Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4394/18 (I.Z.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4394/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-4394/18, rješavajući apelaciju I. Z, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. Z.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 I 037282 17 Rev od 22. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Ivan Brekalo advokat iz Širokog Brijega, podnio je 2. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 I 037282 17 Rev od 22. maja 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 I 037282 16 P od 7. juna 2016. godine obavezan je apelant da isplati tužitelju (Razvojna banka Federacije BiH) iznos od 226.478,03 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 7. oktobra 2014. godine sve do namirenja, te je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju odluke Općinski sud je naveo da je tužitelj 8. maja 2015. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu mjenice serijskog broja AF 0244120 izdate 21. novembra 2002. godine koji prijedlog se, po apelantovom prigovoru, smatra tužbom u predmetnom parničnom postupku. Općinski sud je utvrdio da je predmetna mjenica protestirana kod tog suda 29. oktobra 2014. godine i da je izdata na iznos od 226.478,03 KM sa rokom dospijeća 7. oktobra 2014. godine, te da sadrži ime remitenta i apelantov potpis kao trasanata. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da predmetna mjenica sadrži sve elemente propisane odredbom člana
3. Zakona o mjenici u vezi s članom 235. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje je utvrdio da je apelant ovlaštenjem za popunu mjenice od 27. novembra 2002. godine ovlastio Investicijsku banku (tužiteljev pravni prednik) da popuni vlastitu solo mjenicu serijskog broja AF 0237780 i AF 0244120 za dospjele iznose glavnice i/ili kamate po Ugovora o kreditu od 21. novembra 2002. godine. Ukazao je da je, shodno odredbi člana 234. ZOO, mjenica-vrijednosni papir pismena isprava kojom se njen izdavalac obvezuju da ispuni obavezu upisanu na toj ispravi njenom zakonitom imaocu, te istakao da se potpisom mjenice stvara samostalan mjenično-pravni odnos prema imaocu mjenice. Takođe je ukazao da je odredbom člana 239. stav 1. ZOO propisano da je potraživanje iz vrijednosnog papira vezano za sam papir i pripada njegovom zakonitom imaocu. Općinski sud je nadalje naveo da imalac mjenice ima pravo da je naplati od glavnog dužnika u vrijeme njene dospjelosti, te da ukoliko je iz bilo kog razloga nije uspio naplatiti, a protestirao je mjenicu, ima pravo da je naplati, odnosno vrši regres protiv indosanta, trasanta i ostalih obveznika, kako je to propisano odredbama čl. 42. i 44. Zakona o mjenici. S obzirom da svi potpisnici mjenice, shodno odredbi člana 48. stav 2. Zakona o mjenici, odgovaraju solidarno za njenu naplatu, Općinski sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je za vraćanje novčanih sredstava plasiranih predmetnim kreditom obavezno privredno društvo „Mir“ d.o.o. Široki Brijeg. Nadalje je naveo da je apelant tvrdio da je predmetni dug izmiren, pozivajući se na rješenje o dosudi Općinskog suda u Čapljini iz kojim su tužitelju kao povjeriocu dosuđene određene mašine, međutim istakao je da iz toga ne proizlazi da je tužiteljevo potraživanje namireno, s obzirom da apelant nije priložio rješenje o namirenju. Takođe je naveo da činjenica da je protiv protesta predmetne mjenice apelant uložio žalbu, o kojoj još nije odlučeno, nije relevantna jer žalba ne odlaže provođenje posljedica protesne radnje. Općinski sud je nadalje ukazao da je odredbom člana 80. stav 2. Zakona o mjenici propisano da mjeničnopravni zahtjevi imaoca mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba "bez troškova” onda od dospjelosti. S obzirom da je predmetna mjenica protestirana 29. oktobra 2014. godine, a prijedlog za izvršenje podnesen 8. maja 2015. godine, Općinski sud je zaključio da je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane apelanta. Nadalje je ukazao da je mjenica samostalan, apstraktan, strogo formalan i zaseban pravni posao, te da, stoga, predmetna obaveza proizlazi iz izdate mjenice, a ne iz ugovora o kreditu. Takođe je istakao da je apelant predmetnu bjanko vlastitu mjenicu predao tužiteljevom pravnom predniku s ovlaštenjem da ju on popuni, te da je tužitelj ispunio predmetnu mjenicu na određeni iznos novca, u skladu sa izvodom iz poslovnih knjiga. Slijedom navedenog Općinski sud je zaključio da apelantov prigovor o visini potraživanja nema nikakvog uticaja na izvršenje mjenične obveze. S obzirom da je tužitelj dokazao da ima potraživanje prema tuženom u utuženom iznosu, da je potraživanje dospjelo na naplatu i da nije plaćeno, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredaba člana 49. Zakona o mjenici.
4. Presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj: 64 01 037282 16 Gž od 3. oktobra 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te da je za odluku dao valjane razloge koje prihvata i taj sud. Naveo je da je neosnovan apelantov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer je tužitelj bio samo posrednik u realizaciji predmetnog kredita, s obzirom da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je tužitelj pravni slijednik Investicijske banke Federacije Bosne i Hercegovine, kojoj je apelant izdao predmetnu mjenicu i ovlaštenje za njenu popunu. Nadalje je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je sporni kredit u cijelosti izmiren rješenjem o dosudi Općinskog suda u Čapljini od 7. februara 2007. godine, s obzirom da iz tog rješenja proizlazi da se pokretne stvari privrednog društva „Mir“ d.o.o. dosuđuju tužitelju za 1 KM, što nije potvrda da je tužitelj namiren za iznos cijelog duga. Kantonalni sud je istakao da je neosnovan i apelantov prigovor da je predmetnu mjenicu potpisao u ime poduzeća „Mir" d.o.o. i da stoga on ne može odgovarati svojom imovinom. Takođe je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je tužitelj sam upisao datum dospijeća mjenice iako na njoj nije bio naznačen rok dospijeća i da se stoga radi o vlastitoj mjenici po viđenju koja se na naplatu morala podnijeti u roku od jedne godine od dana izdavanja. S tim u vezi je istakao da je ovlaštenjem za popunu predmetne bjanko vlastite mjenice ovlastio tužiočevog pravnog prednika, te da je u predmetnoj mjenici kao datum dospijeća upisan 7. oktobar 2014. godine. Slijedom navedenog Općinski sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor zastare predmetnog potraživanja. U konačnici je naveo da su ostali žalbeni navodi irelevantni za odluku iz kojeg razloga o njima nije ni odlučivao.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 64 0 I 037282 17 Rev od 22. maja 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
7. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je iznio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepena presuda zakonita. Ukazao je da je, shodno odredbi člana 234. ZOO, mjenica, kao vrijednosni papir, pismena isprava kojom se njen izdavalac, u konkretnom slučaju apelant, obavezuje da ispuni obavezu upisanu na toj ispravi njenom zakonitom imaocu, te istakao da se potpisom mjenice stvara samostalan mjenično-pravni odnos prema imaocu mjenice jer je potraživanje iz vrijednosnog papira, shodno odredbi člana 239. stav 1. ZOO, vezano za sam papir i pripada njegovom zakonitom imaocu. Nadalje je ukazao da Zakon o mjenici ne sadrži izričito odredbu o bjanko mjenici, te da bi se na tu vrstu mjenice posredno mogla primijeniti odredba člana 18. stav 2. tog zakona koja predviđa mogućnost izdavanja mjenice koja u vrijeme njenog izdavanja nije bila potpuna. S tim u vezi je istakao da bjanko mjenica postaje mjenicom kada ovlaštena osoba ispuni mjenični sadržaj, što znači da trasant - dužnik mora ovlastiti imaoca bjanko mjenice - remitenta da ispuni potreban sadržaj mjenice, te da je za bjanko mjenicu je bitno da je potpisao trasant, odnosno njen izdavalac. Vrhovni sud je naveo da obavezu plaćanja vlastite mjenice ima njen izdavalac, a to je u konkretnom slučaju apelant, te kako on tu obavezu nije ispunio nakon dospjelosti 7. oktobra 2014. godine, ni nakon protesta mjenice, zaključio je da je tužitelj kao zakoniti imalac mjenice stekao pravo da putem suda potražuje isplatu mjenične svote od mjeničnog dužnika. Nadalje je ukazao da je mjenična obaveza apstraktna i da se za nju odgovara na temelju same činjenice potpisa na mjenici, pa sud nije dužan utvrđivati razlog zbog kojeg je tuženi kao trasant mjenicu potpisao, odnosno da sud nije dužan da se upušta u cjelokupni poslovni odnos između parničnih stranaka iz ugovora o kreditu. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da rješenje o dosudi Općinskog suda u Čapljini kojim su tužitelju dosuđene pokretnine izvršenika ,,Mir“ d.o.o. Široki Brijeg za iznos od 1,00 KM nije dokaz da je tužitelj namiren za iznos cijelog duga. Takođe je naglasio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili pasivnu legitimaciju na strani apelanta, kao trasanta predmetne mjenice, kao i osnovanost tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 234. ZOO. Vrhovni sud je istakao i da je neosnovano apelantovo pozivanje na odluku Vrhovnog suda broj 64 0 I 018840 14 Rev od 29. januara 2015. godine jer je navedena presuda ukinuta odlukom Ustavnog suda broj AP 2338/15 [pogrešno navedeno AP 2238/15] od 17. februara 2016. godine. Pri tome je naglasio da je u ponovnom postupku Vrhovni sud donio odluku u kojoj je izražen stav da upisivanjem dana dospijeća na bjanko mjenici nije ostvaren uslov iz člana 107. stav 2. Zakona o mjenici, odnosno da se ne radi o mjenici „po viđenju" već o vlastitoj mjenici „na dan". Slijedom navedenog je zaključio da su neosnovani apelantovi revizioni prigovori da su nižestepeni sudovi postupili suprotno odredbi člana 107. stav 2. Zakona o mjenici i odluci Vrhovnog suda. U konačnici je naveo da, shodno odredbi člana 231. u vezi sa članom 253. Zakona o parničnom postupku, nije posebno obrazlagao ostale revizione prigovore jer nisu od odlučnog značenja sa aspekta predmeta spora. Apelacioni navodi
8. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku i da je primjena prava u predmetnom postupku bila proizvoljna i diskriminirajuća. Navodi da Vrhovni sud nije dao odgovor na njegove revizione navode kojima je isticao da je drugostepena presuda donesena uz povredu odredaba parničnog postupka i da se u konkretnom slučaju radi o novcu Zavoda za zapošljavanje a da je tužitelj bio samo posrednik. Nadalje navodi da je predmetno dugovanje izmireno donošenjem rješenja o dosudi Općinskog suda u Čapljini, da je predmetni kredit dužan vratiti ,,Mir“ d.o.o. Široki Brijeg, te da je apelant potpisao predmetnu mjenicu kao direktor navedenog privrednog društva, a ne u svoje ime. Takođe navodi da se u konkretnom slučaju radi o mjenici po viđenju, a ne vlastitoj mjenici „na dan“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
13. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za stav da tužitelj ima pravo da naplati mjeničnu svotu od apelanta, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnoj obavezi iz bjanko vlastite mjenice „na dan“, koju je apelant izdao u korist tužiočevog pravnog prednika, a koja je popunjena u skladu sa apelantovim ovlaštenjem, te da stoga predmetna mjenica sadrži sve elemente propisane Zakonom o mjenici. U odnosu na apelantove navode da Vrhovni sud nije odgovorio na revizione navode da je drugostepena presuda donesena uz povredu odredaba parničnog postupka i da se u konkretnom slučaju ne radi radi o tužiteljevom novcu, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantove navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. U pogledu preostalih apelacionih navoda (o obliku predmetne mjenice, izmirenju predmetnog dugovanja i svojstvu u kom je apelant potpisao predmetnu mjenicu) Ustavni sud primjećuje da apelant ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević