Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1650/20 (S. S.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dosjelost
- Nasljedstvo
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1650/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1650/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Sanida Sarija, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanida Sarija protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 41 0 P 064746 19 Gž od 14. veljače 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Visokome broj 41 0 P 064746 18 P 2 od 7. kolovoza 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanida Sarija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Adela Duraković odvjetnica iz Sarajeva, podnijela je 5. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 064746 19 Gž od 14. veljače 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Visokome (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 064746 18 P 2 od 7. kolovoza 2019. godine.
2. Presudom Općinskoga suda od 7. kolovoza 2019. godine utvrđeno je da su tužiteljice (M.Z. i E.Z.) stekle pravo vlasništva na suvlasničkim dijelovima od po ¼ koji imaju apelantica kao prvotuženica i drugotuženica (F.S.) na nekretnini, bliže označenoj u izreci prvostupanjske odluke, što su apelantica i drugotuženica dužne priznati i trpjeti da se sukladno tome utvrđenju u ZK uredu Općinskoga suda i katastarskom operatu Općine Visoko, na njihovim suvlasničkim dijelovima od ¼ izvrši uknjižba prava suvlasništva u korist tužiteljica sa dijelom od po ½.
3. U obrazloženju osporene odluke Općinski je sud istakao da je predmet tužbe utvrđenje stjecanja prava vlasništva na temelju dosjelosti na nekretninama. Općinski je sud istakao da iz provedenih dokaza proistječe da predniku tužiteljica (M.S.) nikada nitko nije niti osporavao pravo vlasništva niti ga je ikada itko ometao u korištenju odnosno posjedu nekretnina, nego da su naprotiv prednici tuženica dogovorili i odrekli se suvlasništva i sve zaostavštine na predmetnoj nekretnini u njegovu korist i to njegova sestra tj. prednica apelantice (B.Z.) 15. srpnja 1998. godine, te njegov brat, tj. prednik drugotuženice (M.S.) 21. lipnja 1997. godine. Općinski je sud istakao da je navedeno utvrdio uvidom u priznanice sa navedenim datumima, pri čemu je zaključio da je prednik tužiteljica isplatio određene iznose prednici apelantice i predniku drugotuženice, na ime odricanja od suvlasništva i sve zaostavštine. Općinski je sud istakao da je odredbom čl. 58. st. 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da samostalni posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini ako mu je posjed zakonit i savjestan, te nije pribavljen silom, prijevarom ili zlouporabom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja. Općinski je sud istakao da su čl. 324., 325. i 326. Zakona o stvarnim pravima propisana svojstva posjeda, tj. da je zakonit posjed ako se zasniva na valjanom pravnom temelju tog posjedovanja, istinit odnosno miran ako nije pribavljen silom, potajno ili zlouporabom povjerenja, te savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Općinski je sud istakao da su stoga prednik tužiteljica, te tužiteljice savjesni i zakoniti posjednici ako se uzme u obzir posljednja radnja (15. srpanj 1998. godine, kao dan potpisivanja gore navedene priznanice), te s obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27. veljače 2017. godine, da je vrijeme od deset godina potrebnih za dosjelost shodno tomu isteklo 15. srpnja 2008. godine. Općinski je sud istakao da je odredbom čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a čl. 126. ovoga zakona da ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, da će o postojanju iste zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Općinski je sud naveo da stoga proistječe da su tužiteljice dokazale utemeljenost tužbenoga zahtjeva, dok apelantica i drugotuženica sudu nisu dokazale suprotno.
4. Presudom Kantonalnoga suda od 14. veljače 2020. godine priziv apelantice je odbijen kao neutemeljen te je potvrđena prvostupanjska presuda.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su ispunjeni uvjeti propisani navedenim čl. 58. Zakona o stvarnim pravima, pravilno zaključujući da su tužiteljice i prednik tužiteljica, nakon odricanja od nasljedstva nad predmetnom nekretninom i isplatom naknade za isto, u savjesnome i zakonitome posjedu predmetne nekretnine. Kantonalni je sud istakao da se ne mogu prihvatiti kao utemeljeni prizivni navodi apelantice o tomu da je sud prenio na tužiteljice više prava nego što su tuženice imale, s obzirom da je usvojen tužbeni zahtjev kojim su tužiteljice stekle pravo vlasništva na suvlasničkim dijelovima od po ¼, koju tuženice imaju upisane u ZK ulošku.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev tužiteljica, smatrajući da tužiteljice nisu dokazale da su bile posjednicima predmetnih nekretnina.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnomu slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenoga činjeničnoga stanja, tako i u pogledu primjene materijalnoga i procesnoga prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i ZPP, zaključio da su tužiteljice dokazale utemeljenost tužbenoga zahtjeva, dok apelantica i drugotuženica sudu nisu dokazale suprotno, te slijedom toga utvrđenja usvojio tužbeni zahtjev tužiteljica. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i ZPP sa odlukama redovitih sudova, te obrazloženjima koje su dali u svezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovitih sudova. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević