Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-155/20 (M.M., C.M., V.M., C.M., Ž.M. i M.M.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-155/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-155/20, rješavajući apelaciju M.M., C.M., V.M., C.M., Ž.M. i M.M., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli M.M., C.M., V.M., C.M., Ž.M. i M.M. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 019817 19 Rev od 23. listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.M., C.M., V.M., C.M., Ž.M. i M.M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zvornika, koje zastupa Radivoje Lazarević odvjetnik iz Zvornika, podnijeli su 14. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 019817 19 Rev od 23. listopada 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda usvojena je revizija tuženog (Wiener osiguranje a.d. Banja Luka) i obje nižestupanjske presude su preinačene u dosuđujućem dijelu tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata u cjelosti (kojim je traženo da se obveže tuženi da drugapelantu, trećeapelantici, četvrtoapelantici, petoapelantu i šestoapelantici, u daljnjem tekstu: srodnici prvoapelanta) isplati određene novčane iznose na osnovu naknade nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog naročito teške invalidnosti prvoapelanta, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se obveže tuženi da prvoapelantu na ime izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad u vidu novčane rente, isplati određene novčane iznose, te da ubuduće uplaćuje određeni mjesečni iznos sve dok za to postoje zakonski uvjeti)
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da se 26. veljače 2007. godine, dogodila prometna nesreća, u kojoj je prvoapelant zadobio brojne povrede. Dalje je naveo da je utvrđeno da je nadležno tužiteljstvo obavijestilo punomoćnika apelanata da je u istrazi izvršeno vještačenje iz kojeg proizlazi da je uzrok predmetne prometne nesreće propust poginulog vozača D.A., te je 10. prosinca 2007. godine, arhiviran cijeli spis, jer se ne stječu bitna obilježja nekog kaznenog djela, s obzirom da je uzrok u propustu poginulog vozača. Vrhovni sud je naveo da je člankom 377. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. S tim u vezi, naveo je da je „odgovorna osoba“ isključivo neposredni izvršitelj kaznenog djela, slijedom čega se rok iz članka 377. stavak 1. ZOO primjenjuje samo u slučaju kada je počinitelj kaznenog djela, za koga je pravomoćnom osuđujućom presudom utvrđeno da je počinio kazneno djelo označen kao tuženi u određenoj parnici. Nasuprot tome, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju odgovornost tuženog kao pravne osobe, zasnovana na odgovornosti na osnovu ugovora o obaveznom osiguranju od odgovornosti, tj. na odgovornosti za drugoga, a ne na njegovoj direktnoj odgovornosti kao izvršitelja kaznenog djela, u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZOO. Budući da se kazneni postupak nije vodio (o čemu je punomoćnik apelanata obavješten) Vrhovni sud je naveo od da nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 377. ZOO. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da je osnovano revizijom ukazivano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu ocjene nižestupanjskih sudova o zastarjelosti potraživanja apelanata, jer se odredba člana 376. ZOO ima primijeniti uvijek kada nisu ispunjene pretpostavke za primjenu roka iz člana 377. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da prema članku
376. ZOO potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (stav 1.), a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kad je šteta nastala (stav 2.). S tim u vezi, naveo je da iz nalaza vještaka medicinske struke čiji je sastavni dio medicinska dokumentacija, proizlazi da je prvoapelant bolnički liječen od 26. veljače 2007. do 7. lipnja 2008. godine kada je pregledom konstatirano da je stanje definitivno (iscrpljene sve operativne i terapijske procedure). Dakle, Vrhovni sud je istakao da je subjektivni rok zastare potraživanja srodnika prvoapelanta počeo teći kada su imali saznanje da su posljedice povrijeđivanja prvoapelanta dobile oblik konačnog stanja, a to je najkasnije 7. lipnja 2008. godine, jer od tada trpe duševnu bol zbog naročito teške invalidnosti njima bliske osobe, dok je za prvoapelanta zastarni rok zahtjeva za naknadu materijalne štete u vidu rente zbog izgubljene zarade usljed nesposobnosti za rad počeo teći 26. veljače 2007. godine. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je istakao da je do podnošenja tužbe 19. rujna 2013. godine protekao rok zastarjelosti iz članka 376. ZOO.
Apelacioni navodi
4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti u suštini smatraju da sud pogrešno tretira institut odgovorne osobe, budući da se rok iz članka 377. ZOO ne odnosi samo na izvršitelja nego i na tuženog. Naime, apelanti navode da bi u slučaju da su u parničnom postupku od izvršitelja kaznenog djela naplatili dosuđeni iznos naknade štete, izvršitelj imao pravo regresa prema tuženom kao osiguravajućoj kući, slijedom čega je tuženi odgovorna osoba u konkretnom postupku. Također, apelanti su istakli da je rok od kad su srodnici prvoapelanta saznali da je njegovo zdravstveno stanje definitivno nastupio znatno kasnije od 7. lipnja 2008. godine kako je to utvrdio Vrhovni sud.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nije bilo mjesta primjeni članka 377. ZOO-a, nego se prigovor zastare potraživanja trebao cijeniti s aspekta člana 376. ZOO-a. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se rok iz odredbe članka 377. stavak 1. ZOO primjenjuje samo u slučaju kada je počinitelj kaznenog djela, za koga je pravomoćnom osuđujućom presudom utvrđeno da je počinio kazneno djelo označen kao tuženi u određenoj parnici, dok je odgovornost tuženog u konkretnom slučaju zasnovana na odgovornosti na osnovu ugovora o obaveznom osiguranju od odgovornosti, tj. na odgovornosti za drugoga. U pogledu toga, Ustavni sud smatra da osporena odluka nije proizvoljna, niti postoji išta što bi ukazalo da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ZOO-a na štetu apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević