Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4941/18 (R. M.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član porodičnog domaćinstva
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ništavost
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4941/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4941/18, rješavajući apelaciju Ružice Marijanović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Ružice Marijanović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine 58 0 P 043445 17 Rev od 15. svibnja 2018. godine.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona, u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantici Ružici Marijanović u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da apelantici nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ružice Marijanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 043445 17 Rev od 15. svibnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 043445 14 Gž 2 od 11. siječnja 2017.
godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 043445 13 P 2 od 24. prosinca 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ružica Marijanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa ZOU Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac, odvjetnice iz Mostara, podnijela je 30. kolovoza 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 043445 17 Rev od 15. svibnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 043445 14 Gž 2 od 11. siječnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 043445 13 P 2 od 24. prosinca 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 30. listopada 2019. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, tuženog D. K. (u daljnjem tekstu: tuženi) i Grada Mostara (tuženi po protutužbenom zahtjevu) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Općinski sud su u razdoblju od 7. do 13. studenog 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, tuženi i Grad Mostar nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 6. lipnja 2008. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi utvrđenja i predaje u posjed stana u Mostaru (u daljnjem tekstu: stan). Tuženi je podnio protutužbu protiv apelantice i Grada Mostara radi poništenja ugovora o kupoprodaji spornog stana.
7. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 043445 08 P od 6. studenog 2009. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, dok je usvojen protutužbeni zahtjev tuženog.
8. Apelantica je 2. prosinca 2009. godine izjavila žalbu protiv prvostupanjske presude od 6. studenog 2009. godine.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 P 043445 11 Gž od 14. veljače 2013. godine usvojena je apelantičina žalba, presuda Općinskog suda od 6. studenog 2009. godine je ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
10. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 043445 13 P 2 od 24. prosinca 2013. godine u ponovnom postupku odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ona vlasnica stana i da se tuženi obveže stan osloboditi od ljudi i stvari i predati ga apelantici u posjed. Istom presudom je usvojen protutužbeni zahtjev tuženog i utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključen između društva „Hercegovina Visokogradnja“ d.o.o. Mostar kao prodavatelja i apelantice kao kupca.
11. U obrazloženju prvostupanjske presude Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelantičinom ocu društvo ,,Hercegovina Visokogradnja“ d.o.o. Mostar rješenjem iz 1999. godine dodijelilo stan na korištenje, da je apelantičin otac istog dana zaključio ugovor o korištenju stana na temelju rješenja o dodjeli stana, te da je zahtjev za kupnju stana na kojem postoji stanarsko pravo podnijela apelantica 2001. godine jer su joj suglasnost za kupnju stana, kao članu kućanstva, dali roditelji. Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji stana zaključen i ovjeren između apelantice kao kupca i društva „Hercegovina Visokogradnja“ d.o.o. Mostar kao prodavatelja. Dalje je utvrđeno da je tuženom rješenjem Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša iz 2002. i 2003. godine stan dan kao privremenom korisniku u svrhu alternativnog smještaja. Općinski sud je također naveo da je u postupku utvrđeno da je tuženi faktički korisnik predmetnog stana, a da apelantica i njezin otac nisu nikad stupili u posjed stana.
12. Općinski sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (čl. 7., 8. i 9.) koje propisuju tko se smatra nositeljem stanarskog prava, tko može podnijeti zahtjev za kupnju stana na kojem postoji stanarsko pravo, te propisuju mogućnost da član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava može kupiti stan. Općinski sud se također pozvao na odredbe članka 6. Zakona o stambenim odnosima kojima je propisano tko se smatra članom užeg kućanstva nositelja stanarskog prava, te je naglasio da u svakom slučaju Zakon o stambenim odnosima postojanje statusa člana obiteljskog kućanstva uvjetuje zajednicom življenja s nositeljem stanarskog prava, i to u stanu na kojem taj status ima. Slijedom iznesenog, Općinski sud je zaključio da je ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo moguće zaključiti samo na temelju valjanog ugovora o korištenju stana, a to pravo je isključivo zadržano za nositelja stanarskog prava. Općinski sud je dalje istaknuo da je, između ostalog, odredbom članka 11. Zakona o stambenim odnosima propisano da građanin stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da se apelantičin otac nikada nije uselio u stan budući da je tuženi faktički korisnik stana od 2002. godine, pa shodno članku 11. Zakona o stambenim odnosima apelantičin otac nije mogao steći stanarsko pravo na stanu. Osim toga, Općinski sud je naveo da apelantica ni u vrijeme dodjele stana na korištenje njezinom ocu, niti u vrijeme zaključenja ugovora o korištenju stana (1999. godina) nije bila član obiteljskog kućanstva jer se udala 1998. godine i nije živjela u istom stanu ili u ekonomskoj zajednici s ocem. Općinski sud je također naveo da, polazeći od definicije člana obiteljskog kućanstva u članku 6. Zakona o stambenim odnosima, činjenica življenja u istom stambenom objektu, ali ne i u istom stanu ili ekonomskoj zajednici s ocem ne daje apelantici svojstvo člana obiteljskog kućanstva jer zakon zahtijeva da takva zajednica bude faktička zajednica života i stanovanja, kao i da bude trajna. Općinski sud je dalje naveo da je apelantičina briga o ocu za vrijeme njegove bolesti zakonska obveza po načelu solidarnosti iz Obiteljskog zakona, pa njezino ispunjenje, neovisno o činjenici življenja na istoj adresi, ali u odvojenim stanovima i kućanstvima, ne čini sadržaj člana obiteljskog kućanstva. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da budući da apelantica nije bila član obiteljskog kućanstva, nije bila ni ovlaštena za zaključenje kupoprodajnog ugovora, zbog čega u smislu članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima nije legitimirana za podnošenje tužbe za iseljenje tuženog iz stana, neovisno o pravnoj osnovi korištenja.
13. Općinski sud je dalje naveo da je ugovor o kupoprodaji ništav prema odredbama članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je zaključen protivno prisilnim propisima budući da je zaključen između apelantice i društva „Hercegovina Visokogradnja“ d.o.o. Mostar koje je privatizirano, a stan je izuzet iz privatizacije i u odnosu na njega nisu prenesena prava na privatizirano društvo „Hercegovina Visokogradnja“ d.o.o. Mostar. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da je protutužbeni zahtjev valjalo usvojiti u cijelosti. Osim toga, Općinski sud je naveo da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora stanom raspolagala Općina, pa je Grad Mostar pasivno legitimiran po protutužbi za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji, kao i da je pitanje pravne valjanosti zaključenog ugovora o kupoprodaji ujedno i prethodno pitanje za odlučivanje o apelantičinom tužbenom zahtjevu.
14. Apelantica je 16. siječnja 2014. godine izjavila žalbu protiv prvostupanjske presude od 24. prosinca 2013. godine.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 043445 14 Gž 2 od 11. siječnja 2017. godine apelantičina žalba je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda je preinačena tako što je odbijen protutužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji stana zaključen između društva „Hercegovina Visokogradnja“ d.o.o. Mostar kao prodavatelja i apelantice kao kupca. Istom presudom prvostupanjska presuda je potvrđena u preostalom dijelu.
16. U obrazloženju drugostupanjske presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, koje je drugostupanjski sud detaljno ponovio, te je naveo da je prvostupanjski sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, izveo pravilne zaključke o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva budući da apelantičin otac nije stekao stanarsko pravo na stanu jer se nikada nije uselio u stan, te da ni apelantica nije bila ovlaštena za zaključivanje kupoprodajnog ugovora jer nije bila član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava.
17. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je ugovor o kupoprodaji stana, zaključen između apelantice i društva „Hercegovina Visokogradnja“ d.o.o. Mostar, ništav u smislu članka 103. ZOO jer je prodavatelj privatiziran prije zaključenja ugovora o kupoprodaji, pa nije mogao raspolagati stanom budući da je stan izuzet iz privatizacije. Kantonalni sud je naveo da u skladu s relevantnim odredbama Odluke o izmjeni i dopuni Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova, stanove koji su bili u vlasništvu poduzeća nakon privatizacije poduzeća prodaje općina na čijem se teritoriju stan nalazi. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je stan dodijeljen na privremeno korištenje tuženom, ali da tuženi sudu nije dostavio rješenja nadležnog organa kojim mu je produljen alternativni smještaj (posljednjim rješenjem iz 2003. godine stan mu je dan na korištenje na razdoblje od šest mjeseci), niti su stranke pružile dokaz da je Općina Mostar tražila iseljenje tuženog. Kantonalni sud je naveo da je iseljenje tuženog tražilo društvo „Hercegovina Visokogradnja“ d.o.o. Mostar, što je evidentno iz Rješenja Vrhovnog suda FBiH broj Už.73/05 od 12. veljače 2009. godine kojim je odbijena žalba društva „Hercegovina Visokogradnja“ d.o.o. Mostar na Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj U. 2458/01 od 29. prosinca 2004. godine kojim je odbačen zahtjev društva „Hercegovina Visokogradnja“ d.o.o. iz Mostara da se naloži tuženom da se iseli iz stana i da ga preda u posjed apelantici. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da Grad Mostar nije pasivno legitimiran u sporu jer nije ugovorna strana ugovora o kupoprodaji stana, nego je to društvo „Hercegovina Visokogradnja“ d.o.o. Mostar, čiji je pravni sljednik „Građevinar“ d.d. Mostar. Zbog toga je po protutužbi kao tuženu stranu trebalo obuhvatiti društvo ,,Građevinar“ d.d. Mostar, a ne Grad Mostar jer su kupac i prodavatelj nužni suparničari za utvrđenje po protutužbenom zahtjevu. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je apelantičinu žalbu djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio kao u izreci.
18. Međutim, Kantonalni sud je naveo da budući da je utvrđenje valjanosti kupoprodajnog ugovora prethodno pitanje po apelantičinoj tužbi, taj sud je prihvatio da je o istom prvostupanjski sud riješio kao o prethodnom pitanju, pa s obzirom na to da je ugovor o kupoprodaji stana ništav iz svih navedenih razloga, to je apelantičin tužbeni zahtjev za iseljenje tuženog iz stana pravilno odbijen.
19. Apelantica je 10. ožujka 2017. godine izjavila reviziju protiv drugostupanjske presude od 11. siječnja 2017. godine.
20. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 043445 17 Rev od 15. svibnja 2018. godine odbijena je apelantičina revizija i potvrđena drugostupanjska presuda.
21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da je prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li ono pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima apelantica zasniva utemeljenost tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je dalje naveo da je uvjerenje o neutemeljenosti žalbenih prigovora drugostupanjski sud opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvaća i taj sud s obzirom na to da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava čijom primjenom je razriješen sporni odnos. Vrhovni sud je naveo da apelantica tvrdi da drugostupanjski sud nije uzeo u obzir činjenicu da odluka o protutužbenom zahtjevu ima prejudicarni karakter o kojem ovisi odluka o tužbenom zahtjevu, pa budući da je protutužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen da se time pokazuje utemeljenost tužbenog zahtjeva. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su takvi navodi neutemeljeni jer nemaju uporište u pravilima procesnog prava o vezanosti suda za pravomoćnost sudske odluke donesene u parnici.
22. Vrhovni sud je također naveo da su neutemeljene apelantičine tvrdnje da je izostalo utvrđenje odlučnih činjenica koje opravdavaju zaključak drugostupanjskog suda o ništavosti ugovora o kupoprodaji, kao i tvrdnje da pobijanom presudom drugostupanjskog suda nisu cijenjeni navodi žalbe kojima se ukazuje na pogrešan pristup predmetu pri donošenju prvostupanjske presude
– raspravljanje pitanja je li apelantica s ocem, koji je nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, živjela u zajedničkom obiteljskom kućanstvu ili ne, a zanemarujući činjenicu da je tuženi onemogućavao ulazak u predmetni stan kako apelantici tako i njezinom ocu. Naime, Vrhovni sud je naveo da takve tvrdnje nemaju uporište u danim razlozima drugostupanjske presude. Vrhovni sud je dalje naveo da je drugostupanjski sud pravilno zaključio da na strani apelantice nisu ostvarene materijalno-pravne pretpostavke koje bi je ovlastile na isticanje navedenog tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženog, zbog čega je njezin tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen, pri čemu je drugostupanjski sud za svoju odluku dao potpune i jasne razloge koje u cijelosti prihvaća i revizijski sud.
23. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da „ne stoje“ razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je reviziju valjalo odbiti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
24. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava.
25. Apelantica, prije svega, ističe da je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku budući da je tužba podnesena 10. lipnja 2008. godine, a postupak je okončan tek nakon deset godina, te navodi da za to ne može postojati opravdan razlog.
26. Apelantica smatra da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZOO, Zakona o stambenim odnosima, te Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Apelantica navodi da je njezin otac bio nositelj stanarskog prava, te da je ona član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, bez obzira na to što apelantica i njezin otac nikad nisu stupili u posjed stana. Osim toga, apelantica smatra da viši sudovi nisu adekvatno preispitali pobijane presude po pravnim lijekovima koje je apelantica ulagala, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na efektivan pravni lijek.
b)Odgovor na apelaciju
27. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri svim navodima iznesenim u presudi, uputio je na njezino obrazloženje u svezi s pojedinačnim apelantičinim navodima glede ništavosti spornog ugovora, te je predložio da se apelacija odbije budući da nisu povrijeđena prava na koja ukazuje apelantica.
28. Općinski sud je naveo da ostaje pri svim navodima iznesenim u presudi, da suprotno navodima apelacije u postupku nisu povrijeđena apelantičina prava, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka US i 11/13 – rješenje USBiH).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99 i 27/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
II - PRAVO NA KUPNJU STANA
Članak 7. stavak (1) Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz članka 5. ovog zakona, može istaknuti zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljnjem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Članak 8.
Nositeljem stanarskog prava smatra se osoba kojoj je vlasnik stana, odnosno davatelj stana na uporabu dodijelio stan i koja je zaključila ugovor o uporabi stana, odnosno osoba kojoj je pravomoćnom sudbenom presudom stan dodijeljen, kao i osoba kojoj je to svojstvo priznato aktom mjerodavnog organa sukladno Zakonu o stambenim odnosima.
Članak 9.
Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti.
Članom užeg obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.
30. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US, „Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
II - STICANJE STANARSKOG PRAVA
Član 11. st. (1) i (2) Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
31. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 43. st. (1) i (2) Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Ništavost Član 103.
(1)Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2)Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
33. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 043445 17 Rev od 15. svibnja 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 11. srpnja 2018. godine, a apelacija je podnesena 30. kolovoza 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
37. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava. Pravo na pravično suđenje
39. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
40. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
41. Ustavni sud u konkretnom slučaju prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi utvrđenja i predaje u posjed stana, dakle predmet je građanskopravne naravi, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke
42. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da joj je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljno primijenjeno pravo, te da nižestupanjske presude nisu svestrano preispitane po pravnim lijekovima koje je apelantica ulagala.
43. U odnosu na apelantičine navode da je u pobijanim odlukama proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede procjene dokaza ako ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno.
44. Dovodeći navedena stajališta u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u odlukama redovnih sudova. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da je Općinski sud utvrdio da apelantičin otac nikada nije bio u posjedu dodijeljenog stana za koji je sklopio ugovor o korištenju, zbog čega je taj sud, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Zakona o stambenim odnosima, zaključio da apelantičin otac nije ni stekao stanarsko pravo. Dalje, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je Općinski sud utvrdio da apelantica nije živjela u zajedničkom kućanstvu sa svojim ocem budući da se udala prije sklapanja ugovora o korištenju stana, te da prema relevantnim odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Zakona o stambenim odnosima nije predstavljala člana užeg kućanstva nositelja stanarskog prava koji je ovlašten na kupnju stana na kojem postoji stanarsko pravo. Ustavni sud zapaža da su ovakvo činjenično utvrđenje i pravne zaključke kao pravilne prihvatili i Kantonalni i Vrhovni sud, o tome su dali razloge u svojim odlukama, a u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da su redovni sudovi utvrdili da je ugovor o kupoprodaji stana ništav u skladu s relevantnim odredbama ZOO, a što su tretirali kao prethodno pitanje apelantičinog tužbenog zahtjeva, o čemu su također dali detaljne razloge. U svezi s navodima iz apelacije da redovni sudovi nisu svestrano preispitali nižestupanjske presude po apelantičinim pravnim lijekovima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama odgovorili na sve apelantičine navode koje su cijenili relevantnim za odlučenje, pa Ustavni sud i ovaj prigovor smatra neutemeljenim.
45. Imajući u vidu da su redovni sudovi jasno i argumentirano obrazložili svoje stajalište o odbijanju tužbenog zahtjeva, uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe, te da su odgovorili na relevantne žalbene, odnosno revizijske navode, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u odlukama tih sudova.
46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na osporene odluke nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
c)Pravo na suđenje u razumnom roku
47. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je zbog duljine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
Relevantna načela
48. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
Razdoblje koji se uzima u obzir
49. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe 6. lipnja 2008. godine, a da je pravomoćno okončan presudom Vrhovnog suda 5. svibnja 2018. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine postupka je razdoblje od oko deset godina.
Analiza razumnosti trajanja postupka
50. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelantica pokrenula radi utvrđenja i predaje u posjed stana. Imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.
51. U pogledu apelantičinog ponašanja, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na to da je doprinijela duljini postupka.
52. Ocjenjujući ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvostupanjsku presudu donio nakon godinu i pet mjeseci od podnošenja tužbe. Međutim, Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak trajao dulje razdoblje, odnosno da je Kantonalnom sudu trebalo tri godine i tri mjeseca da odluči o apelantičinoj žalbi na presudu, te da je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud u ponovljenom postupku presudu donio nakon deset mjeseci, ali da je žalbeni postupak ponovo trajao dulje budući da je Kantonalnom sudu trebalo tri godine da odluči o apelantičinoj žalbi na prvostupanjsku presudu. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud presudu po reviziji donio nakon godinu i četiri mjeseca. Dakle, Ustavni sud uočava da je postupak pred Kantonalnim sudom u dva navrata trajao šest godina i tri mjeseca (prvi put tri godine i tri mjeseca, a u ponovljenom postupku tri godine), a da Kantonalni sud nije dao bilo kakve razloge za navedeno, odnosno nije ni dostavio odgovor na apelaciju.
53. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje, a odgovornost za duljinu trajanja predmetnog postupka snosi Kantonalni sud pred kojim je žalbeni postupak u dva navrata trajao šest godina i tri mjeseca (prvi put tri godine i tri mjeseca, a u ponovljenom postupku tri godine), a pri tome nije dostavio odgovor na apelaciju.
54. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantičinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
55. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
56. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije Ustavni sud smatra da apelantici u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
57. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantičinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je predmetni postupak trajao oko deset godina, za što najveću odgovornost snosi Kantonalni sud pred kojim je žalbeni postupak u dva navrata trajao šest godina i tri mjeseca (prvi put tri godine i tri mjeseca, a u ponovljenom postupku tri godine), a pri tome nije dostavio odgovor na apelaciju.
59. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke o odbijanju apelantičinog tužbenog zahtjeva, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Zakona o stambenim odnosima, zaključivši da ona nije bila ovlaštena za zaključivanje ugovora o kupoprodaji stana budući da nije imala svojstvo člana užeg kućanstva nositelja stanarskog prava, kada su obrazložili zbog čega je ugovor o kupoprodaji stana ništav u skladu s relevantnim odredbama ZOO, te kada su odgovorili na sve prigovore koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje.
60. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević