Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1597/20 (D. H.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Građanski postupak
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1597/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1597/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Dušan Hajder, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dušan Hajder protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 68 0 P 025377 19 Rev od 18. veljače 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 P 025377 18 Gž 2 od 17. prosinca 2018.
godine i Presude Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 P 025377 18 P 2 od 26. travnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Hajder (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Perica Babić odvjetnik iz Livna, podnio je 24. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 025377 19 Rev od 18. veljače 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 P 025377 18 Gž 2 od 17. prosinca 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 P 025377 18 P 2 od 26. travnja 2018. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je dio apelantovog tužbenoga zahtjeva kojim je tražio da se naloži tuženici (Federacija Bosne i Hercegovine) da mu isplati novčani iznos kao ekvivalent za izvlašteno zemljište i to: naknadu u određenome iznosu na ime izvlaštenja određenih nekretnina, te određeni novčani iznos za izvlaštene te uništene strojeve potrebne za obradu zemljišta, naknadu u određenome iznosu na ime izvlaštenja određenih nekretnina, kao i određeni novčani iznos na ime naknade za izgubljenu dobit zbog nemogućnosti korištenja nekretnina za određeno razdoblje, sve sa zakonskom zateznom kamatom, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke. Nadalje, odbijen je dio tužbenoga zahtjeva kojim je tražio da mu se isplati određeni iznos za izgubljenu dobit uslijed nekorištenja poljoprivrednoga zemljišta, njiva i livada za određena razdoblja i u određenim iznosima, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je tijekom postupka utvrđeno da je odlukom Vlade Federacije BiH od 14. svibnja 1998. godine utvrđen opći interes za izgradnju Središta za borbenu obuku Vojske Federacije BIH na području općina Livno, Tomislavgrada, Kupres i Glamoč, da je 6. listopada 1998. godine Vlada Federacije BiH donijela rješenje kojim ovlašćuje Federalno ministarstvo obrane da uđe u posjed nekretnina koje su predmetom navedene odluke Vlade Federacije BiH prije pravomoćnosti rješenja o ekspropriranju, jer je izgradnja navedenoga objekta od iznimnoga značaja za vojno osposobljavanje Vojske Federacije BiH. Vrhovni je sud istakao da je 6. studenoga 2003. godine Vlada Federacije BiH donijela odluku o dopuni odluke o izgradnji Središta za borbenu obuku, kojom je utvrđen prestanak općega interesa nad dijelom prostora poligona na području Općine Glamoč. Vrhovni je sud istakao da su na temelju ovako utvrđenoga činjeničnoga stanja nižestupanjski sudovi odbili tuženi zahtjev za isplatu novčanoga iznosa na ime izvlaštenja zemljišta zaključujući da apelant nema pravo na naknadu koju potražuje na temelji ekspropriranja, kada ista nije niti provedena na predmetnim nekretninama, zbog prestanka općega interesa i odustajanja tuženice od ekspropriranja. Vrhovni je sud istakao da je odbijen i tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 123. st. 1. i čl. 126. Zakona o parničnom postupku, u svezi sa čl. 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i to za uništenu kuću sa gospodarskim objektima i mehanizacijom za obradu zemljišta, te za višegodišnju izgubljenu dobit uslijed nekorištenja poljoprivrednoga zemljišta, njiva i livada, jer apelant na kojemu je bio teret dokazivanja nije ničim dokazao da je na predmetnim nekretninama nastala šteta radnjama tuženice, niti uzročnu vezu između samoga čina ulaska tuženice u posjed predmetnih nekretnina i štete nastale na njima. Vrhovni je sud istakao da su po ocjeni ovoga suda pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da je apelant mogao saznati sa štetu i obujam štete 6. studenoga 2003. godine kada je prestao opći interes za izgradnju borbenoga Središta na području Općine Glamoč, te kako je tužba podnesena po proteku subjektivnoga i objektivnoga roka zastare iz čl. 376. st. 1. i st. 2. ZOO, apelantu je prestalo pravo da u sudskome postupku od tuženice zahtjeva ispunjenje obveze.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdio činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i nižestupanjski sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već ́ rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-4933/19 od 11. ožujka 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević