacijom postojanje osnovane sumnje, pa će Ustavni sud ispitati da li su dati jasni i argumentirani razlozi za produženje pritvora iz osnova člana 132. stav 1. tačka c) ZKP. Također, apelant je naveo da mu je na ročištu koje je održanom povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora dostavljen sam prijedlog, čime mu je povrijeđeno pravo na odbranu.

42. Međutim, Ustavni sud primjećuje da ovi navodi, koji se tiču osporenih odluka kojima je produžen pritvor apelantu, pokreću pitanje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) u skladu sa prvim dijelom člana 5. stav 3. Evropske konvencije. To znači da, kada se radi o lišavanju slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, odnosno kada se ispituje zakonitost pritvora u istrazi i suđenja koji su u toku, normalno se zahtijeva saslušanje (vidi, Evropski sud, Sanchez-Reisse protiv Švajcarske, presuda od 21. oktobra 1986. godine, stav 51, Assenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji 1998-VIII, stav 162. sa daljnjim referencama). Nadalje, postupci moraju biti adversarni i uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranaka, tj. tužioca i lica koje je u pitanju (osumnjičenog/optuženog), što znači da osumnjičeni/optuženi treba imati pristup dokumentima u predmetu koji su suštinski važni za ocjenu zakonitosti pritvora i treba imati priliku da odgovori na argumente tužioca.

43. U konkretnom predmetu Apelacioni sud se izjasnio na apelantove navode kada mu je prijedlog dostavljen. Naime, kako proizlazi iz rješenja Apelacionog suda, apelantu jeste na ročištu za odlučivanje o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora dostavljen prijedlog, a sam prijedlog je dostavljen sudu u skladu sa relevantnom odredbom ZKP (član 131. stav 3). Također, kako proizlazi iz osporenog rješenja Apelacionog suda, apelantov branilac je sam naveo da se prijedlog zasniva na istim razlozima kao prethodni prijedlog Tužilaštva, te se o njemu izjasnio. Apelacioni sud je naveo da, iako je bilo mogućnosti (s obzirom na to kada je pritvor produžen po prethodnom rješenju isticao), apelantov branilac nije tražio dodatno vrijeme (odgodu ročišta) kako bi se upoznao sa činjeničnim i pravnim navodima iz prijedloga Tužilaštva, te je Apelacioni sud zaključio da su ovi apelantovi navodi „o povredi prava na odbranu“ neosnovani. Isti stav može da podrži i Ustavni sud imajući u vidu sve navedeno, te ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni ZKP u navedenom stavu Apelacionog suda, niti bilo šta što ukazuje na povredu apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c) ZKP.

44. Nadalje, apelant tvrdi da su osporena rješenja o produžavanju pritvora proizvoljna, neobrazložena i nekonkretizirana i da nije ispunjen uvjet iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine). Ranije osuđujuće presude mogu predstavljati osnovu za razumnu bojazan da bi optuženi mogao počiniti novo krivično djelo (Selçuk protiv Turske, stav 34, Matznetter protiv Austrije, stav 9).

45. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud smatra da su Osnovni sud, a zatim Apelacioni sud, suprotno navodima iz apelacije, jasno naveli razloge za iteracijsku opasnost, odnosno zbog čega nalaze da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora ili teža kazna. S tim u vezi, redovni sudovi su ukazali na iskazanu spremnost i upornost apelanta ka vršenju krivičnih djela koja su mu stavljena na teret optužnicom (o kojima se sud izjasnio ukazujući na zaprijećenu kaznu i da se ne mogu smatrati „lakšim“ krivičnim djelima), a koje se ogledaju u činjenici da je apelant, i nakon što je bio svjestan aktivnosti koje preduzima policija na suzbijanju prometa i zloupotrebe opojnih droga, te nakon što je kod apelanta već jednom pronađena opojna droga (koja mu je oduzeta) i drugi predmeti koji se mogu dovesti u vezu sa prometom opojnih droga, nastavio da preduzima protivpravne radnje u vezi sa prometom opojnih droga, što su potvrdili svjedoci čija imena je naveo sud, te je zatim opet kod apelanta prilikom narednog pretresa pronađena opojna droga. Redovni sud je zaključio da se apelant protivpravnim radnjama bavio sve do momenta kada je lišen slobode, kada je praktično fizički spriječen da dalje drži i vrši distribuciju opojne droge. Navedene okolnosti, prema mišljenju redovnog suda, predstavljaju konkretnu opasnost, a ne apstraktnu opasnost, da će apelant nastaviti sa činjenjem krivičnih djela. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud imao u vidu da je apelant penzioner, da je slabog imovnog stanja, a da je kod njega pronađena veća količina novca u različitim valutama (za koju se, kako je naveo sud, osnovano može sumnjati da potječe od opojne droge), te je zaključio da bi apelant boravkom na slobodi nastavio da vrši promet opojne droge imajući u vidu da ima uspostavljenu mrežu lica od kojih nabavlja opojnu drogu i lica kojima prodaje, te da je motiviran zaradom. Također, Ustavni sud primjećuje da se Apelacioni sud izjasnio da su ovo jedine činjenice i okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora zbog opasnosti da će ponoviti krivično djelo, a da nije ocijenio raniju osuđivanost, odnosno neosuđivanost apelanta. Ustavni sud primjećuje da je redovni sud (Apelacioni sud) odgovorio na navode koje apelant ističe i u apelaciji - da ne postoje „dodatni svjedoci“ i da nema dokaza o povezanosti lica, te ih je ocijenio kao neosnovane o čemu je dao obrazloženje.

46. Imajući u vidu sve navedeno, ovakvo obrazloženje redovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje o proizvoljnosti primjene člana 132. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno nedostatku konkretizacije razloga datog obrazloženja. Osim navedenog, sam apelant u apelaciji ukazuje da je njemu produžen pritvor, a da drugooptuženoj nije, što upravo ukazuje da je sud imao u vidi specifične okolnosti za svakog optuženog koje je i ocijenio o čemu je dao jasne i dovoljne razloge.

47. U tom kontekstu je, također, nasuprot apelantovim navodima, preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te je sud naveo da je pritvor, iako najteža mjera, u konkretnom predmetu, u ovoj fazi postupka i najadekvatnija, te da se nijednom drugom mjerom apelant boravkom na slobodi ne bi spriječio da nastavi da vrši krivična djela za koja se osnovano sumnjiči.

48. Također, Ustavni sud primjećuje da je sud razmotrio i apelantove navode o potrebi liječenja, te je našao da apelantovo zdravstveno stanje nije razlog da se apelantu ukine pritvor, jer apelant adekvatnu medicinsku njegu može dobiti u kazneno-popravnom zavodu, gdje se nalazi ili u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi, ako se za to ukaže potreba. Također, Ustavni sud primjećuje da, suprotno navodima iz apelacije, Apelacioni sud je veoma detaljno (čak detaljnije nego što je to uradio prvostepeni sud, ispravljajući određene nedostatke prvostepene presude) odgovorio na sve apelantove navode, a samo apelantovo nezadovoljstvo navedenom odlukom ne pokreće pitanje povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost. U osporenom rješenju Apelacionog suda (kojim je potvrđeno rješenje Osnovnog suda) Ustavni sud ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo da je došlo do povrede prava koje apelant navodi. Također, Ustavni sud primjećuje da u ovom dijelu navode koji se odnose na član 5. stav 3. Evropske konvencije apelant dovodi u vezu sa povredom prava na pretpostavku nevinosti, ali Ustavni sud nalazi da apelant nije jasno naveo u čemu se ogleda navedena povreda, niti obrazloženje osporenog rješenja upućuje na navedenu povredu (kako je naveo i redovni sud, on se nigdje nije izjašnjavao o apelantovoj krivici), pa Ustavni sud ne smatra da ih je potrebno posebno razmatrati.

49. Ostale navode koji se tiču člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije Ustavni sud je već razmotrio u apelaciji broj AP 483/20 od 22. aprila 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), te zaključak u vezi sa navedenim ostaje isti, zbog čega Ustavni sud ne nalazi da ih je potrebno dodatno analizirati.

50. Brojna praksa Ustavnog suda, kao i Evropskog suda koju je apelant citirao u apelaciji nije mogla utjecati na drugačiju odluku suda u konkretnom predmetu.

51. Stoga, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora i po navedenom osnovu, a što, po mišljenju Ustavnog suda, ne izgleda proizvoljno, već konkretno i obrazloženo, te u skladu sa standardima iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

52. Ustavni sud nalazi da ne postoji povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada je redovni sud dao jasne i konkretne razloge na kojim činjenicama i okolnostima zasniva svoj zaključak da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo, odnosno da postoje pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-921/20 (B.F.) | Sudska praksa | Aktio