Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1646/20 (M.B.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1646/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1646/20, rješavajući apelaciju koju je podnio M. B., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. B.
protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 0 U 006354 17 U od 13. veljače 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, podnio je 4. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006354 17 U od 13. veljače 2020. godine.
2. Rješenjem Općinske službe za društvenu djelatnost, opću upravu, branitelje i civilnu zaštitu Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Općina Čitluk) od 24. kolovoza 2005. godine apelantu je priznato svojstvo ratnoga invalida V grupe sa 70% vojnoga invaliditeta, na temelju povrede zadobivene vršeći vojne dužnosti u oružanim snagama (Hrvatsko vijeće obrane), te utvrđeno pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu, te ostala prava propisana zakonom.
3. Rješenjem tuženika (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskoga rata) od 10. srpnja 2017. godine ukinuto je konačno rješenje Općine Čitluk od 24. kolovoza 2005. godine, te upravna stvar riješena tako da apelantu se priznaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida X grupe sa 20% vojnoga invaliditeta, te određena osobna invalidnina u određenome mjesečnome iznosu, te ostala prava propisana zakonom, počevši od 10. srpnja 2017. godine i nadalje dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.
4. Osporenom odlukom Vrhovnoga suda odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika od 10. srpnja 2017. godine.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je osporeno rješenje tuženika doneseno na temelju nalaza i mišljenja liječničkoga povjerenstva za medicinsko vještačenje u postupku, po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, od 8. ožujka 2017. godine, koja je na temelju medicinske dokumentacije o liječenju i neposrednim pregledom apelanta utvrdila da ukupni vojni invaliditet iznosi 20%. Vrhovni je sud istakao da iz obrazloženja osporenoga rješenja tuženika proistječe da je apelant sukladno odredbama Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji imao mogućnost ulaganja prigovora u roku od osam dana od dana prijema nalaza, ali da apelant nije uložio prigovor, pa da se time osporeno rješenje temelji na nalazu ljekarskoga povjerenstva od 8. ožujka 2017. godine. Vrhovni je sud istakao da je apelantu bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima za koje je smatrao da su važne za ocjenu njegovoga invaliditeta i to davanjem prava ulaganja prigovora na nalaz i mišljenje nadležnoga liječničkoga povjerenstva, te novog medicinskoga vještačenja po prigovoru, gdje je prilikom pregleda mogao istaknuti sve ono što je smatrao odlučnim za donošenje rješenja, pri čemu ne može tek u navodima tužbe pobijati pravilnost sačinjenoga nalaza i mišljenja.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, u biti, osporava nalaz i mišljenje liječničkoga povjerenstva o stupnju invaliditeta, te smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević