Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1535/20 (B.T.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- COVID-19
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1535/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1535/20, rješavajući apelaciju B.T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.T. podnesena zbog određivanja mjere karantena prema usmenom rješenju sadržanom u Zapisniku o izvršenoj inspekcijskoj kontroli kojeg je donijela Republička uprava za inspekcijske poslove Banja Luka broj 24.100/510-370-14-1/20 od 13. aprila 2020. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. B.T. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Žepča, podnio je 21. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog „bespravnog lišavanja slobode“ na osnovu Zapisnika o izvršenoj inspekcijskoj kontroli kojeg je donijela Republička uprava za inspekcijske poslove Banja Luka broj 24.100/510-370-14-1/20 od 13. aprila 2020. godine.
Uvodne napomene
2. Prilikom ulaska u Bosnu i Hercegovinu na Graničnom prelazu Gradiška, apelant je svojeručno 13. aprila 2020. godine potpisao Prijavu ulaska iz inostranstva, kojom je prijavio nadležnom inspektoru da ulazi u Bosnu i Hercegovinu iz inostranstva i to države prebivališta/boravišta Hrvatska, te je pod punom materijalnom, prekršajnom i krivičnom odgovornošću izjavio da su svi njegovi podaci u prijavi tačni.
Osporena odluka
3. Republička uprava za inspekcijske poslove Banja Luka sačinila je Zapisnik o izvršenoj inspekcijskoj kontroli broj 24.100/510-370-14-1/20 od 13. aprila 2020. godine slijedećeg sadržaja (na ćirilici):
Subjekat kontrole: Lice navedeno u prijavi (apelant) Predmet kontrole: Nadzora nad sprječavanjem pojave i širenja infekcije izazvan korona virusom.
U postupku nadzora nad sprječavanjem pojave i širenja infekcije izazvane korona virusom, gore navedeno lice (apelant) je na propisanom obrascu podnijelo prijavu ulaska u Bosnu i Hercegovinu.
U vezi s tim, u navedenom predmetu postupka, koji se vodi prema podnosiocu prijave (apelantu), ovlašćeni inspektor na osnovu člana 56. i 60. stav 1. tačka 1. Zakona o inspekcijama Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 18/20), člana 59. stav 1. tačka 14. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službeni glasnik RS“, broj 90/17), člana 190. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 13/02, 87/07, 50/10 i 66/18) i Zaključka o sprovođenju i organizovanju mjere obaveznog karantina za reagovanje na pojavu bolesti izazvanog novim virusom korona (COVID-19) broj 07-11/20 od 23. marta 2020. godine, usmeno, a konstatujući na zapisnik donosi:
Rješenje 1. [Apelant označenih ličnih podataka] koji dolazi/ulazi u Bosnu i Hercegovinu iz države Hrvatska u kojoj je evidentirano postojanje infekcije izazvane novim korona virusom, stavlja se pod zdravstveni nadzor, računajući od dana prijema i saopštavanja rješenja, pod prijetnjom prinudnog izvršenja neposrednom prinudom od strane komunalne policije i uz asistenciju Ministarstva unutrašnjih poslova.
2. Mjere iz tačke 1. izreke ovog rješenja podrazumijevaju stavljanje imenovanog (apelanta) u karantin, odnosno izolaciju u ovisnosti od zdravstvenog stanja putnika i to:
- u odgovarajući karantin u mjestu ulaska u Republiku Srpsku, odnosno na lokaciju karantina koji je najbliži mjestu ulaska u Republiku Srpsku u trajanju koje odredi doktor medicine radi provođenja epidemiološke ankete i uzimanja uzoraka za testiranje na SARS-Cov-2, odnosno praćenja pojave simptoma zarazne bolesti izazvane korona virusom,
- u karantin u lokalnoj zajednici u mjestu prebivališta/boravišta u Bosni i Hercegovini ili u najbliži karantin nakon otpusta iz karantina koji je imenovanom određen prilikom ulaska u Republiku Srpsku u trajanju od 14 dana, kao i obavezu da se odmah, a najkasnije u roku od 12 časova javi telefonom nadležnoj zdravstvenoj ustanovi, radi praćenja eventualne pojave simptoma zarazne bolesti izazvane korona virusom,
- u karantin u kućnoj sredini, ukoliko se radi o licu kod kojeg, nakon testiranja, nije utvrđeno prisustvo korona virusa (COVID-19) do isteka perioda od 14 dana,
- u republički objekat za izolaciju oboljelih od COVID-19, ukoliko se radi o licu kod kojeg je potvrđeno prisustvo korona virusa (COVID-19) do potpunog izliječenja, koje će biti potvrđeno od strane nadležnog doktora medicine.
3. Žalba izjavljena na ovo rješenje ne odlaže njegovo izvršenje.
Inspekcijska kontrola završena istog dana. Zapisnik je pročitan na glas prisutnoj stranci, te ista izjavi da nema primjedbi na isti, odriče se u smislu člana 212a. Zakona o opštem upravnom postupku prava na žalbu na usmeno doneseno rješenje i ne traži njegov pismeni otpravak. Svojim potpisom stranka potvrđuje da je upoznata sa Naredbom ministra zdravlja i socijalne zaštite i posljedicama kršenja mjera naloženih rješenjem u cilju suzbijanja ili sprečavanja zaraznih bolesti kod ljudi. Zapisnik je sastavljen u dva istovjetna primjerka i jedan primjerak istog je uručen stranci, koja sve potvrđuje svojim potpisom.
4. Navedeni Zapisnik su potpisali svojeručno apelant i ovlašteno službeno lice Srđan Kozomara.
Apelacioni navodi
5. Apelant navodi kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2, 4. i 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je predmetni Zapisnik o izvršenoj inspekcijskoj kontroli, odnosno Rješenje koje se veže za njega, izvršeno odmah bez mogućnosti žalbe na njega, gdje o razlozima lišenja slobode nije bio upoznat na jeziku koji razumije. S tim u vezi apelant ističe da „Nakon nekog vremena mi je prišla neka osoba koja mi je dala da potpišem neko Rješenje, koje je bilo na ćirilići, a s obzirom da ja ne znam ćirilicu, nisam ni znao šta potpisujem, gdje mi to Rješenje nije ni pročitano ili sam na bilo koji način upoznat sa onime što je pisalo u Rješenju“. Također ukazuje da se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u karanteni, da ne izlazi iz svoje sobe, te da poštuje sva pravila i da se plaši za svoje zdravlje.
Opća razmatra u vezi sa pandemijom COVID-19
6. U kontekstu naprijed navedenih činjenica i navoda apelacije, Ustavni sud smatra svrsishodnim (u okolnostima specifičnosti društvenih prilika u kojima je došlo do upućivanja, smještanja i zadržavanja apelanta u karantenu) prije nego se upusti u razmatranje dopustivosti predmetne apelacije ukazati da je jasno da se u vremenu borbe protiv pandemije COVID-19 mjere koje se u takvoj situaciji nalažu nesumnjivo ograničavaju niz konvencijskih odnosno ustavnih prava. Evropska konvencija i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) ne zabranjuju a priori uvođenje takvih mjera. Naprotiv, pozitivne obveze koje nalaže Evropska konvencija kako bi se ostvario legitimni cilj zaštite zdravlja ljudi, zahtijevaju od država članica aktivnu brigu i pravovremenu reakciju. Stoga bi se nepreduzimanje mjera kao i njihovo nepravovremeno preduzimanje, moglo smatrati povredom pozitivnih obveza države. S druge strane, mjere kojima se ograničavaju ljudska prava kao što su karanten, izolacija, zabrana okupljanja, zabrana napuštanja vlastitog doma itd. moraju biti zakonite, imati legitiman cilj i moraju biti „neophodne u demokratskom društvu“, odnosno mora postojati proporcionalnost između preduzetih mjera i cilja koji se želi postići. Ovo su pravila koja su izvedena iz dosadašnje prakse Evropskog suda i ona važe i u vanrednoj situaciji isto kao i u normalno vrijeme. Uz to, Ustavni sud podsjeća da je članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđen ustavni status Evropske konvencije, prema kojem taj akt ima prioritet nad svim ostalim zakonima. Također, članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine je utvrđen katalog prava koja su identična pravima navedenim u Evropskoj konvenciji i protokolima uz Evropsku konvenciju, a prema članu X/2. Ustava Bosne i Hercegovine nijednim amandmanom na ovaj Ustav ne može se eliminisati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II ovog Ustava, niti izmijeniti ova odredba.
Dopustivost
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U kontekstu činjenica konkretnog predmeta i navoda apelacije, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje (smještanje u karanten na osnovu odluke nadležnog organa javne vlasti s ciljem sprječavanja širenja novog koronavirusa i zarazne bolesti uzrokovane njime-COVID-19 ) razmatrao u predmetu broj AP-1383/20 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1383/20 od 6. maja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, zaključio (stav 41) da je nekorištenje dostupnih pravnih lijekova pred domaćim organima javne vlasti lišilo apelanticu mogućnosti zaštite njenih prava u vezi sa zakonitošću određivanja mjere karantena u njenom slučaju, odnosno onemogućilo nadležne javne vlasti da spriječe ili isprave navodne propuste (u primjeni materijalnoprocesnih pravila) učinjene prilikom donošenja rješenja (kojim se odeđuje karanten) kako u pogledu pravnog osnova i ovlaštenja organa za donošenje navedenog rješenja tako i u pogledu vrste mjera koje su njima određene. U tom smislu je zaključeno da bi drugačiji pristup rezultirao odstupanjem od doktrine „četvrte instance“ i predstavljao bi prejudiciranje ishoda u vezi sa zakonitošću određivanja karantena po rješenju nadležnog organa javne vlasti. Pritom je konstatovano i da je zakonitost određivanja, odnosno ocjena zakonitosti karantena primarno u nadležnosti organa javne vlasti (redovnog suda u tom predmetu) za kojeg nema objektivnih i opravdanih indicija da ne bi ispunjavao kriterij efektivnog kontrolnog mehanizma, posebice imajući u vidu samu prirodu spora u konkretnom slučaju. Također je u citiranoj odluci ukazano i da bi supremacija Evropske konvencije (koja se direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini) nad svim ostalim zakonima bila iluzorna ukoliko organi javne vlasti u Bosni i Hercegovini ne bi imali pravo, mogućnost i obavezu da istu primijene direktno u svom radu kod odlučivanja o pravima i obavezama zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Iz navedenog proizlazi da je nužno da apelanti pitanje kršenja konvencijskih prava na koja se pozivaju u apelaciji postave implicitno ili sadržajno u domaćim postupcima, kako bi se zadovoljio zahtjev ispunjenosti pravila „iscrpljivanja pravnih lijekova.“
10. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta sa principima i zaključcima iz citirane odluke broj AP-1383/20, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog upravnog akta nesporno proizlazi da je isti donesen u skladu sa pravilima upravnog postupka shodno relevantnim odredbama Zakona o opštem upravnom postupku kao propisa koji je objavljen u službenom glasniku i dostupan javnosti na sva tri službena jezika, odnosno oba pisma (latinici i ćirilici) koja se zvanično koriste u Bosni i Hercegovini, tj. Republici Srpskoj. Iako je tačno da je navedeni Zapisnik sačinjen na ćirilici, to ni u kojem slučaju ne može per se dovesti u pitanje njegov sadržaj i zakonitost, odnosno činjenicu da je je ovlašteni organ prilikom njegovog donošenja postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima i obavezama propisanim relevantnim zakonskim i podzakonskim propisima u vezi sa izricanjem inspekcijske mjere (karantena) usmenim rješenjem u situaciji neophodnosti otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi, tj. u konkretnom slučaju sprječavanja širenja zarazne bolesti COVID-19.
11. Naime, iz sadržaja navedenog zapisnika proizlazi da ga je ovlašteni organ javne vlasti pročitao na glas apelantu kao stranci u predmetnom postupku (određivanja mjere karantena) i da se tom prilikom apelant odrekao prava na žalbu na usmeno doneseno rješenje i da nije tražio njegov pismeni otpravak. S tim u vezi, Ustavni sud posebno ističe da je apelant svojevoljno potpisao navedeni Zapisnik (što ne spori ni apelant u apelaciji) i jedan primjerak istog mu je lično uručen. Navedeni zapisnik predstavlja javnu ispravu i dokaz o toku i sadržini radnje postupka i datih izjava, a čiju netačnost je dozvoljeno dokazivati. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant prilikom sačinjavanja zapisnika imao zakonsku mogućnost da ga sam pregleda i da stavi svoje primjedbe, odnosno da ga ne potpiše što bi se imalo onda upisati u zapisnik uz navođenje razloga uskraćivanja apelantovog potpisa. Međutim, u konkretnom slučaju predmetni Zapisnik ne sadrži nikakve primjedbe, već upravo suprotno-apelantovu saglasnost sa radnjama preduzetim od strane ovlaštenog organa i sadržajem zapisnika. Dakle, po ocjeni Ustavnog suda, apelant je odricanjem od žalbe u konkretnom slučaju onemogućio prije svega javne vlasti da preispitaju navedeni zapisnik, tj. posljedično navedenom sebe lišio ostvarivanja zaštite svojih prava pred prvenstveno domaćim upravnim organima kako u vezi sa zakonitošću samog postupka donošenja osporenog upravnog akta-određivanja mjere karantena u njegovom slučaju, tako i u pogledu pravnog osnova i vrste mjera koje su određene usmenim rješenjem. Time apelant nije, u smislu člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ishodovao konačnu odluku koja bi mogla biti predmet ispitivanja Ustavnog suda. Stoga Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja apelant nije iscrpio pravne lijekove odnosna da nema uvjeta da Ustavni sud ispituje osporeno rješenje u situaciji kad se apelant odrekao prava na žalbu i time sam sebi uskratio mogućnost da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević