Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-910/20 (Z.T.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kazna
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-910/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine , u predmetu broj AP-910/20, rješavajući apelaciju Z.T. na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14) donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.T. izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 K 260287 19 Kž od 6.
februara 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 K 260287 19 Kv od 20. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Milenko Tomić advokat iz Banja Luke, podnio je 10. marta 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 260287 19 Kž od 6. februara 2020. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 260287 19 Kv od 20. septembra 2019. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni obustavio izvršenje presude Osnovnog suda broj 71 0 K 260287 17 K koje se vodi pred Osnovnim sudom u Prijedoru.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 K 260287 19 Kv od 20. septembra 2019. godine odbijen je zahtjev apelantovog branioca za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 260287 17 K od 5. juna 2019. godine oglašen krivim zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, te mu je izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta. U obrazloženju je dalje navedeno da je odredbom člana 9. stav
2. KZ RS propisano da ukoliko se poslije izvršenja krivičnog djela a prije donošenja pravosnažne presude jednom ili više puta promijeni zakon, primjeniće se zakon koji je najblaži za učinioca. Cijeneći apelantov zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznu, Osnovni sud je uvidom u pravosnažnu presudu utvrdio da je prilikom izricanja kazne apelantu primijenjen zakon koji je blaži zbog posebnog minimuma propisane zatvorske kazne i to KZ RS iz 2017. godine koji u svojim odredbama ne predviđa mogućnost zamjene zatvorske kazne u novčanu kaznu kao što je sadržavao raniji KZ RS zbog čega ne postoje uslovi da se apelantov zahtjev usvoji.
3. Okružni sud je rješenjem broj 71 0 K 260287 19 Kž od 6. februara 2020. godine odbio žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv rješenja od 20. septembra 2019. godine. U obrazloženju je navedeno da se u pobijanom rješenju pravilno ukazuje da je prilikom donošenja pravosnažne presude protiv apelanta primijenjen KZ RS iz 2017. godine koji je shodno članu 9. stav 2. KZ RS blaži od ranijeg KZ RS obzirom da propisuje blažu kaznu za krivično djelo za koje je apelant osuđen. Stoga se, kako je dalje navedeno, u istoj krivičnoj stvari ne mogu primijeniti dva krivična zakona. Osim toga, pravilno se u pobijanom rješenju ističe da KZ RS koji je stupio na snagu 18. jula 2017. godine i koji je primijenjen u konkretnom slučaju, ne propisuje mogućnost zamjene kazne zatvora u novčanu kaznu, kako je bilo propisano u članu 33. ranijeg KZ RS koji je važio u vrijeme izvršenja djela. Okružni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedena u pitanje pravilnost primjene KZ RS niti su počinjene povrede tog zakona na štetu apelanta kao osuđene osobe, zbog čega je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant u suštini smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i onemogućili da se izrečena kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom. Predloženo je da se apelacija ili privremena mjera usvoje i obustavi izvršenje pravosnažne presude. Apelant se pri tom pozvao na predmet Ustavnog suda broj AP-1498/18.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Relevantne odredbe
6. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 64/17 i 104/18 - OUS RS), u relevantnom dijelu glasi:
Vremensko važenje krivičnog zakonodavstva Član 9.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ako je zakon izmijenjen za vrijeme izvršenja krivičnog djela, primijeniće se zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je djelo dovršeno. (2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.
(3) Na učinioca krivičnog djela koje je propisano zakonom sa određenim vremenskim trajanjem, primijeniće se taj zakon bez obzira na to kada mu se sudi, osim ako tim zakonom nije drugačije određeno.
(4) Pravila važenja ovog zakonika iz st. 1, 2. i 3. ovog člana važe i u odnosu na dejstvo pravnih posljedica osude.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da predmetna apelacija pokreće pitanje proizvoljne primjene i tumačenja materijalnog prava od strane redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, navodeći detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba KZ RS u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U tom kontekstu, Ustavni sud uočava da je prvostepeni sud prilikom ocjene osnovanosti apelantovog zahtjeva za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznu izvršio uvid u pravosnažnu presudu i utvrdio da je prilikom izricanja kazne apelantu već primijenjen zakon koji je blaži za apelanta zbog posebnog minimuma propisane zatvorske kazne (jedna godina umjesto tri godine po ranije važećem KZ RS) i to KZ RS iz 2017. godine koji u svojim odredbama ne predviđa mogućnost zamjene zatvorske kazne u novčanu kaznu kao što je sadržavao raniji KZ RS. Drugostepeni sud je odlučujući u okviru žalbenih prigovora, potvrđujući pravilnost prvostepenog rješenja ukazao da je prilikom donošenja pravosnažne presude protiv apelanta primijenjen KZ RS iz 2017. godine koji je shodno članu 9. stav 2. KZ RS blaži od ranijeg KZ RS obzirom da propisuje blažu kaznu za krivično djelo za koje je apelant osuđen, te da se u istoj krivičnoj stvari ne mogu primijeniti dva krivična zakona (novi iz 2017. godine i raniji koji je bio na snazi do 2017. godine) zbog čega nije dovedena u pitanje pravilnost primjene KZ RS iz 2017. godine, niti su počinjene povrede tog zakona na štetu apelanta kao osuđene osobe. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja naveli na osnovu kojeg zakonskog propisa je apelantov zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom odbijen kao neosnovan.
10. Osim toga, imajući u vidu apelacione navode kojima je ukazano na praksu usvojenu u odluci broj AP-1498/18 kao identičnu apelantovoj (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1498/18 od 23. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud podsjeća da se u navedenoj odluci detaljno bavio pitanjem zamjene kazne zatvora novčanom kaznom u kontekstu ranije važećeg KZ RS i KZ RS iz 2017. godine kojim je ta mogućnost ukinuta. Međutim, navedena odluka kao i odluke koje su nakon toga donesene (između ostalih AP-1118/18 od 19. februara 2020. godine, AP-4160/18 od 11. oktobra 2018. godine i AP-5366/18 od 15. januara 2020. godine) bavile su se garancijama iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je apelantima presuda izrečena prema odredbama starog KZ RS a zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom odbijen temeljem KZ RS koji je nakon toga stupio na pravnu snagu (2017. godine) kojim je ukinuta ta mogućnost, što je uticalo na samu „kaznu“ a ne na njeno izvršenje. Imajući u vidu da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu kazna izrečena a zatim odlučeno o njegovom zahtjevu za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom na osnovu odredbi KZ RS iz 2017. godine koji je prema utvrđenju iz pravosnažne presude (koja nije osporena predmetnom apelacijom) blaži za apelanta, proizilazi da stav ustanovljen u predmetu AP-1498/18 nije primjenjiv u konkretnom slučaju.
11. S obzirom na naprijed navedeno, imajući pri tom u vidu konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević