Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-917/20 (GIT Institut za građevinarstvo, građevinske materijale i nemetale d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-917/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-917/20, rješavajući apelaciju koju je podnio GIT Institut za građevinarstvo, građevinske materijale i nemetale d.o.o. Tuzla, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio GIT Institut za građevinarstvo, građevinske materijale i nemetale d.o.o. Tuzla protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Ps 117063 16 Pž od 21. siječnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Ps 117063 12 Ps od 5. veljače 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. GIT Institut za građevinarstvo, građevinske materijale i nemetale d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Drago Reljić odvjetnik iz Tuzle, podnio je 11. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 117063 16 Pž od 21. siječnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 117063 12 Ps od 5. veljače 2016. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2964/19 od 10. rujna 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv presude Kantonalnoga suda od 21. siječnja 2019. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 117063 19 Rev od 12. studenoga 2019. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću i građenjem na tuđemu zemljištu stekao pravo vlasništva i pravo na posjed na nekretninama, bliže označenim u izreci prvostupanjske odluke, što su tuženici (Grad Tuzla kao prvotuženik i JZU UKC Tuzla kao drugotuženik) dužni priznati i trpjeti da se apelant po brisanju postojećega upisanoga prava vlasništva prvotuženika i brisanju postojećega upisa posjeda drugotuženika, apelant upiše kao vlasnik odnosno kao posjednik sa dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama.
4. U obrazloženju osporene Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev jer je zaključio da nekretnine koje su predmetom spora, apelant nije stekao po valjanome pravnome temelju, da nije bio savjestan i zakonit posjednik, niti je bio u posjedu spornih nekretnina u trajanju potrebitom za stjecanje vlasništva dosjelošću. Kantonalni je sud naveo da je ugovorom o reguliranju međusobnih odnosa od 4. listopada 1993. godine, koji je zaključen između Fonda za sanaciju posljedica slijeganja u Gradu Tuzla (u daljnjem tekstu: Fond) i apelanta, stranke konstatirale da je Fond vlasnik objekta građevinskog instituta, da je apelant izvršio sanaciju i adaptiranje objekta i prateće infrastrukture, te da je podnio zahtjev Fondu da se na temelju izvršenih ulaganja i stavljanja objekta u funkciju utvrdi i prizna suvlasništvo nad objektom. Kantonalni je sud istakao da je čl. 2. predmetnoga ugovora Fond prihvatio da se na apelanta prenese vlasništvo na dijelu predmetnoga objekta u visini od 55,56% suvlasničkog dijela, te da je čl. 4. određeno da su ugovorne strane suglasne da će zakupninu za korištenje objekta apelant plaćati Fondu i to za preostalih 44,44% površine objekta. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je navedeni ugovor zaključen protivno odredbama Zakona o prometu nepokretnosti, kojim je regulirana zabrana prijenosa, otuđivanja ili raspolaganja na drugi način nekretnina koje su pribavljene u društvenom vlasništvu, odnosno kojim je propisano da takva imovina ne može biti predmetom raspolaganja, odnosno opterećivanja. Također, Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 16.c. ovoga zakona, prema kojoj su svi pravni poslovi i drugi akti zaključeni protivno odredbama tog zakona ništavni. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno računao i vrijeme od kada se moglo stjecati vlasništvo na nekretninama u državnome vlasništvu, pa kako se radi o nadnevku 11. listopad 1995. godine (dan stupanja na snagu Zakona o vlasničko pravnim odnosima), a kako je tužba podnesena 20. veljače 2012. godine, to nije ispunjeno razdoblje od 20 godina savjesnoga posjeda. Kantonalni je sud istakao da je u pogledu prizivnih navoda apelanta, koji se odnose na zaključke prvostupanjskoga suda u svezi sa dijelom tužbenoga zahtjeva kojim se traži utvrđenje prava vlasništva na temelju građenja na tuđom zemljištu, ti zaključci pravilni. Kantonalni je sud naveo da u pogledu objekata privremenoga karaktera, apelant nije mogao stjecati pravo vlasništva građenjem jer takvi objekti ne predstavljaju nekretnine nego pokretne stvari. Kantonalni je sud istakao da što se tiče poslovnoga prostora, iz izvedenih dokaza proistječe da apelant nije isti sagradio nego je izvršio adaptaciju te zgrade, te da stoga nije mogao steći pravo vlasništva na temelju građenja na tuđem zemljištu. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno, kada su utvrdili da apelant nije stekao pravo vlasništva dosjelošću niti pravo vlasništva građenjem na tuđem zemljištu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka pobijanih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su osporene odluke utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o prometu nepokretnosti i Zakona o vlasničko pravnim odnosima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do kršenja ustavnih prava na koje se pozvao u predmetnoj apelaciji, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević