Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3793/18 (I. Đ.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
  • Krivična optužba - utvrđivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3793/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3793/18, rješavajući apelaciju Ilije Đogatovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Đogatovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 007132 17 Kžk od 14. marta 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ilija Đogatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 10. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 K 007132 17 Kžk od 14. marta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo), te Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 26. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Kantonalni sud je Presudom broj 06 K 007132 14 K od 19. januara 2015. godine apelanta proglasio krivim da je s još jednim nepoznatim licem pucao u svjedoka M. B. i S. Š., kojom prilikom je Š. Š. smrtno stradao, a čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Apelantu je izrečena kazna zatvora od šest godina.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je od odlučnog značaja bio iskaz svjedoka M. B. Prema stavu Kantonalnog suda, iskaz ovog svjedoka u odnosu na apelanta je ocijenjen vjerodostojnim i istinitim. U prilog ovakvom stavu ukazano je da je on potkrijepljen iskazima svjedoka M. Š. i O. Š. koji su potvrdili da im je svjedok M. B. za manje od 24 časa nakon spornog događaja ispričao kako je nastradao S. Š. Činjenica da im je svjedok M. B. rekao da je s apelantom bio Z. F., a ne Č. F., kako je svjedok M. B. tvrdio u svojim izjavama, ocijenjena je bez značaja za vjerodostojnost i istinitost iskaza svjedoka M. B. kada je u pitanju apelant.

7. Vrhovni sud je Rješenjem broj 06 0 K 007132 15 Kž od 17. februara 2016. godine apelantovu žalbu uvažio, presudu Kantonalnog suda ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

8. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da je za pravilnu ocjenu prihvatljivosti iskaza svjedoka S. Š. bitna okolnost nepravilna identifikacija drugog saizvršioca jer se direktno odnosi ne samo na sposobnost ovog svjedoka da tačno i precizno identifikuje saizvršioca već i na njegovo vjerodostojno prikazivanje događaja. Prema stavu Vrhovnog suda, trebalo je zatražiti izjašnjenje svjedoka M. B. u vezi s izjavama svjedoka M. Š. i O. Š. da im je on nakon događaja rekao da je drugi saizvršilac Z. F., odnosno da se svjedok M. B. ispita u vezi s ovom okolnošću. Nakon toga i po potrebi suočavanja navedenih svjedoka, šta im je svjedok M. B. rekao, prvostepeni sud bi mogao pravilno cijeniti iskaz svjedoka M. B. imajući pri tome u vidu i druge nedosljednosti u iskazu svjedoka M. B.

9. Vrhovni sud je dalje istakao da je prvostepeni sud propustio da cijeni objašnjenja koja je svjedok M. B. dao za nedosljednosti u svojim iskazima, niti se izjasnio o njihovoj prihvatljivosti. U vezi s tim je ukazano da je svjedok M. B. na glavnom pretresu 17. septembra 2014. godine kada su mu predočene razlike u iskazima izjavio da ne zna da je tako nešto kazao, da bi zatim tvrdio da nije tako rekao, a kada su mu predočeni zapisnici s njegovim izjavama i njegovim potpisom, da je više puta davao izjave i da je dao „sijaset“ bjanko potpisa, pitajući „pa zar se onda ne može napisati“. Nadalje, ukazano je da je svjedok M. B. potpuno različito opisivao način i mjesto pada nakon što su apelant i F. Č. pucali u njega i S. Š. Nadalje, ukazano je i da je svjedok M. B. različito opisivao dužinu trajanja razgovora s apelantom i F. Č.

10. Vrhovni sud je paušalnim ocijenio i stav prvostepenog suda da je iskaz svjedoka M. B. o načinu pucanja u njega i S. Š. potvrđen nalazom i mišljenjem vještaka za sudsku medicinu s obzirom na to da se vještak na glavnom pretresu nije mogao izjasniti o ulaznim i izlaznim povredama oštećenog S. Š.

11. Kantonalni sud je Presudom broj 06 K 007132 14 K 2 od 20. juna 2016. godine apelanta proglasio krivim da je sa još jednim nepoznatim licem pucao u svjedoka M. B. i S. Š., kojom prilikom je Š. Š. smrtno stradao, a čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ. Apelantu je izrečena kazna zatvora od šest godina.

12. Kantonalni sud je iskaz svjedoka M. B. u odnosu na apelanta ocijenio vjerodostojnim i istinitim.

13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 06 K 007132 16 Kž 2 od 21. septembra 2017. godine uvažio apelantovu žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i odredio održavanje glavnog pretresa pred Vrhovnim sudom.

14. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da je činjenično stanje navedeno u presudi utvrđeno u prvom redu na osnovu iskaza svjedoka M. B. koji je prihvaćen kao vjerodostojan. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka M. B. koristio izjavu svjedoka O. Š. koju je dao na zapisnik o ekshumaciji i u kojoj je naveo da ima saznanja da su njegovog brata S. Š. lišili života apelant i Č. F. Međutim, od svjedoka O. Š. nije traženo da se očituje na ovu izjavu ukoliko ju je sud već smatrao izjavom, kao ni da se izjasni otkud mu saznanja. Naime, svjedoci O. Š. i M. Š. su saglasno tvrdili na prethodnom glavnom pretresu da je drugi izvršilac Z. F. jer im je tako ispričao svjedok M. B., dok je na ponovljenom glavnom pretresu svjedok M. Š. izjavio da je drugi počinilac Č. F., a svjedok O. Š. na ove okolnosti nije saslušan u ponovnom postupku. Slijedom navedenog, zaključeno je da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi protivrječnost između iskaza ova dva svjedoka, a što može da bude od uticaja za ocjenu sposobnosti svjedoka M. B. da tačno i precizno identifikuje izvršioca krivičnog djela, kao i njegove sposobnosti da vjerodostojno prikaže predmetni događaj.

-Osporena presuda

15. Vrhovni sud je Presudom broj 06 K 007132 16 Kžk od 14. marta 2018. godine apelanta proglasio krivim da je sa F. Č. pucao u svjedoka M. B. i S. Š., kojom prilikom je S. Š. smrtno stradao, a čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ. Apelantu je izrečena kazna zatvora od šest godina.

16. Iz obrazloženja presude proizlazi da se događaj iz kojeg je proisteklo djelo, koje je predmet ovog postupka, desio 11. juna 1992. godine u kasnim večernjim satima između 23.00 i 00.00 časova, na lokalitetu Ivankine njive, u blizini mjesta Čehajući, koje je bilo pod kontrolom snaga VRS, tako što su apelant, u svojstvu pripadnika VRS, i Č. F., uniformisani i naoružani puškama, zaustavili civile svjedoka M. B. i S. Š., koji su zbog lične bezbjednosti krenuli da napuste područje Donjeg Vakufa prema teritoriji opštine Bugojno, te da su apelant i Č. F. odmah repetirali puške u leđa svjedoku M. B. i S. Š. s namjerom da ih liše života, a kojom prilikom je S. Š. ubijen, Vrhovni sud je utvrdio, prije svega, na osnovu iskaza svjedoka M. B.

17. Svjedok M. B. je kao jedini očevidac predmetnog događaja izjavio, pored ostalog, da je 11. juna 1992. godine, zajedno sa S. Š., odlučio da napusti Donji Vakuf, te da su idući prema označenom lokalitetu naišli na apelanta i Č. F., koje je odmah prepoznao jer ih je znao odranije. Svjedok je izjavio da je apelant imao kuću blizu njegove, te da su radili u istom preduzeću. Takođe, sa Č. F. je radio u istom preduzeću nekih 12 do 13 godina. Dalje je potvrdio da su tom prilikom stajali i pričali. Apelant i Č. F. su ih propustili da prođu, a zatim je čuo da se repetiraju puške i došlo je do pucnjave. Osjetio je da po njemu padaju hrastove grane, a istovremeno kada je on pao, pao je i S. Š. Svjedok je izričit u tome da je do pucnjave došlo iz ruku apelanta i F. Č., tj. isključio je mogućnost da su meci dolazili iz nekog drugog smjera. Kada se pucnjava završila napipao je tijelo oštećenog S. Š. koji nije reagovao. Kada je došao u Bugojno opisao je šta se desilo ovlašćenim službenim licima, te članovima porodice S. Š., tj. O. Š. i M. Š.

18. Nadalje, u obrazloženju presude je ukazano da su svjedoci O. Š. i M. Š. potvrdili da im je svjedok M. B. 24 časa nakon kritičnog događaja ispričao šta se dogodilo njemu i S. Š. Činjenica da su na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom O. Š. i M. Š. izjavili da im je svjedok M. Š. rekao da je drugo lice na punktu bio Z. F., a ne Č. F., prema stavu Vrhovnog suda, bez značaja je za vjerodostojnost iskaza svjedoka M. B., kao i svjedoka O. Š. i M. Š. U vezi s tim je ukazano da je u ponovnom postupku pred prvostepenim sudom svjedok M. Š. (sin ubijenog S. Š.) pojasnio da se zbunio pred sudom, da je imao tremu, te ispravio svoj iskaz u dijelu da mu je M. B. rekao da je ipak kritične prilike pored apelanta bio prisutan Č. F., a ne Z. F. Dalje je ukazano da je u postupku pred Vrhovnim sudom gotovo identično obrazloženje dao i svjedok O. Š. (brat ubijenog S. Š.), te da je ostao dosljedan da se radilo o Č. F. i nakon što mu je apelantov branilac predočio njegov iskaz koji je dao pred Kantonalnim tužilaštvom 9. juna 2014. godine, kojom prilikom je izjavio da je drugo lice s apelantom bio Z. F. Vrhovni sud nije prihvatio tvrdnju odbrane da su neprihvatljiva obrazloženja svjedoka O. Š i M. Š. o promjeni iskaza. U vezi s tim je ukazano da se radi o bliskim srodnicima ubijenog S. Š., koji emotivno doživljaju postupak pred sudom, pa se ne može sa sigurnošću isključiti mogućnost da ovi svjedoci nisu bili zbunjeni i imali tremu u postupku pred sudom. Vrhovni sud je iskaze ovih svjedoka doveo u vezu s iskazima svjedoka S. O., I. H., Dž. D. koji su viđali Č. F. na punktu zajedno s apelantom, a zbog čega je isključena mogućnost da je svjedok M. B. ispričao M. Š. i O. Š. da je bio Z. F., a ne Č. F. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio prihvatljivim izjašnjenja svjedoka O. S. i M. Š. u ponovnom postupku pred prvostepenim sudom i u postupku pred ovim sudom.

19. Nadalje, potvrda vjerodostojnosti navoda svjedoka M. Š., O. Š. i M. B., prema stavu Vrhovnog suda, vidi se i u tome što iz njihovih iskaza nesporno proizlazi da im je M. B., ni 24 časa nakon predmetnog događaja, ispričao ko su počinioci ubistva S. Š. Osim toga, pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza ovih svjedoka u vezi s apelantovim učešćem sud je imao u vidu činjenicu da su oba ova svjedoka tokom čitavog postupka u svim svojim iskazima tvrdila da im je svjedok M. B. rekao da je učesnik tog događaja i jedan od onih koji su pucali na njega i S. Š. upravo apelant.

20. Vrhovni sud je iskaz svjedoka M. B. prihvatio kao tačan. U vezi s tim je ukazano da je ovaj svjedok od početka istrage, kao i na glavnim pretresima, više puta ispitivan na okolnosti predmetnog događaja i ostao je dosljedan da su on i S. Š. kritične prilike sreli apelanta i Č. F., pričali s njima, te kada su ih propustili da prođu, oni su pucali za njima, da nema nikakve dileme u pogledu identiteta ovih lica jer ih obojicu poznaje odranije. U prilog zaključku da je svjedok M. B. ostao dosljedan u svom iskazu kako u pogledu identiteta lica koja su sreli tako i opisivanja načina na koji se događaj desio, Vrhovni sud je ukazao na zapisnik o izjavi M. B., koji je sačinila PU Donji Vakuf od 13. juna 2000. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka M. B., koji je sačinio istražni sudija Kantonalnog suda Travnik od 5. juna 2002. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka M. B., koji je sačinila SIPA od 30. novembra 2010. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka M. B., koji je sačinilo Kantonalno tužilaštvo od 9. juna 2014. godine uz fotodokumentaciju koju je sačinio MUPSBK kada je ovaj svjedok na fotografiji broj 5 prepoznao apelanta. Ukazano je i da sud nije našao niti jedan razlog zbog kojeg bi svjedok M. B. teretio apelanta i Č. F. Najzad, da je drugo lice bio Č. F. posredno su potvrdili i svjedoci S. O., I. H., Dž. D. koji su ga viđali u selu naoružanog i u uniformi.

21. Nadalje, Vrhovni sud je prilikom ocjene iskaza svjedoka M. B. imao u vidu i nalaz i mišljenje vještaka specijaliste sudske medicine prof. dr Z. H., koji je u svom pisanom nalazu i mišljenju i u iskazu na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom potvrdio, pored ostalog, da su S. Š. povrede nanijela najmanje dva projektila, odnosno da je smrt bila nasilna i prouzrokovana vatrenim oružjem.

22. Izvjesne nedosljednosti u iskazu svjedoka M. B. na koje je ukazivao apelant, a koje se odnose na okolnosti kakvo je bilo vrijeme, tj. da li je padala kiša ili nije, te da li je kritične prilike ovaj svjedok skočio, pao, potrčao i sl., kao i objašnjenja ovog svjedoka povodom toga, Vrhovni sud je ocijenio kao nebitne i da se ne odnose na činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret.

23. Vrhovni sud nije prihvatio apelantovu odbranu koju je dao na glavnom pretresu da ga svjedok M. B. lažno optužuje zato što je S. T., koji je alkoholičar i s kojim apelant ne priča, rekao M. B. da ga lažno optuži, a pošto se M. B. nije podnosio sa Č. F. da optuži i njega. U vezi s tim je ukazano da iz stanja u spisu predmeta slijedi da su se svjedok O. Š. i M. Š. vidjeli sa S. T. 2000. godine u Banjoj Luci, kada im je S. T. rekao gdje je sahranjen S. Š., ali ne i ko ga je ubio. Nadalje, ukazano je da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je svjedok M. B. za manje od 24 časa nakon predmetnog događaja ispričao O. S. i M. S. ko je ubio S. Š., te da se prije toga nije susreo sa S. T.

24. Vrhovni sud nije prihvatio ni apelantovu tvrdnju da kritične prilike nisu bili prisutni ni on ni F. Č. U vezi s tim je ukazano da su na ove okolnosti saslušani svjedoci odbrane, i to R. F., Z. G., R. M. i M. P. Iz iskaza ovih svjedoka i apelantovog iskaza proizlazi da Č. F. nije bio mobilisan kao pripadnik VRS, pa je odbrana u tom pravcu ponudila i materijalne dokaze. Međutim, imajući u vidu dosljednost iskaza svjedoka M. B., koji je uvijek tvrdio da je kritične prilike sreo apelanta i Č. F., te ostalih svjedoka optužbe koji su svjedočili o tome da su neposredno viđali Č. F. uniformisanog i naoružanog u selu, Vrhovni sud je zaključio da je Č. F. bio prisutan u navedenom periodu. Okolnost da Č. F. nije zvanično na spisku mobilisanih lica VRS, prema stavu Vrhovnog suda, ne isključuje mogućnost da je on bio prisutan u periodu o kojem su svjedoci optužbe svjedočili. Ista ocjena vrijedi i za dokaz odbrane – potvrdu kojom se potvrđuje da je Č. F. u vrijeme kada se desio predmetni događaj bio u radnom odnosu u preduzeću u Austriji jer biti u radnom odnosu ne znači i biti prisutan svaki dan na poslu. Nesporna činjenica da je Č. F. umro u Austriji ne dokazuje da je sve vrijeme i bio u Austriji.

25. Na neprihvatljivost apelantove odbrane, prema stavu Vrhovnog suda, ukazuju i nedosljednosti u iskazima svjedoka odbrane R. M. i samog apelanta. U vezi s tim je ukazano da je svjedok R. M. tvrdio da su kritične noći apelant i on bili na odmoru, dok je apelant izjavio da je bio kod sestre na slavi. Iz zapisnika o ispitivanju apelanta od 24. juna 2014. godine proizlazi da mu je za ubistvo S. Š. rekao njegov kum M. S. i da je M. S. sahranio S. Š., dok je svjedok odbrane M. P. na glavnom pretresu rekao da je on pronašao tijelo S. Š. i da ga je on sahranio, dok je apelant na glavnom pretresu izjavio da je od invalida koji su nosili ručak čuo da je ubijen S. Š. Imajući u vidu navedene nedosljednosti među iskazima svjedoka odbrane, Vrhovni sud je zaključio da ne predstavljaju logičnu cjelinu, te da se ne dopunjuju već da su protivrječni. Slijedom navedenog, zaključeno je da su opovrgnuti iskazima svjedoka optužbe M. B., M. Š. i O. S., te I. H. i Dž. D. jer se radi o iskazima svjedoka koji, posmatrano zajedno, čine jednu logičnu cjelinu i međusobno se nadopunjuju i nisu u suprotnosti jedan u odnosu na drugi.

26. Nadalje, u odnosu na tvrdnju apelantove odbrane da su u kritično vrijeme već postojale linije razgraničenja i rovovi između zaraćenih strana (VRS i Armije BiH), te da su se svjedok M. B. i smrtno stradali S. Š. našli na liniji razgraničenja, tj. između rovova strana u sukobu, pa da je neki od projektila između zaraćenih strana usmrtio S. Š., saslušani su svjedoci odbrane Z. G. i M. P. Navedeni svjedoci su govorili o tome da se tu noć neuobičajeno pucalo s obje strane i da im je poznato da je tom prilikom stradao S. Š. Iskazi ovih svjedoka opovrgnuti su iskazom svjedoka M. B. koji je, nakon što su ih apelant i F. Č. propustili da prođu, čuo da se iza njihovih leđa repetiraju puške i da pucnjevi dolaze iza njihovih leđa. Slijedom navedenog, apelantova odbrana nije prihvaćena ni u ovom dijelu. Prema stavu Vrhovnog suda, okolnost da su postojali rovovi ne isključuje utvrđenu činjenicu da su svjedok M. B. i S. Š. sreli apelanta i F. Č., razgovarali s njima jer se poznaju odranije, niti isključuje činjenicu pucanja iza njihovih leđa, tj. iz neposredne blizine, a u čemu je bio izričit M. B.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud je proizvoljno primijenio procesne odredbe, u prvom redu one koje se odnose na savjesnu ocjenu dokaza i poštovanje principa in dubio pro reo, a što je za rezultat imalo paušalno i proizvoljno utvrđenje odlučnih činjenica koje se odnose na postojanje njegove odgovornosti za krivično djelo za koje je proglašen krivim.

28. U vezi s tim, apelant ističe da je sproveden obiman dokazni postupak, ali da je osuđen na osnovu iskaza svjedoka M. B. koji je jedini očevidac spornog događaja – lišavanja života S. Š. Pored ovog svjedoka, Tužilaštvo je saslušalo određeni broj svjedoka na okolnosti opšteg stanja u Donjem Vakufu u relevantnom periodu, određeni broj svjedoka na okolnost saznanja o identitetu lica koja su stražarila na punktu gdje je, kako navodi, navodno usmrćen S. Š., te su saslušani M. Š. i O. Š., brat i sin ubijenog S. Š., koji su svjedočili o onom što im je ispričao svjedok M. B. o stradanju S. Š. Najzad, apelant je istakao da vještak sudske medicine, izuzev što je utvrdio da je smrt S. Š. bila nasilna, nije mogao da se izjasni o načinu usmrćenja, gdje su bile ulazne i izlazne rane, s koje udaljenosti, pod kojim uglom i kojim oružjem ili s koliko oružja je pucano.

29. Prema apelantovom mišljenju, samo činjenica da je presuda zasnovana na iskazu jednog svjedoka dovoljna je da pokrene pitanje kršenja principa in dubio pro reo. U prilog navedenom apelant se pozvao na predmet Suda Bosne i Hercegovine Tomić i Vuković u kojem je ovaj sud, kako navodi, zaključio da ne može osuditi Tomića na osnovu iskaza samo jednog svjedoka, koji je ocijenjen pouzdanim i generalno podudarnim s iskazima drugih svjedoka, te materijalnim dokazima i video-zapisima.

30. Apelant dalje tvrdi da je iskaz svjedoka M. B. konfuzan, da je u bitnom dijelu kontradiktoran ranijim izjavama datim tokom istrage, te da mu ni prvostepeni sud nije poklonio vjeru u dijelu koji se odnosio na navodne izvršioce krivičnog djela. Naime, u prvostepenoj presudi od 19. januara 2015. godine prvostepeni sud je zaključio da su krivično djelo počinili apelant i još jedno nepoznato lice, a ne Č. F., kako tvrdi svjedok M. B. Nadalje, ukazuje da je zbog sumnje u iskaz i kredibilitet svjedoka M. B. Vrhovni sud u dva navrata ukidao prvostepenu presudu, ukazujući upravo na propuste u ovom dijelu.

31. Nadalje, apelant ističe da je iskaz svjedoka M. B. da su njega i stradalog S. Š. na punktu zaustavili apelant i Č. F. opovrgnut materijalnim dokazima: akt Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS od 10. septembra 2014. godine iz kojeg proističe da Č. F. nije evidentiran kao pripadnik oružanih snaga RS, odnosno kao korisnik prava iz ove oblasti; potvrda poslodavca iz Austrije prema kojoj je Č. F. u relevantnom periodu bio u radnom odnosu u preduzeću u Austriji. Najzad, ukazuje i da je sve navedeno potvrdio svjedok R. F., rođak Č. F., koji je izjavio da je Č.F. otišao na rad u Austriju 1990. godine i da se nije vraćao do smrti. Sve navedeno Vrhovni sud je, kako navodi, lakonski odbio konstatacijom „da biti u radnom odnosu ne znači biti na poslu“. Prema njegovom mišljenju, Vrhovni sud je prihvatio malo vjerovatnu, hipotetičku situaciju prema kojoj je Č. F. „malo radio, a malo dolazio u BiH i zaduživao opremu i oružje da bi ratovao“. U prilog tvrdnji o proizvoljnosti zaključka Vrhovnog suda u ovom dijelu ukazuje i da iz potvrde austrijske firme, dostavljene uz apelaciju, proizlazi da je Č. F. 10, 11. i 12. juna 1992. godine, kada je, prema iskazu svjedoka M. F., Č. F. bio saizvršilac u ubistvu S. Š., Č. F. bio zaposlen u navedenoj firmi.

32. Osim toga, apelant ističe da je navodno prisustvo Č. F., prema stavu suda, posredno potvrđeno iskazima svjedoka S. A., I. H. i Dž. D. Apelant je interpretirao iskaze navedenih svjedoka iz kojih proizlazi da niti jedan nije mogao sa sigurnošću potvrditi da se radi o Č. F. (svjedok S. A. je najprije tvrdio da Č. F. i ne poznaje). Na drugoj strani, kako tvrdi, u iskazima svjedoka odbrane tražena je i najmanja nekonzistentnost kako bi bili diskvalifikovani.

33. Apelant je naveo i da su svjedoci M. Š. i O. Š., brat i sin ubijenog S. Š., u svojim izjavama dosljedno isticali da im je svjedok M. B. rekao da su u njega i S. Š. pucali apelant i Z. F., a ne Č. F., kako je u svojim izjavama tvrdio svjedok M. B. Zbog ovih kontradiktornosti, apelant navodi da je Vrhovni sud u rješenju od 21. septembra 2017. godine zaključio da protivrječnosti u iskazima navedenih svjedoka mogu biti od uticaja za ocjenu sposobnosti svjedoka M. B. da tačno i precizno identifikuje izvršioce krivičnog djela i njegovu sposobnost da vjerodostojno prikaže predmetni događaj. Apelant smatra da je neprihvatljivo obrazloženje iz osporene presude Vrhovnog suda prema kojem su se i M. Š. i O. Š. zbunili i imali tremu pred sudom, odnosno prihvatanje revidiranog iskaza ove dvojice svjedoka, posebno imajući u vidu da su obojica svjedoka napravila istu grešku.

34. Apelant, dalje, ukazuje i da je Vrhovni sud u rješenju od 17. februara 2016. godine ukazao i na kontradiktornosti i razlike u iskazima svjedoka M. B. koji u vezi s tim nije ponudio i relevantno obrazloženje (tvrdio je da je nešto rekao, pa da nije rekao, da je potpisivao „sijaset“ bjanko izjava „pa zar se onda ne može napisati“, da je na različit način u svojim izjavama opisivao mjesto i način pada nakon što je pucano u njega i S. Š., itd.). Međutim, u osporenoj presudi Vrhovni sud je zaključio da sve ove nedosljednosti nisu bitne za procjenu kredibiliteta svjedoka M. B.

35. Najzad, apelant ističe i da su svi svjedoci odbrane dosljedno svjedočili da on nije bio prisutan na punktu u vrijeme kada se, prema iskazu svjedoka M. B., sporni događaj desio, da se radilo o području na kojem je bila prva linija fronta i da se sporni događaj desio noću, a prema iskazima svih svjedoka bilo je intenzivne pucnjave sa svih strana.

b) Odgovor na apelaciju

36. Vrhovni sud je najprije istakao da se u apelaciji ponavljaju identični navodi koji su razmatrani i pred ovim sudom. Nadalje, ukazano je da su u obrazloženju presude dati valjani razlozi i obrazloženja zbog čega je iskaz svjedoka M. B. ocijenjen vjerodostojnim, te da su svi provedeni dokazi cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Najzad, ukazano je da činjenica da je prvostepena presuda ukidana dva puta ne znači da je ovaj sud zaključio da nema dokaza o apelantovoj krivici, već da su izostali razlozi u pogledu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja.

37. Federalno tužilaštvo je istaklo da su u osporenoj presudi Vrhovnog suda data precizna i detaljna obrazloženja zbog čega je sud zaključio da su odlučne činjenice utvrđene, a što je potkrijepljeno iskazima svjedoka, da su provedeni dokazi cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Slijedom navedenog, zauzet je stav da je neosnovana tvrdnja o proizvoljnoj ocjeni dokaza. Neosnovanim je ocijenjeno i pozivanje na praksu Suda BiH i u vezi s tim ukazano da je u sudskoj praksi prihvaćen stav da je dovoljan i samo jedan svjedok s kredibilitetom za osuđujuću presudu.

38. Kantonalno tužilaštvo je ocijenilo neosnovanim apelacione navode ukazujući da je postupanje ovog tužilaštva, kao i Vrhovnog suda bilo u skladu sa zakonom.

V.Relevantni propisi

39. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (…) (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Jednakost u postupanju (...)

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

VI.Dopustivost

40. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 06 K 007132 16 Kžk od 14. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 10. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

44. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

45. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

46. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (…)

47. Apelant smatra da je osporenom presudom prekršen princip in dubio pro reo. U vezi s tim istakao je da se osuđujuća presuda zasniva na iskazu samo jednog svjedoka M. B., a u odnosu na kojeg je i sam Vrhovni sud izrazio sumnju u pogledu njegove sposobnosti da tačno i precizno identifikuje izvršioca krivičnog djela, kao i vjerodostojnog prikazivanja spornog događaja. U prilog ovim tvrdnjama apelant se opširno pozvao na stavove Vrhovnog suda iz rješenja od 17. februara 2016. godine od kojih je, kako tvrdi, Vrhovni sud u osporenoj presudi u potpunosti odustao bez valjanih razloga i obrazloženja.

48. Ustavni sud podsjeća da princip in dubio pro reo u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora van razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno principom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Evropski sud, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist okrivljenog. Prema mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom principu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je dokazana nevinost optuženog već i onda kada nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedan od osnovnih principa i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKPFBiH je propisana pretpostavka nevinosti, zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu, već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50 i 51).

49. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda nesporno proizlazi da je na osnovu iskaza svjedoka M. B. utvrđeno činjenično stanje – događaj iz kojeg je proisteklo djelo koje je predmet postupka desio se 11. juna 1992. godine u kasnim večernjim satima između 23.00 i 00.00 časova, na lokalitetu Ivankine njive, u blizini mjesta Čehajući, koje je bilo pod kontrolom snaga VRS, tako što su apelant, u svojstvu pripadnika VRS, i Č. F., uniformisani i naoružani puškama, zaustavili civile svjedoka M. B. i S. Š., koji su zbog lične bezbjednosti krenuli da napuste područje Donjeg Vakufa prema teritoriji opštine Bugojno, te da su apelant i Č. F. odmah repetirali puške u leđa svjedoku M. B. i S. Š. s namjerom da ih liše života, a kojom prilikom je S. Š. ubijen.

50. Ustavni sud zapaža da je apelant i u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji pokušao dovesti u pitanje kredibilitet svjedoka M. B. Naime, a kako proizlazi iz rješenja Vrhovnog suda od 17. januara 2016. godine, bilo je potrebno otkloniti nesaglasnost u iskazu svjedoka M. B. i svjedoka M. Š. i O. Š. u pogledu saizvršioca krivičnog djela (da li se radilo o F. Č., kako je tvrdio svjedok M. B., ili o Z. Č., kako su svjedoci M. Š. i O. Š. tvrdili da im je rekao svjedok M. B.), a od čega je, prema Vrhovnom sudu, zavisila ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka M. B. Pri tome je Vrhovni sud imao u vidu i ukazao na nedosljednosti u iskazu svjedoka M. B., tj. da je na glavnom pretresu 17. septembra 2014. godine kada su mu predočene razlike u iskazima izjavio da ne zna da je tako nešto kazao, da bi zatim tvrdio da nije tako rekao, a kada su mu predočeni zapisnici s njegovim izjavama i njegovim potpisom, da je više puta davao izjave i da je dao „sijaset“ bjanko potpisa, pitajući „pa zar se onda ne može napisati“. Nadalje, ukazano je da je svjedok M. B. potpuno različito opisivao način i mjesto pada nakon što su apelant i F. Č. pucali u njega i S. Š. Nadalje, ukazano je i da je svjedok M. B. različito opisivao dužinu trajanja razgovora s apelantom i F. Č. Najzad, Vrhovni sud je istakao i da iskaz svjedoka M. B. o načinu pucanja u njega i S. Š. nije potvrđen nalazom i mišljenjem vještaka za sudsku medicinu s obzirom na to da se vještak na glavnom pretresu nije mogao izjasniti o ulaznim i izlaznim povredama oštećenog S. Š.

51. Na drugoj strani, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Vrhovni sud poklonio vjeru iskazu svjedoka M. B. zaključivši da je u toku cijelog postupka bio dosljedan u svojim tvrdnjama pozivajući se na njegove iskaze s glavnog pretresa te na zapisnike o izjavama koje je davao u periodu od 2000. do 2014. godine. Nadalje, u osporenoj presudi Vrhovni sud je zaključio da su bez značaja za tačnost, istinitost i dosljednost iskaza svjedoka M. B. nedosljednosti u iskazu ovog svjedoka: da li je padala kiša, da li je svjedok pao, potrčao, njegova objašnjenja u vezi s tim. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da se ne dovode u sumnju iskazi svjedoka M. B. i svjedoka O. Š. i M. Š. zbog nedosljednosti u pogledu ličnosti saizvršioca (da li se radi o F. Č. ili Z. Č.) iako su O. Š. i M. Š. u svojim iskazima u istrazi, te na glavnom pretresu tvrdili da im je svjedok M. B. rekao da se radilo o Z. Č. Vrhovni sud je prihvatio obrazloženje oba svjedoka da su se zbunili pred sudom imajući u vidu da su O. Š. i M. Š. bliski srodnici ubijenog S. Š. i da su sudski postupak emotivno doživjeli. U prilog ovakvom stavu Vrhovni sud je ukazao i na iskaze svjedoka S. O., I. H. i Dž. D. koji su, kako je navedeno, posredno potvrdili da su na punktu viđali Č. F. i apelanta. Slijedom navedenog, a kako je Vrhovni sud i zaključio, okolnost da je F. Č. bio zaposlen u Austriji u relevantnom periodu, kao i da se ne vodi u vojnim evidencijama, ne dovode u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka M. B., na čemu apelant insistira i u apelaciji.

52. Ustavni sud, dalje, zapaža da iz obrazloženja osporene presude, kao i odluka koje su joj prethodile, a koje su priložene uz apelaciju, proizlazi da su svjedok M. B., kao i svjedoci O. Š. i M. Š., u svojim iskazima u toku cijelog postupka bili dosljedni da je apelant jedan od učesnika ubistva S. Š. Dosljednost iskaza navedenih svjedoka u ovom dijelu apelant ne dovodi u pitanje ni u samoj apelaciji. Nadalje, Vrhovni sud je detaljno cijenio dokaze koje je apelant proveo u prilog tvrdnji da kritične prilike nije bio na punktu, a koje je Vrhovni sud ocijenio nepouzdanim i nije ih prihvatio zaključivši da, za razliku od dokaza Tužilaštva, ne predstavljaju zaokruženu i logičnu cjelinu. Naime, ni sam apelant ne osporava da je postojala nesaglasnost u iskazima svjedoka da je kritične noći bio na odmoru, odnosno da je bio kod sestre na slavi. Takođe, ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji apelant nije osporavao činjenicu da ga je svjedok M. B. poznavao od prije rata kao i da su radili u istom preduzeću. Pri tome, a kako je zaključio i Vrhovni sud, iz svega predočenog Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je svjedok M. B. imao razloga da neosnovano tereti apelanta i F. Č. Naime, apelantova tvrdnja da je izvjesni S. T. rekao svjedoku M. B. da njega, odnosno F. Č., lažno optuži ocijenjena je neosnovanom s obzirom na to da je svjedok M. B. za manje od 24 časa od spornog događaja svjedocima O. Š. i M. Š. ispričao da su apelant i F. Č. učestvovali u ubistvu S. Š.

53. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza kako Tužilaštva tako i odbrane, otklonivši svaku sumnju, utvrdio odlučne činjenice u kojim se stiču obilježja krivičnog djela za koje je apelanta proglasio krivim.

54. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je u okolnostima konkretnog slučaja redovni sud na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza kako Tužilaštva tako i odbrane, otklonivši svaku sumnju, utvrdio odlučne činjenice u kojim se stiču obilježja krivičnog djela za koje je apelanta proglasio krivim.

56. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3793/18 (I. Đ.) | Sudska praksa | Aktio