Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3855/18 (J.M.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni postupak
  • Radni odnos
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3855/18

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3855/18, rješavajući apelaciju J. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija J. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 009656 14 Uvp od 15. marta 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009656 14 U od 24. januara 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. J. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 16. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 009656 14 Uvp od 15. marta 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 009656 14 U od 24. januara 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, kao i od Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) zatraženo je 6. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su odgovore na apelaciju dostavili 9. odnosno 20. januara 2020. godine, dok Federalna komisija nije odgovorila na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je na osnovu Rješenja „Merkur d.d.“ Mostar (u daljnjem tekstu: poslodavac) broj 791/91 od 23. aprila 1991. godine bila raspoređena na radno mjesto prodavač kasir III kategorije složenosti. Apelantica je 27. decembra 1999. godine podnijela zahtjev poslodavcu za uspostavljanje radno-pravnog statusa u skladu s odredbama člana 143. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu). Prema navodima iz apelacije, poslodavac je 23. septembra 2000. godine donio „obavijest“ broj 01-1017/00 kojom je apelantici prestao radni odnos zaključno sa 8. julom 1992. godine.

6. Apelantica je 30. oktobra 2000. godine podnijela žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Podnescima od 16. maja 2008. godine i 6. aprila 2009. godine apelantica je urgirala da Kantonalna komisija uzme njen predmet u rad.

7. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1462/08 od 8. septembra 2009. godine odbacio apelaciju (podnesenu 20. maja 2008. godine) zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova. Navedenu apelaciju apelantica je podnijela zbog nedonošenja odluke od strane Kantonalne komisije.

8. Apelantica je zbog nedonošenja odluke od strane Kantonalne komisije 6. juna 2011. godine podnijela žalbu zbog šutnje administracije Federalnoj komisiji. Apelantica je 7. jula 2011. godine podnijela zahtjev Federalnoj upravnoj inspekciji Federalnog ministarstva pravde radi vršenja upravnog nadzora, koja je 11. jula 2011. godine Federalnoj komisiji dostavila apelanticin zahtjev kako bi ga ona razmotrila i preduzela mjere iz svoje nadležnosti.

9. Apelantica je 27. decembra 2013. godine podnijela tužbu Kantonalnom sudu radi pokretanja upravnog spora kojom je tražila da sud obaveže Federalnu komisiju, kao drugostepeni organ, da u roku od 15 dana riješi o apelanticinoj žalbi od 6. juna 2011. godine izjavljenoj zbog šutnje prvostepenog organa Kantonalne komisije, a povodom apelanticine žalbe od 30. oktobra 2000. godine, kao i da joj tuženi nadoknadi troškove postupka. Kantonalni sud je Rješenjem broj 07 0 U 009656 14 U od 24. januara 2014. godine apelanticinu tužbu odbacio. U obrazloženju je navedeno da akti Kantonalne komisije nemaju karakter upravnog akta jer se tim odlukama ne rješava o pravu ili obavezi tužioca u nekoj upravnoj stvari, nego o njegovom pravu iz radnog odnosa o kojem se rješava u postupku propisanom Zakonom o radu. Istim rješenjem odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za naknadu troškova spora.

10. Apelantica je 27. februara 2014. godine podnijela zahtjev Vrhovnom sudu za preispitivanje navedenog rješenja Kantonalnog suda.

11. Pored toga, apelantica je 28. marta 2014. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv navedenog rješenja Kantonalne komisije. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1309/14 od 8. maja 2014. godine apelaciju odbacio kao preuranjenu zbog toga što je tekao postupak pred Vrhovnim sudom po apelanticinom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke.

12. Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 009656 14 Uvp od 15. marta 2018. godine odbio apelanticin zahtjev za preispitivanje sudske odluke.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se odluke komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu donose u postupku propisanom po tom zakonu, te da te komisije nisu organi koje ima u vidu član 4. Zakona o upravnim sporovima, niti je postupak koji provode po propisima o radnim odnosima upravni postupak. Zbog toga, kako je utvrdio Vrhovni sud, i kada se radi o upravnom sporu zbog nedonošenja rješenja o zahtjevu ili žalbi, ili iz oba ova razloga, u smislu čl. 11. i 22. Zakona o upravnim sporovima, takav spor se može pokrenuti i voditi samo ako se radi o nedonošenju upravnog akta kojim se rješava u upravnoj stvari i koji ispunjava i ostale uvjete propisane članom 9. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, a ne i u slučaju nedonošenja akta u nekoj drugoj stvari, koja nije upravna i u kojoj se ne rješava u upravnom postupku, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu. Utvrđeno je da su neosnovani navodi zahtjeva za vanredno preispitivanje koji se odnose na to da nije pravilno obrazloženje prvostepenog suda u pobijanom rješenju u vezi s nedonošenjem rješenja od strane oba upravna organa – tzv. „šutnja oba organa“. O „šutnji administracije“ bi se radilo samo u slučaju u postupku administrativnog izvršenja ako se ne donese zaključak o dozvoli izvršenja po zahtjevu stranke, a u konkretnom slučaju se ne radi o takvom izvršenju. Vrhovni sud je naveo da je imao u vidu odluke Ustavnog suda na koje se apelantica pozvala i dostavila u spis tog suda, i to br. AP 1462/08 od 8. septembra 2009. godine, AP 1514/07 od 29. aprila 2009. godine i AP 1829/07 od 14. oktobra 2008. godine u kojoj se Ustavni sud pozvao konkretno na Odluku Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda broj 070-0-Gr-06-000024 od 13. aprila 2006. godine, u kojoj je zauzeta nova praksa (Građanskog odjeljenja) Vrhovnog suda, prema kojoj odluke Federalne i kantonalnih komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu imaju karakter upravnog akta, što podrazumijeva mogućnost pokretanja upravnog spora protiv njih pred nadležnim kantonalnim sudom. Vrhovni sud je istakao da je upravo zbog navedenog stava Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda 8. februara 2007. godine održana proširena opća sjednica Vrhovnog suda na kojoj je odlučeno ,,da ostaje na snazi dosadašnji stav Upravnog odjeljenja Vrhovnog suda“, prema kome odluke komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu nemaju karakter upravnog akta protiv kojeg se može voditi upravni spor, niti su te komisije organi iz člana

4. Zakona o upravnim sporovima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu. Povredu navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Istakla je da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno zaključili da je apelanticinu tužbu trebalo odbaciti jer odluke Kantonalne i Federalne komisije nemaju karakter upravnog akta pa se zbog nedonošenja odluke Kantonalne komisije ne može voditi upravni spor zbog šutnje uprave. Apelantica je dalje navela da je Ustavni sud odlukama o dopustivosti br. AP 1462/08 od 8. septembra 2009. godine i AP 1309/14 od 8. maja 2014. godine odbacio kao nedopuštene njene apelacije podnesene zbog nedonošenja odluke Kantonalne komisije, odnosno protiv osporenog rješenja Kantonalnog suda. Apelantica je istakla da se Ustavni sud u navedenoj Odluci broj AP 1462/08 pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1829/07 od 14. oktobra 2008. godine koju je zasnivao na novoj praksi Vrhovnog suda zauzetoj u rješenju od 13. aprila 2006. godine prema kojoj odluke Federalne i kantonalnih komisija imaju karakter upravnih akata protiv kojih se može pokrenuti upravni spor. Nadalje, apelantica smatra da se zbog šutnje administracije imala pravo obratiti Upravnoj inspekciji u skladu sa članom 10. Zakona o upravnim sporovima i pokrenuti upravni spor pred nadležnim kantonalnim sudom. Navela je da je u cijelosti postupila shodno „uputstvu“ Ustavnog suda u navedenoj odluci. Smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud donošenjem osporenih odluka prekršili njeno pravo na suđenje u razumnom roku. Predmetni postupak, kako je navela, traje skoro 18 godina. Nadalje smatra da je diskriminirana odlukom Kantonalnog suda kojom je odbačena njena tužba u odnosu na druga lica koja su ostvarila prava pred Kantonalnom komisijom.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da pred tim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji te da je presuda donesena u skladu s važećim propisima i na osnovu dokumentacije koja se nalazila u spisu.

16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri svim razlozima datim u obrazloženju svoje odluke, te da su navodi apelacije neosnovani jer je odluka tog suda pravilna i zakonita.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku Član 143.a (1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana

143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljnjem tekstu: kantonalni ministar).

(2) O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar.

(3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.

(4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka. Član 143.c (2) Odluke Federalne, odnosno kantonalne komisije su:

1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom [...] VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 009656 14 Uvp od 15. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je osporenu presudu primila 16. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 13. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantica pobija osporene odluke tvrdeći da su joj tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju, zatim nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

25. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o apelanticinom zahtjevu za ostvarivanje prava iz radnog odnosa shodno Zakonu o radu, dakle, radi se o apelanticinim građanskim pravima, te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. A)U odnosu na osporene odluke

26. Ustavni sud ističe da apelantica osporava odluke redovnih sudova, tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

27. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

29. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su odbacili apelanticinu tužbu zato što su zaključili da odluke Federalne i Kantonalne komisije ne predstavljaju upravne akte protiv kojih se može voditi upravni spor. U datom obrazloženju Vrhovnog suda da se odluke komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu donose u postupku propisanom po tom zakonu i da te komisije nisu organi koje ima u vidu član 4. Zakona o upravnim sporovima, niti je postupak koji provode po propisima o radnim odnosima upravni postupak, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnu primjenu prava. Ustavni sud, također, zapaža da je u Odluci broj AP 2749/08 od 24. septembra 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba stav 34) „istakao da se Ustavni sud neće upuštati u ocjenu pravne prirode postupka pred navedenim komisijama, ali podsjeća na stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, izražen u Odluci broj U 388/01 od 12. decembra 2001. godine, prema kojem komisije nisu organi koji vode postupke prema zakonima koji reguliraju upravni postupak, ali su sui generis tijela specifična za oblast radnih odnosa. Zato njihove konačne odluke nisu predmet sudskog preispitivanja prema redovnim postupcima u upravnim sporovima koji su ograničeni na preispitivanje upravnih akata. Međutim, odluke komisija bi trebalo da budu predmet preispitivanja nadležnih redovnih sudova prema Zakonu o parničnom postupku“. Isto tako u Odluci broj AP 1786/10 od 7. aprila 2011. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba stav 30) navedeno je: „Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu nije potrebno upuštati u ocjenu pravne prirode postupka pred Kantonalnom komisijom, ali zapaža da predmetno zakonsko rješenje nedvosmisleno ukazuje na to da sud svakako ima punu jurisdikciju da u parničnom postupku preispita odluke nadležnih komisija.“ Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud, u pogledu apelanticinih navoda da je koristila pravne lijekove zbog „šutnje administracije – oba upravna organa“, te da je u tom smislu pokrenula upravni spor, dao razloge zašto ni navodi o šutnji administracije ne mogu utjecati na drugačiju odluku suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u pogledu apelanticinog pozivanja na konkretne odluke Ustavnog suda koje su slijedile novi stav Vrhovnog suda od 2006. godine, prema kojem su odluke Federalne i kantonalnih komisija mogle biti predmet preispitivanja zakonitosti u upravnom sporu, naveo da ni ti razlozi ne mogu dovesti do drugačijeg zaključka. Ustavni sud zapaža da je kao razloge svoje odluke Vrhovni sud istakao da je nakon 13. aprila 2006. godine, kada je zauzeta nova praksa (Građanskog odjeljenja) Vrhovnog suda (prema kojoj odluke Federalne i kantonalnih komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu imaju karakter upravnog akta, što podrazumijeva mogućnost pokretanja upravnog spora protiv njih pred nadležnim kantonalnim sudom), 8. februara 2007. godine (na proširenoj općoj sjednici Vrhovnog suda) odlučio ,,da ostaje na snazi dotadašnji stav Upravnog odjeljenja Vrhovnog suda“ koji je zauzet nakon stupanja na snagu predmetnih odredbi Zakona o radu. U odnosu na apelanticino pozivanje na Odluku broj AP 1462/08 od 8. septembra 2009. godine kojom je odbačena njena apelacija zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, u kojoj se Ustavni sud pozvao na novi stav Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da odluke Ustavnog suda nisu „uputstvo“ za stranke, odnosno da zauzeta praksa redovnih sudova nije trajna kategorija i podložna je promjenama, a koju je slijedio Ustavni sud u navedenim odlukama (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2963/14 od 20. aprila 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u konačnici, u osporenoj odluci ispitao navode apelanticinog zahtjeva za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda i dao jasno obrazloženje zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke, odnosno ne utječu na pravilnost osporenog akta. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili razloge zašto je u konkretnom slučaju odbačena apelanticina tužba, te da su naveli relevantne propise na kojima su zasnovali osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B)Pravo na suđenje u „razumnom roku“

30. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetni postupak osporava zbog dužine njegovog trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.

a)Relevantna načela

31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

32. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

33. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da je apelantica žalbu za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu podnijela Kantonalnoj komisiji 30. oktobra 2000. godine, te da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 15. marta 2018. godine, dakle nakon 17 godina. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantica nakon podnošenja žalbe, tek 6. juna 2011. godine podnijela žalbu zbog šutnje administracije (nakon više od 10 godina neaktivnosti), što je mogla uraditi znatno ranije i stoga period do podnošenja tužbe Kantonalnom sudu je period koji se može staviti na teret apelantici. Relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od četiri godine i dva mjeseca (računajući od 27. decembra 2013. godine kao dana podnošenja tužbe do 15. marta 2018. godine).

c) Analiza dužine trajanja postupka

35. U konkretnom slučaju radi se o postupku pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, odnosno o postupku upravnog spora, kao i postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelantica tražila ostvarenje svojih prava prema čl. 143. i 143.a Zakona o radu, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu.

36. Zatim, Ustavni sud zapaža da je postupak koji razmatra trajao četiri godine i dva mjeseca. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao kraće od jednog mjeseca. Postupak vanrednog preispitivanja sudske odluke pred Vrhovnim sudom trajao je četiri godine. Ipak, imajući u vidu da je Kantonalni sud odluku donio u roku kraćem od jednog mjeseca, ukupna dužina postupka je bila u razumnom roku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku neosnovani.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da nema kršenja apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovih prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Apelantica, također, smatra da je u predmetnom postupku diskriminirana, čime je povrijeđeno njeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, apelantica, osim paušalnog navoda da je diskriminirana, nije ničim potkrijepila svoje navode u pogledu diskriminacije u odnosu na predmetni postupak. S obzirom na navedeno, slijedi da je apelacija i u odnosu na navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također neosnovana.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge. Također, nema povrede prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao ukupno četiri godine i dva mjeseca, koji period zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, kao i pravom na suđenje u razumnom roku, a ti su navodi razmotreni u okviru apelanticinog prava na pravično suđenje, uključujući i razuman rok.

41. Nema kršenja nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada ničim nije potkrijepila svoje navode u pogledu diskriminacije u odnosu na predmetni postupak.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3855/18 (J.M.) | Sudska praksa | Aktio