Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3776/18 (S.K.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3776/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3776/18, rješavajući apelaciju S. K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. K. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 020380 18 Krž 2 od 24. maja 2018. godine i S1 1 K 020380 16 Kri od 15.

januara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant S. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 12. jula 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 020380 18 Krž 2 od 24. maja 2018. godine i S1 1 K 020380 16 Kri od 15. januara 2018. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio da se apelant ne upućuje na izdržavanje kazne zatvora po pravosnažnoj presudi.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3776/18 od 11. septembra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Sud BiH je dostavio odgovor. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 020380 16 Kri od 15. januara 2018. godine apelant je proglašen krivim da je na način opisan u presudi suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava sam ili zajedno s drugim pripadnicima Vojske Republike Srpske (u tački 2a osuđujućeg dijela) učestvovao u protivzakonitom zatvaranju civilnog stanovništva na području opštine Doboj i silovanju malodobnih civila Bošnjakinja, čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KSSFRJ), a u tački 2.a) osuđujućeg dijela izreke presude krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ u vezi sa članom 22 istog zakona, pa ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Na osnovu člana 284 tačka c) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), apelant je oslobođen optužbe, kako je navedeno u presudi.

6. Sud BiH je u obrazloženju presude na stranici 10 naveo šta je optužnicom apelantu stavljeno na teret, te je naveo procesne odluke, između ostalog, u vezi s ponovnim početkom glavnog pretresa (član 251 stav 2 ZKP-a), izuzetke od neposrednog izvođenja dokaza, odbijanje prijedloga odbrane za vještačenje svjedokinje K2, odbijanje prijedloga odbrane za ponovno pozivanje svjedokinja K1 i K2, odbijanje prijedloga odbrane za ponovno čitanje iskaza svjedokinje K2 iz istrage, odbijanje prijedloga odbrane za povrat u prijašnje stanje nakon završetka glavnog pretresa, razrješenje branioca po službenoj dužnosti i postavljenje novog branioca, što je obrazložio na str. 12–18. Nadalje, Sud BiH je naveo dokaze koje je proveo, a koje su predložili Tužilaštvo i odbrana, kao i završne riječi Tužilaštva i odbrane. Na stranici 27 u vezi s primjenom materijalnog prava, Sud BiH je naveo da nije prihvatio pravnu kvalifikaciju Tužilaštva iz potvrđene optužnice člana 172 Krivičnog zakona BiH, te je naveo da se u konkretnom slučaju ima primijeniti KZSFRJ. U dijelu presude „Nalazi suda“ Sud BiH je naveo da je apelant proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ, pa je citirao relevantnu odredbu, te je dalje analizirao opšte elemente navedenog krivičnog djela. Sud BiH je zaključio da je apelant kao pripadnik Crvenih beretki, a kasnije kao pripadnik VP 7051 Doboj, koje pozicije su mu upravo omogućile da u vrijeme i u mjestu (maj – avgust 1992. godine, opština Doboj), kako je navedeno u presudi, izvrši navedena krivična djela, odnosno radnje silovanja K1 i K2, prisilno zatvaranje civila bošnjačke nacionalnosti, a koje radnje su u direktnoj vezi s postojanjem rata i oružanog sukoba, usmjerene prema civilima i suprotne međunarodnom pravu, te je Sud BiH utvrdio i da je apelant počinio radnje iz tačaka 2a), b) i c) i 3a) i b), koje su mu optužnicom stavljene na teret.

7. Od stranice 41 presude Sud BiH je naveo da je apelantu stavljeno na teret pod tačkom 2 da je tokom maja i juna 1992. godine na području opštine Doboj sam ili skupa s drugim pripadnicima Crvenih beretki i pripadnicima Vojske RS učestvovao u nezakonitom lišavanju slobode lica bošnjačke nacionalnosti A. H., O. L. i B. K. (tačke a),

b) i c)). Sud BiH se pozvao na praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), te je ukazao na iskaze oštećenih, najprije A. H. (te je pojasnio razlike u iskazu ovog svjedoka, tačka 125), koji je opisao apelanta kao lice koje je odvelo i pritvorilo oštećenog. U odnosu na tačku b), Sud BiH je naveo da je pročitao iskaze O. L., koji je u međuvremenu preminuo. U odnosu na tačku c), Sud BiH je saslušao oštećenog B. K., čiju je izjavu naveo, te je iz iskaza tri oštećena lica Sud BiH utvrdio, u svim odvođenjima oštećenih, apelantovo jednoobrazno postupanje, odnosno da je on bez naredbe ili ovlašćenja odvodio civile bošnjačke nacionalnosti u zatočeničke objekte, odnosno u zgradu policije gdje su bili podvrgnuti ispitivanjima, a neki od njih i maltretiranjima, samo zato jer su Bošnjaci. Sud BiH je takođe naveo da apelantova identifikacija nije upitna oštećenima, ali ni drugim licima. Dakle, Sud BiH je zaključio da je apelant imao određeni obrazac postupanja prema licima bošnjačke nacionalnosti, odnosno da je svojevoljno odvodio lica u neke od zatočeničkih centara na području opštine Doboj, znajući šta će im se desiti tamo gdje budu odvedeni, zbog čega je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo protivpravnog zatvaranja oštećenih kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnih lica.

8. U odnosu na tačku 2a) osuđujućeg dijela presude, tj. da je upotrebom sile apelant prisiljavao malodobne Bošnjakinje na seksualni odnos, Sud BiH je naveo da je saslušao svjedokinju K2, kao i svjedoke odbrane, uključujući i samog apelanta. Sud BiH se opet pozvao na praksu MKSJ, te je u tački 158 ukazao na prigovore odbrane u vezi s kontradiktornosti iskaza svjedokinje K2, na šta je odgovorio (tačke 158–160). Nadalje, Sud BiH je opet ukazao da je odbio prijedlog odbrane da se svjedokinja vještači, odnosno da se vještači njeno zdravstveno stanje, što je objasnio i u tački 161, ukazujući da svjedokinja nije dala povoda sudećem vijeću da posumnja u njenu sposobnost da dâ valjan iskaz. Dalje je Sud BiH naveo da je poklonio vjeru ovoj svjedokinji čiji iskaz nije doveden u pitanje dokazima odbrane koja je pokušala da dovede u pitanje svjedokinjino mentalno zdravlje. Dakle, Sud BiH je zaključio da je apelant počinio djelo silovanja, te ga je optužilo i po toj tački optužbe. U odnosu na silovanje K1, Sud BiH je naveo iskaz oštećene, kao i iskaze svjedoka odbrane. Odbrana je pokušala da ospori kredibilitet ovoj svjedokinji iskazima određenih svjedoka (tačka 176), ali je Sud BiH naveo (tačka 177) da je u cijelosti poklonio vjeru iskazu oštećene, za šta je dao razloge, te je zaključio da odbrana nije dovela u pitanje iskaz oštećene, te je van razumne sumnje utvrdio da je apelant silovao oštećenu. Sud BiH se dalje referisao na izmjene u odnosu na činjenični opis optužnice (str. 59–60). Na stranici 60 Sud BiH je naveo da je apelant osuđen za počinjenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ (u tački 2a)) , a elemente ovog krivičnog djela Sud BiH je prije svega našao u činjenici da je Tužilaštvo dokazalo da je apelant preduzimajući radnje izvršenja postupao protivno odredbama zajedničkog člana 3 ženevskih konvencija, odnosno protivno zabrani silovanja i protivpravnog zatvaranja, što dalje detaljno obrazlaže (str. 60–63). Sud BiH se pozvao na relevantne odredbe KZSFRJ i apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 12 godina za osuđujući dio presude.

9. Sud BiH (apelaciono vijeće) donio je Presudu broj S1 1 K 020380 18 Krž 2 od 24. maja 2018. godine, kojom je djelimično uvažio apelantovu žalbu, pa je apelanta oslobodio optužbe za radnje koje su opisane pod tačkom 2c) potvrđene optužnice, čime bi počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačke e) KZBiH, u vezi sa članom 180 stav 1 istog zakona. U ostalom dijelu presuda Suda BiH od 15. januara 2018. godine ostala je neizmijenjena.

10. Ispitujući apelantovu žalbu, između ostalog, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka (član 297 stav 1 tačka d – pravo na odbranu) jer je odbijen prijedlog odbrane da se vještači svjedokinja K2 i ponovo saslušaju svjedoci K1 i K2 u svojstvu svjedoka odbrane, kao i čita iskaz svjedoka K2 i povrat u prijašnje stanje, apelaciono vijeće je istaklo da se rukovodilo stavom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, te je pozivajući se na standarde navedenih sudova i primjenjujući ih na okolnosti konkretnog slučaja, apelaciono vijeće našlo da su u osporavanoj presudi izloženi dovoljni i prihvatljivi razlozi zbog kojih je prvostepeni sud odlučio da ne sprovede zahtijevano vještačenje. Apelaciono vijeće je cijenilo da je na sudu pred kojim se provode dokazi zadatak ocjene sposobnosti svjedoka da daje iskaz, odnosno ocjene pouzdanosti iskaza jednog svjedoka. Takođe, činjenica da je svjedokinja vještačena od tima vještaka u drugom pravosnažnom okončanom predmetu pred Sudom BiH ne znači obavezu da sud i u ovom krivičnom predmetu treba da naloži vještačenje iste svjedokinje, budući da bi to značilo uvođenje formalnih dokaznih pravila, što bi predstavljalo kršenje načela slobodne ocjene dokaza, posebno u situaciji kada prvostepeni sud nije našao razloge za takvo postupanje s obzirom na to da, kako je prvostepeni sud naveo, nije dovedena u sumnju sposobnost svjedokinje da daje iskaz na glavnom pretresu, cijeneći pritom da je svjedokinja jasno i precizno odgovarala na postavljena pitanja.

11. Dalje se apelaciono vijeće referisalo i na navode odbrane da je u prijedlogu za vještačenje oštećene dostavljen nalaz i mišljenje dr Stefana Ruderlicha od 18. juna 2007. godine (te šta on navodi), te je apelaciono vijeće ukazalo da se radi o nalazu iz 2007. godine, a da je svjedokinja neposredno saslušana na glavnom pretresu pred Sudom BiH deset godina kasnije, zbog čega se postavlja pitanje relevantnosti istog nalaza i mišljenja za procjenu sposobnosti svjedokinje da daje iskaz u trenutku njenog saslušanja. Pritom, imajući u vidu da je u spis ovog predmeta kao dokaz uložena presuda Suda BiH u predmetu protiv Predraga Kujundžića (koji je naznačen kao saizvršilac u odnosu na radnje opisane tačkom 3a) potvrđene optužnice), a u kojem predmetu je vještačeno zdravstveno stanje ove svjedokinje, apelaciono vijeće je ukazalo na određene dijelove navedene presude, te je našlo da su žalbeni prigovori odbrane neosnovani, kao i da odbrana „iskrivljeno“ prikazuje navode iz presude iznoseći zaključak da navodi iz navedene presude idu u prilog određivanju vještačenja oštećene K2, što dalje pojašnjava (stranica 11 presude).

12. Apelaciono vijeće je ispitalo prigovore kojima je apostrofirano da je odbijanjem prijedloga za saslušanje svjedokinja K1 i K2 u svojstvu svjedoka odbrane apelant uskraćen u pravu na jednakost oružja, te je ukazalo šta podrazumijeva pravo na procesnu ravnopravnost, ukazujući da je izvođenje dokaza odbrane trajalo nešto manje od šest mjeseci i broj dokaza koje je izvela odbrana (i Tužilaštvo), te je zaključilo da prigovori odbrane ostaju bez bilo kakve logičke i dokazne osnovanosti.

13. Dalje, apelaciono vijeće je istaklo da je apelantov branilac prigovore zbog odluke prvostepenog suda o odbijanju prijedloga za saslušanje oštećenih K1 i K2 u svojstvu svjedoka odbrane fokusirao isključivo u odnosu na svjedokinju K2, te je i apelaciono vijeće odgovore na ove prigovore fokusiralo u odnosu na ovu oštećenu. Apelaciono vijeće je našlo da je svjedokinja K2 neposredno saslušana na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, kojom prilikom je direktno i unakrsno ispitana, pri čemu je iz transkripta s navedenog ročišta vidljivo da je obim unakrsnog ispitivanja u mnogome „premašivao“ obim direktnog ispitivanja, što znači da je odbrani pružena prilika da detaljno unakrsno ispita svjedoka, pri čemu apelantov branilac nije ukazao na razloge zbog kojih bi ista svjedokinja trebala biti ponovo neposredno saslušana pred sudom u svojstvu svjedoka odbrane. Kako je naveo Apelacioni sud, činjenica da odbrani ne odgovaraju odgovori svjedokinje na postavljena pitanja prilikom unakrsnog ispitivanja ne znači da bi se ista svjedokinja trebala saslušati u svojstvu svjedoka odbrane da bi se eventualno „ispravili“ takvi odgovori. Takođe, apelaciono vijeće je cijenilo da su neosnovani i prigovori odbrane koji se odnose na odbijanje prijedloga za čitanje iskaza svjedokinje K2 iz istrage, imajući u vidu da je ista svjedokinja neposredno saslušana na glavnom pretresu. Suprotno žalbenim prigovorima, apelaciono vijeće je našlo da predsjednik prvostepenog vijeća nije odbio ulaganje zapisnika o saslušanju svjedokinje iz faze istrage zato što je isti iskaz neredigovan, kako to odbrana pogrešno navodi, već je naveo da je branilac dostavljanjem navedenog zapisnika kao prijedloga dokaza otkrio identitet svjedokinje K2, te da je isti iskaz dostavljen u zaštićeni dio spisa. Takođe, kako je odbrana problematizovala pitanje nedostavljanja redigovanog iskaza oštećene K2 od tužioca, apelaciono vijeće je našlo da ove navode odbrana nije potkrijepila bilo kakvim dokazom, stoga su oni ostali na nivou paušalnih konstatacija, te odbijeni kao neosnovani.

14. Analizom prigovora da je prvostepeni sud tražio da odbrana redukuje broj predloženih svjedoka odbrane, apelaciono vijeće je našlo da navedeno postupanje ne konstituiše bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, imajući u vidu ovlašćenja sudije, odnosno predsjednika vijeća propisana odredbama članova 263 stav 2 ZKPBiH i 239 stav 2 ZKPBiH, kao i da je na domaćim sudovima da ocijene da li je primjereno pozivati svjedoke, ukazujući i da je i pored redukovanja na kraju izveden veliki broj dokaza odbrane, pri čemu odbrana nije ukazala na odlučne činjenice i okolnosti koje bi se trebale dokazati ili osporiti izvođenjem navedenih dokaza.

15. Apelaciono vijeće je navelo da su neosnovani i prigovori kojima se osporava odluka prvostepenog suda o odbijanju prijedloga za povrat u prijašnje stanje nakon završetka dokaznog postupka, imajući u vidu razloge izložene u prvostepenoj presudi, koje je kao ispravne i valjane prihvatilo i apelaciono vijeće. Kako je navedeno, pravilno se u tom smislu u prvostepenoj presudi navodi da odredbama ZKPBiH nije dozvoljena primjena instituta povrata u prijašnje stanje u situaciji kada optuženi nakon okončanja dokaznog postupka predlaže da se uvedu određeni materijalni dokazi kao dokazi odbrane, nego samo u slučajevima propuštanja roka za podnošenje žalbe na presudu ili rješenja o primjeni mjere bezbjednosti ili vaspitne mjere ili o oduzimanju imovinske koristi (član 160 ZKPBiH). Osim toga, kako se to u prvostepenoj presudi ispravno konstatuje, dokazni postupak je u predmetnoj krivičnopravnoj stvari okončan 21. avgusta 2017. godine, na kome su se stranke i apelantov branilac, na izričit upit predsjednika vijeća, izjasnili da nemaju više dokaznih prijedloga. Apelaciono vijeće je našlo da su, suprotno žalbenim navodima, apelant i njegov branilac raspolagali dokazima prije okončanja dokaznog postupka, upućujući na sadržaj apelantovog podneska od 31. avgusta 2018. godine. Stoga, imajući u vidu navedenu argumentaciju, prema mišljenju apelacionog vijeća, žalbeni prigovori u ovom pravcu lišeni su bilo kakve osnovanosti, te su odbijeni kao neosnovani (stranica 14).

16. U odnosu na navode žalbe da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka i) ZKPBiH (prekoračenje optužbe, te je navode iz žalbe naveo na stranici 15) na str. 16–18. Sud BiH je naveo kada je objektivni identitet optužnice sačuvan, odnosno šta je potrebno da bi bio prekoračen, te je u tačkama 56–58 naveo da je precizirano vrijeme iz optužnice, da je izostavljen dio koji se tiče postojanja širokog i sistematičnog napada, budući da je izvršena izmjena pravne kvalifikacije djela, kao i da je izvršeno preciziranje apelantovog statusa. Takođe, u tački 59, razmatrajući prigovore kojima se tvrdi da je u izreku osporavane presude uveden pojam protivzakonitog zatvaranja, a da se apelant de facto teretio za nezakonito lišenje slobode lica bošnjačke nacionalnosti, apelaciono vijeće je ukazalo da uvođenje pojma protivzakonitog zatvaranja u preambulu izreke presude predstavlja samo pravno kvalifikovanje radnji u skladu sa zakonom po kojem je on osuđen (KZSFRJ), što ne predstavlja prekoračenje optužbe (prigovore o navodnoj neispunjenosti inkriminacije protivzakonitog zatvaranja, koja je u osnovi krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva vijeće je razmotrilo u nastavku presude). Dakle, apelaciono vijeće je ocijenilo da činjenični opis pojedinačnih radnji za koje je apelant proglašen krivim korespondira činjeničnom opisu iz radnji iz potvrđene optužnice.

17. Dalje je apelaciono vijeće ispitalo žalbene prigovore da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna, da ne sadrži razloge ili nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te je našao da su oni neosnovani (str. 18–20), pozivajući se na relevantne odredbe ZKPBiH, praksu MKSJ, navodeći da nije potrebno dodatno potkrepljivanje svjedočenja žrtve, niti postoji pravilo da iskazi svjedoka moraju biti potkrijepljeni drugim dokazima da bi bili prihvaćeni, kao i da je izvršena ocjena dokaza u vezi s drugim dokazima, pozivajući se na načelo slobodne ocjene dokaza itd.

18. U odnosu na prigovore kojima je ukazano na postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 2 ZKPBiH, apelaciono vijeće je najprije navelo šta je žalbom ukazivano (str. 20–21, pozivanje na član 251 ZKP-a i protivljenje odbrane da se pređe na završne riječi umjesto ponavljanja dokaznog postupka, čime je odbrana onemogućena da izvede određene dokaze do kojih su došli nakon okončanja postupka, te je ukazivano na povredu odredbe člana 262 stav 1 ZKPBiH).

19. Od stranice 21 obrazloženja presude, apelaciono vijeće je odgovorilo na ove žalbene prigovore, te je ukazano da je u odnosu na navodno kršenje odredbe člana 251 stav 2 ZKPBiH potrebno ukazati na hronologiju događaja, ističući da je na statusnoj konferenciji tadašnji apelantov branilac dao generalnu saglasnost da se u slučaju proteka od 30 dana između pretresa ranije izvedeni dokazi ne izvode ponovo, čemu se apelant nije protivio. Na glavnom pretresu održanom 21. avgusta 2017. godine, nakon izvođenja materijalnih dokaza odbrane, te nakon što je konstatovano da tužilac i odbrana nemaju novih dokaznih prijedloga, okončan je dokazni postupak. U vezi s tim, na glavnom pretresu održanom 27. novembra 2017. godine novi apelantov branilac opozvao je ranije datu saglasnost da se u slučaju proteka roka od 30 dana između pretresa ranije izvedeni dokazi ne izvode ponovo, navodeći da kao novi branilac u predmetu ima svoj koncept odbrane, zbog čega je tražio da se dokazni postupak djelimično ponovi. Odlučujući o navedenoj procesnoj situaciji, predsjednik vijeća je objavio procesnu odluku prema kojoj glavni pretres počinje iznova, ali se dotad provedeni dokazi neće provoditi iznova, imajući u vidu ranije datu saglasnost odbrane u tom pravcu, kao i da odbrana čini jednu cjelinu, pritom navodeći da ne postoji zakonska mogućnost za vraćanje ovog postupka u fazu dokaznog postupka. Iako je apelaciono vijeće našlo da zakonom nije predviđena mogućnost davanja generalne saglasnosti stranaka i apelantovog branioca da se u slučaju proteka roka od 30 dana između pretresa ranije izvedeni dokazi ne izvode ponovo, nego bi tu saglasnost tumačenjem odredbe člana 251 stav 2 ZKPBiH trebalo tražiti u svakom pojedinačnom slučaju kada je došlo do proteka ovog roka, prema mišljenju apelacionog vijeća, radi se o propustu relativne prirode koji se pritom u konkretnom slučaju ne može okarakterisati ni kao relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka, budući da žalbom, suprotno odredbi člana 297 stav 2 ZKPBiH, nije na obrazložen način ukazano u kojem smislu i zbog čega je to bilo ili moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude, što se dalje pojašnjava. Prema ocjeni apelacionog vijeća, u procesnom trenutku u kojem je odbrana opozvala ranije datu saglasnost već je bio okončan dokazni postupak, kojem su u cijelosti prisustvovali apelant i njegov branilac, što polazeći od tumačenja odredbe člana 251 stav 2 ZKPBiH govori o tome da je u konkretnom slučaju ispoštovano načelo neposrednosti izvođenja dokaza na glavnom pretresu. Pritom, apelaciono vijeće je primijetilo da odbrana na ročištu za nastavak pretresa održanom 27. novembra 2017. godine nije obrazložila razloge zbog kojih odstupa od ranije date saglasnosti, već je to pravdala konceptom odbrane, iz čega proizlazi da je jedini razlog zbog kojeg je odbrana opozvala ranije datu saglasnost pokušaj uvođenja dokaza koji ranije nisu predloženi, koje postupanje je apelaciono vijeće ocijenilo kao neprihvatljivo, te je u nastavku ukazalo na već razmotren prigovor o odbijanju prijedloga za povrat u prijašnje stanje. Analizom prigovora koji se odnose na povredu odredbe člana 262 stav 1 ZKPBiH, koja se prema žalbi sastoji u tome da je branilac zbog tužiočevog prigovora prilikom vršenja unakrsnog ispitivanja oštećene K2 morao odustati od određenih pitanja zato što su prekoračivala obim direktnog ispitivanja, apelaciono vijeće ih je ocijenilo neosnovanim ukazujući na odredbu člana 262 stav 1 ZKPBiH, te da je branilac odustajao od ispitivanja oštećene na određene okolnosti usljed tužiočevog prigovora da neka pitanja nisu bila u okviru direktnog ispitivanja. Stoga se činjenica da je eventualno branilac propustio da postavi određena pitanja ne može okarakterisati kao relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka, a posebno u situaciji kada je branilac, kao i sam apelant, na detaljan način unakrsno ispitao oštećenu tom prilikom.

20. U odnosu na žalbene prigovore u vezi s pogrešno ili nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem iz člana 299 ZKPBiH, apelaciono vijeće je našlo neosnovanim žalbene prigovore u odnosu na tačke a) i c), dok je u odnosu na tačku b) (protivzakonito hapšenja O. L., jer se presuda zasnivala samo na ovom dokazu koji nije izveden na glavnom pretresu) vijeće našlo da je žalba osnovana.

21. U odnosu na žalbene osnove iz člana 298 ZKPBiH (povreda krivičnog zakona zbog pogrešne primjene zakona), žalba je ukazivala da se radnja izvršenja iscrpljuje u lišenju slobode određenih lica i njihove predaje nadležnim vojno-policijskim organima, a apelant ne zna da li će ta lica biti zadržana ili zatvorena, kao što ne zna da li su zatvaranja protivzakonita, te s aspekta bića krivičnog djela nedostaju dva elementa. Takođe, žalbom je isticano da je osporena odluka propustila da cijeni intenzitet navodno primijenjene sile u odnosu na sve tačke osuđujućeg dijela presude.

22. Apelaciono vijeće je najprije ukazalo kada postoji povreda krivičnog zakona iz člana 298 ZKPBiH. Imajući u vidu žalbene navode, te ukazujući da se oni odnose na tačku 1

a) i c) osuđujućeg dijela, apelaciono vijeće je ukazalo da je prvostepenom presudom utvrđeno da apelantove radnje predstavljaju protivzakonito zatvaranje, a što je jedan od oblika izvršenja krivičnog djela iz člana 142 stav 1 KZSFRJ. Dalje je vijeće uputilo na stavove MKSJ, odnosno potrebne uslove da bi se neko lice našlo odgovornim za protivpravno zatvaranje civila, te je dovoljno dokazati da su (i) civili bili protivpravno zatočeni, (ii) znanje da su civili protivpravno zatočeni, (iii) učešće u zatočenju tih lica, te dalje kako sud navodi. U tački 172 apelaciono vijeće je navelo da se radnja izvršenja u odnosu na tačke 1a) i c) odnose na odlazak apelanta naoružanog i uniformisanog pred kuću A. H., naređivanje A. H. da pođe s njim, sprovođenje A. H. u zatočenički objekat i predaja pripadnicima vojne policije; dolazak pred kuću B. K., naređivanje da pođe s njim, potom sprovođenje u prostorije MUP-a Doboj. Dalje, da se radilo o radnji izvršenja suprotnoj pravilima međunarodnog prava, kako je navelo apelaciono vijeće, jasno je iz činjenice da su navedena lica civili, da im nije pružen dokaz o potrebi lišenja slobode (osim paušalne tvrdnje svjedoku A. H.), što znači da se radi o proizvoljnom lišenju slobode. Dalje, u odnosu na navode žalbe o postojanju saznanja kod apelanta da će lica biti protivzakonito zatvorena, kao i oblik apelantovog učešća u protivzakonitom zatvaranju, apelaciono vijeće je u tački 176 navelo zašto smatra da nije moglo doći do istih zaključaka kako tvrdi žalba, ukazujući na vremenski kontinuitet radnji, odnosno da su one višekratno preduzimane, što govori o svojevrsnom obrascu apelantovog postupanja u inkriminisanom periodu prema civilima bošnjačke nacionalnosti, koji se ogleda u odvođenju lica u zatočeničke centre, znajući šta će im se desiti tamo gdje budu odvedeni, što dalje pojašnjava u tačkama 177– 178 ukazujući na spisak koji je pravio apelant i njegov umišljaj. Dalje, u tački 179 apelaciono vijeće je našlo da za egzistentnost inkriminacije protivzakonitog zatvaranja koje je u osnovu člana 142 stav 1 KZSFRJ nije potrebno postojanje sile, nego proizvoljnog lišavanja slobode, dalje ukazujući da je apelant pred kuće oštećenih došao uniformisan i naoružan, što govori o postojanju prisile. U odnosu na tačke 2a) i b), apelaciono vijeće se pozvalo na standarde MKSJ ukazujući da sam način krivičnog djela ukazuje na postojanje sile, te odsustvo pristanka ili voljnog učestvovanja, posebno imajući u vidu da se radilo o malodobnim licima, koja se zbog svog uzrasta, kao i činjenice da su radnje preduzimane u ratnom periodu, nisu mogla suprotstaviti apelantu. Dalje se apelaciono vijeće očitovalo da je apelantov umišljaj pravilno utvrđen.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

23. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekst: Evropska konvencija), na povredu prava iz člana 8 st. 1 i 2 Evropske konvencije i prava iz člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, „zaštita prava na pravično suđenje i pristup sudu“. Apelant ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koje se ogleda u tome da je osporena presuda pogrešno utvrdila činjenice, i to u svim aspektima postojanja konkretnih činjeničnih elemenata bića krivičnog djela, te na pogrešnu ocjenu dokaza. Apelant navodi da mu po žalbi nisu ispitani navodi u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pa je prvostepena presuda ostala neispitana, čime mu je onemogućen pristup sudu. Apelant ukazuje da je presudom ozbiljno narušen objektivni identitet optužbe na apelantovu štetu, te ukazuje na odstupanja između optužnice i presude u odnosu na vremenski period, da je optužnica događaje smjestila u okvir širokog i sistematskog napada protiv civilnog stanovništva opštine Doboj kao bitnog elementa apelantove krivične odgovornosti. Intervencijom suda toj bitnoj pretpostavci krivične odgovornosti optuženog nema mjesta u izreci osporene presude. Od kakvog je to značaja za apelantovu krivičnu odgovornost u odnosu na djela za koja je proglašen krivim sud nije dao nikakvo obrazloženje. Dalje, apelant upoređuje svoje svojstvo iz optužnice i presude suda. Takođe, sud je uveo u izreku pojam protivzakonitog zatvaranja, iako o tome nema niti jedne riječi u optužnici jer je optužnica teretila apelanta za nezakonito lišenje slobode. Dalje, apelant navodi da detaljna analiza sadržaja osuđujućeg dijela presude u tački 1 a), b) i c) pokazuje da se radi o privođenju lica i predaju tih lica nadležnim vojno-policijskim organima, što dalje nije u apelantovoj nadležnosti. Apelant navodi da je sud uočio nedostatak i dejstvo presude proširio na zatvaranje, dajući mu element protivzakonitosti. Dalje, apelant ukazuje na razlike u samoj presudi u terminima, a koji nisu sinonimi (učestvovao u protivzakonitom zatvaranju, u nezakonitom lišenju slobode, sproveo ili učestvovao u sprovođenju u zatočeničke objekte). Apelant problematizuje identitet optužnice i presude i navodi da se pokreće pitanje u kakvoj su vezi radnje sprovođenja s radnjama zatvaranja. Dalje, ukazujući na relevantne odredbe ZKP-a i bitne povrede odredaba Zakona o krivičnom postupku iz člana 297 stav 1 tačke d), i) i k) i stav 2 navedenog člana, apelant problematizuje svjedočenje K2, kao i kredibilitet samog svjedoka, odbijanje izvođenja određenih dokaza odbrane i ostalo što navodi u apelaciji. Takođe, apelant je posebno ukazao da je sud suprotno odredbama člana 15 ZKP-a odbio da omogući odbrani iznošenje dokaza, kao i ignorisanje suda povodom zahtjeva odbrane za ponavljanje postupka, ukazujući da je sud obavezan, kada se steknu zakonski uslovi, da ponovi postupak u dijelu u kojem to odbrana zahtijeva. Apelant upućuje na odredbe člana 251 stav 2, odnosno da ne postoji zakonska mogućnost da se postupak ne ponovi ukoliko je odgađanje trajalo više od 30 dana, te ukazuje da oštećena K2 nije žrtva, uz pozivanje na određene dokaze. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izdržavanje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda jer bi upućivanje na izdržavanje kazne apelantu nanijelo nepopravljivu emocionalnu i zdravstvenu štetu s obzirom na to da apelaciju smatra osnovanom. Apelant je 28. maja 2020. godine dopunio apelaciju.

b) Odgovor na apelaciju

24. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je ukazao da je drugostepeno vijeće, suprotno apelantovim navodima, dalo jasne i razumljive razloge kojim se rukovodilo prilikom donošenja svoje odluke, pri kojim ostaje i sada, te da apelantu nije učinjena nijedna od isticanih povreda. Pri tome, na osnovu analize sadržaja podnesene apelacije, Sud BiH je primijetio da se radi o navodima koji su već isticani i u žalbi, o čemu se apelaciono vijeće očitovalo u drugostepenoj odluci, te pri kojim razlozima i dalje ostaje. Tako se Sud BiH opet očitovao na navode o povredi objektivnog identiteta optužbe, prigovore kojima se tvrdi da je u izreku osporene presude uveden pojam protivzakonitog zatvaranja, odbijanja prijedloga za vještačenje svjedokinje K2, prijedloga za saslušanje određenih svjedoka odbrane, te je ukazao zašto ih smatra neosnovanim. Sud BiH je zaključio da iz sadržaja podnesene apelacije nesumnjivo proizlazi da se radi o apelantovim nastojanjima za drugačije utvrđenje činjeničnog stanja, drugačiju ocjenu provedenih dokaza, te još jednom pokušaju izbjegavanja odgovornosti za učinjeno djelo, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 251. stav 2.

Nastavljanje odloženog glavnog pretresa (2) Glavni pretres koji je odgođen mora ponovo početi ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je odgađanje trajalo duže od 30 dana, ali uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se koristi zapisnik o uviđaju.

Član 297. stav (1) tač. d), i) i k) i stav (2) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu,

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 12. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije i Prvi protokol člana 1.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[...]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

32. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

33. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na postupak u kojem je apelant proglašen krivim, te su stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenjivi. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 Evropske konvencije.

34. U suštini, navodi iz apelacije mogu se sumirati na sljedeći način. Apelant tvrdi da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje na način kako je ocijenio dokaze, da je odbio prijedloge odbrane da se izvedu neki dokazi i sprovede vještačenje svjedokinja, da je optužnica prekoračena, kao i da je odbio ponovno vođenje postupka i onemogućio apelantu da iznese određene dokaze.

35. U vezi s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78 i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

37. Najzad, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, načelo jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uslovima koji je ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi Evropski sud, pored ostalih, G. B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Zadatak redovnih sudova je da ocijene dokaze, te njihovu relevantnost kada se optuženi poziva na njih (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, str. 31 stav 68).

38. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

39. Ustavni sud, imajući u vidu apelantove navode, kao i iznijete standarde, najprije ukazuje da je identične navode koje apelant iznosi u apelaciji apelant iznosio i u postupku pred redovnim sudom. Suprotno apelantovim navodima, Sud BiH je jasno i decidirano odgovorio na sve apelantove navode. Pri tome, Sud BiH (odlučujući po žalbi) naveo je da optužnica nije prekoračena, za šta je dao jasne razloge, pozivajući se na relevantne odredbe ZKPBiH, te je ukazao da je prvostepeni sud izvršio samo preciziranje činjeničnog opisa u skladu s rezultatima postupka (u odnosu na vrijeme i apelantov status). Takođe, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud (isto proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude) naznačio da je u uvodnom dijelu izreke presude izostavljen dio koji se odnosi na postojanje širokog i sistematičnog napada kao opšti element krivičnog djela zločina protiv čovječnosti jer je vijeće izvršilo izmjenu pravne kvalifikacije u krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te izostavljanje dijelova krivičnog djela čiju pravnu kvalifikaciju sud nije prihvatio ne predstavlja prekoračenje optužnice. Redovni sud se izjasnio i na apelantove navode koji se odnose na protivzakonito zatvaranje, kako je navedeno u presudi, dok je u optužnici bilo navedeno „nezakonito lišenje slobode“ ukazujući da se radi o pravnom kvalifikovanju radnji u skladu sa zakonom po kojem je on osuđen ( KZSFRJ). Takođe, i u dijelu presude u kojem je ispitivao apelantove žalbene navode o povredi krivičnog zakona, odnosno navode da apelant nije znao šta će biti s licima koje je samo predao nadležnim tijelima, zbog čega nisu ostvarena sva obilježja krivičnog djela za koje je apelant osuđen, Sud BiH se veoma detaljno referisao zašto takvi navodi odbrane nisu prihvaćeni, ukazujući na praksu MKSJ, koju je primijenio na konkretni slučaj, te utvrdio da je apelant imao određeni obrazac po kojem postupa u odnosu na lica, civile, Bošnjake, koji su odvedeni iz svojih kuća bez ikakvih obavještenja o razlozima lišenjima slobode i njihovo odvođenje u zatočeničke centre, znajući šta će im se tamo desiti. Pri tome je sud ukazao da je apelant pravio spisak i da je bio upoznat s uslovima u objektu, o čemu su svjedočili svjedoci. Stoga, imajući u vidu naprijed dato detaljno, logično i uvjerljivo obrazloženje Suda BiH, u odnosu na ove apelacione navode, Ustavni su ne može da pronađe bilo kakvu proizvoljnost ili osnov da je došlo do prekoračenja optužnice.

40. Apelant problematizuje i da je Sud BiH poklonio vjeru svjedokinji-oštećenoj K2, čiji je kredibilitet apelant pokušao sporiti i tokom postupka, pogotovo insistirajući na vještačenju njenog zdravstvenog stanja, koji prijedlog je Sud BiH odbio. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud naveo da je svjedokinja sama navela da može da svjedoči, da je jasno i precizno odgovarala na postavljena pitanja, i nije vijeću dala niti jedan povod da vijeće posumnja u njenu sposobnost da dâ iskaz. Drugostepeni sud je naveo da je na sudu pred kojim se vodi postupak zadatak ocjene sposobnosti svjedoka da dâ iskaz. Takođe, oba suda su se referisala na raniji postupak u kojem je vještačena ova svjedokinja, na njeno vještačenje iz 2007. godine, ukazujući na njeno ispitivanje pred sudom od Tužilaštva i odbrane, čime je sud na jasan način zapravo obrazložio zašto je odbio prijedlog odbrane da se izvrši psihijatrijsko vještačenje ove svjedokinje. Isto se odnosi na prijedlog odbrane da se svjedokinja ponovo pozove u svojstvu svjedoka odbrane, kao i prijedlog da se pročita njen iskaz iz istrage, za šta je sud dao jasna obrazloženja uz pozivanje na relevantne odredbe ZKPBiH.

41. U vezi s pokušajem da ospori ovaj dokaz, odnosno da ospori svjedočenje K2, apelant ukazuje i da sud suprotno odredbi člana 251 stav 2 nije ponovio suđenje i nije dozvolio da provede određene dokaze. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u postupku po žalbi ispitao ove apelantove navode, iznio hronološki razvoj događaja, te je ukazao da je prvostepeni sud naveo da je prije zaključenja dokaznog postupka apelant imao ove dokaze, čije ulaganje nije predložio, te je apelant, nakon završenog dokaznog postupka, zastupan po novom braniocu, odustao od ranije date saglasnosti da se u slučaju proteka roka od 30 dana između pretresa raniji dokazi ne izvode, ukazujući da novi branilac ima i novi koncept odbrane. Sud BiH je u drugostepenoj presudi naveo da iz odredbe člana 251 stav 2 ZKPBiH proizlazi da bi svaki put trebalo tražiti saglasnost stranaka i branioca, ali je ukazao i da odbrana nije navela u čemu se sastoji povreda, odnosno nije obrazloženo u kojem smislu i zbog čega je to od uticaja na zakonito donošenje odluke. Osim toga, Sud BiH je naveo da odbrana nije obrazložila razloge zbog kojih odstupa od ranije date saglasnosti, već je to pravdala konceptom odbrane, iz čega proizlazi da je jedini razlog zbog čega je opozvala ranije datu saglasnost pokušaj uvođenja dokaza koji ranije nisu predloženi, a koje postupanje nije prihvatljivo.

42. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud proveo dokazni postupak, u kojem je apelant učestvovao, te je donio odluku sa zaključkom da je apelant u odnosu na određene počinjene radnje, odnosno tačke optužnice kriv, a odluka suda ni po čemu ne ostavlja utisak proizvoljnosti, niti arbitrarnosti, već je odluka donijeta primjenom relevantnih odredbi ZKPBiH, slobodnom ocjenom dokaza, nakon dokaznog postupka u kojem su stranke mogle predlagati svoje dokaze, odnosno osporavati dokaze suprotne strane. Činjenica da apelant nije uspio osporiti dokaze na kojima je sud zasnovao zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen ne dovodi sama po sebi do nepravičnosti postupka. Takođe, i činjenica da nisu prihvaćeni (odnosno da su odbijeni) prijedlozi odbrane ne dovodi a priori do povrede apelantovog prava, pogotovo kada se ima u vidu da su se redovni sudovi referisali na prijedloge odbrane navodeći zašto su ih odbili.

43. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

44. U vezi s „dodatnim dokazima“ uz apelaciju, koji su dostavljeni Ustavnom sudu 28. maja 2020. i koji se odnose na navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud najprije ukazuje na član 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda koji kao uslov dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana odnosi se i na podnošenje dopuna apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka, i to ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Prema dosadašnjoj praksi Ustavnog suda, mogućnost podnošenja dopune apelacije ne može se tako široko tumačiti da bi se pod tim podrazumijevalo apelantovo pravo da u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju može dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom konkretne apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana od dana kada mu je dostavljena odluka o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, tačka 49, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 11/07; i Odluka broj AP 966/07 od 12. januara 2010. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba).

45. U konkretnom slučaju, iz apelantovog podneska može se zaključiti da se dopuna apelacije, odnosno „dodatni dokazi“ ne odnose na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon podnošenja apelacije, niti apelant navodi da mu činjenice na koje ukazuje nisu bile poznate i u vrijeme kada je apelacija podnijeta. Stoga se Ustavni sud nije upuštao u ispitivanje apelantovih navoda u ovom dijelu.

46. Što se tiče povrede ostalih prava koje je apelant naveo u apelaciji, Ustavni sud najprije primjećuje da se navođenje povrede člana „8. st. 1 i 2“ Evropske konvencije vjerovatno odnosi na član 6 Evropske konvencije koji je Ustavni sud ispitao u prethodnim tačkama, te da se radi o tehničkoj greški. Međutim, ukoliko se radi o članu 8 Evropske konvencije, kao i članu 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da apelant ništa nije konkretno naveo kako je i na koji način osporenim presudama došlo do povrede ovih prava, pa ih Ustavni sud neće razmatrati.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da je presuda rezultat dokaznog postupka u kojem je apelant učestvovao, u kojem nije došlo do prekoračenja optužbe, a sud je dao jasna obrazloženja zašto nije prihvatio prijedloge odbrane koji su se odnosili na provođenje određenih dokaza i vještačenja, kao i na ponavljanje dokaznog postupka, pri čemu dato obrazloženje suda ne ostavlja bilo kakav utisak proizvoljnosti, kako u pogledu datih razloga tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3776/18 (S.K.) | Sudska praksa | Aktio