Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3823/18 (V. A.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Penzija
  • Propisano zakonom
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3823/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3823/18, rješavajući apelaciju Vasilija Andrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vasilija Andrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Rs 073613 17 Rev od 11. maja 2018. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 073613 16 Rs od 23. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 073613 16 Rs od 7.

novembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vasilije Andrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 13. jula 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Rs 073613 17 Rev od 11. maja 2018. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 073613 16 Rs od 23. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Rs 073613 16 Rs od 7. novembra 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1862/17 od 15. juna 2017. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) kojom je odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 80 0 Rs 073613 16 Rs od 23. marta 2017. godine, jer postupak po reviziji izjavljenoj Vrhovnom sudu protiv te presude u vrijeme podnošenja apelacije broj AP 1862/17 nije bio okončan.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Republike Srpske-Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 17. januara 2020. godine, tuženi 20. januara 2020. godine, Osnovni sud 22. januara 2020. godine, a Okružni sud 24. januara 2020. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 Rs 073613 16 Rs od 7. novembra 2016. godine (koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 80 0 Rs 073613 16 Rs od 23. marta 2017. godine i protiv koje je Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 Rs 073613 17 Rev od 11. maja 2018. godine odbijena kao neosnovana apelantova revizija) odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog broj 06/2-126-84/15 od 4. septembra 2015. godine i broj P/ O-127-752/15 od 27. novembra 2015. godine i da se naloži tuženom da apelanta vrati na njegovo radno mjesto ili mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, te da mu isplati naknadu za izgubljenu zaradu od dana raskida radnog odnosa pa do datuma preciziranih u presudi u iznosima, također, preciziranim u presudi sa zakonskom zateznom kamatom koja će se računati počev od 10. u mjesecu za platu iz prethodnog mjeseca do konačne isplate, te da se tuženi obaveže da apelantu uplati doprinose za PIO za neisplaćene plate za period od raskida radnog odnosa do dana vještačenja, preciziranog u presudi i u iznosu preciziranom u presudi, kao i za period od dana vještačenja do povratka na posao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. Presudom je apelant obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka precizirane u presudi.

7. U obrazloženjima presuda je, u suštini, navedeno da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tuženi donio Rješenje broj 06/2-126-84/15 od 4. septembra 2015. godine o prestanku radnog odnosa apelantu raspoređenom na radnom mjestu stručni savjetnik u kabinetu ministra zbog toga što navršava 60 godina života i 40 godina radnog staža, dakle, zbog toga što ispunjava uvjete za starosnu penziju, te da je navedeno rješenje potvrđeno Rješenjem Policijskog odbora za žalbe broj P/O-127-752/15 od 27. novembra 2015. godine. Utvrđeno je i da je apelant rođen 1. augusta 1955. godine i da je u vrijeme donošenja prvostepenog osporenog rješenja imao 60 godina, jedan mjesec i četiri dana, da je na osnovu uvjerenja Fonda PIO-Filijala Bijeljina, uvjerenja tuženog, listinga obračuna staža i kretanja kroz službu, preciziranih u presudi, utvrđeno da je apelant u to vrijeme imao 42 godine, 10 mjeseci i tri dana penzijskog staža, te da je apelant počev od 24. marta 1993. godine prijavljen na PIO kod uplatitelja doprinosa-tuženog. Također je utvrđeno i da je apelantu rješenjem Fonda PIO - Filijala Bijeljina od 19. marta 2000. godine utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju a za vrijeme provedeno u Vojsci RS od 20. septembra 1991. godine do 30. marta 1993. godine. Utvrđeno je da je, s tim u vezi, a na osnovu člana 113. stav 1. tačka g) Zakona o policijskim službenicima RS (u daljnjem tekstu: Zakon) a u vezi sa članom 42. stav 1. Zakona o PIORS, tuženi i donio navedena rješenja o penzionisanju apelanta. Navedeno je i da je utvrđeno da je apelant svojom pisanom izjavom manifestirao volju da neće da koristi pravo vezano za uvećani radni staž evidentirano u radnoj knjižici, preciziranoj u presudi, kao poseban staž u dvostrukom trajanju kod utvrđivanja uvjeta za starosnu penziju.

8. S tim u vezi, redovni sudovi su naveli da je odredbama člana 113. stav 1. tačka g) Zakona o policijskim službenicima propisano da radni odnos policijskog službenika prestaje, između ostalog, kada policijski službenik navrši godine života i penzijskog staža za ostvarivanje prava na starosnu penziju, prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja, dok je odredbom člana 42. stav.1. istog zakona propisano da osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina staža. Navedeno je i da je odredbom člana 39. Zakona o PIO propisano da se lice iz člana 37. ovog zakona (koji se odnosi i na apelanta) ne može odreći posebnog staža koji je utvrđen rješenjem Fonda PIO, a da je odredbom propisano i da doprinosi za staž osiguranja ne moraju biti plaćeni zbog toga što će se u postupku odlučivanja po zahtjevima za ostvarivanje prava iz PIO uzeti u obzir samo poseban staž u dvostrukom trajanju. Redovni sudovi su, nadalje, obrazložili da je iz relevantnih zakonskih odredaba vidljivo da su Zakonom propisani uvjeti pod kojim policijskom službeniku prestaje radni odnos, ali da nisu precizirane dobna granica i godine staža za ostvarivanje prava na penziju, već da se u tom smislu upućuje na odredbe Zakona o PIO koje su u konkretnom slučaju i primijenjene i u odnosu na to pitanje predstavljaju lex specialis. Obrazloženo je i da, suprotno apelantovim navodima, osiguraniku nije ostavljena mogućnost da svojom voljom odluči da li će prihvatiti staž u uvećanom trajanju i uvjet za penzionisanje od 60 godina starosti i 40 godina staža, već da se radi o odredbama imperativnog karaktera koje se moraju ispoštovati. Osim toga, navedeno je i da, s obzirom na to da u ovakvom slučaju ne moraju biti uplaćeni doprinosi kao uvjet za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa zbog stjecanja uvjeta za penzionisanje, jer stjecanje uvjeta za penzionisanje ne ovisi od uplate doprinosa ukoliko je bez te uplate stečeno pravo na penzionisanje, te da pitanje neplaćanja doprinosa za sve periode može biti predmet posebnog upravnog postupka i spora i nema utjecaja na donošenje rješenja o penzionisanju. Imajući u vidu navedeno redovni sudovi su donijeli presude kao u dispozitivima.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je odredbom člana 42. stav

1. Zakona o PIO jasno propisano da osiguranik može, ali i da ne mora prihvatiti penzionisanje sa navršenih 60 godina života i 40 godina staža i da mu je ostavljeno na volju da sam podnese zahtjev za penzionisanje u takvom slučaju, a ne da to za njega može uraditi poslodavac, jer je Zakonom o PIO propisano da se uvjeti za penzionisanje stječu sa navršenih 65 godina života i 15 godina staža. Apelant smatra da mu je navedenim tumačenjem zakonske odredbe onemogućeno da radi. Također, navodi i da je nesporno da mu doprinosi za uvećani staž nisu plaćeni i da će mu zbog toga biti umanjena penzija, te da je i to razlog zbog kojeg nije mogao biti nasilu penzionisan. Navodi i da je u međuvremenu Osnovni sud donio presudu kojom je tuženom naloženo da mu uplati sporne doprinose.

b)Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

11. Okružni sud je naveo da apelantovo nezadovoljstvo donesenim odlukama ne znači samo po sebi kršenje apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

12. Osnovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani.

13. Tuženi je naveo da nije bilo kršenja apelantovog prava jer je nesporno da je stekao uvjete za penzionisanje shodno Zakonu i Zakonu o PIO.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o policijskim službenicima („Službeni glasnik RS“ broj 20/14) relevantne odredbe glase:

Član 113. stav 1. tačka g.

1. Radni odnos policijskom službeniku prestaje u slijedećim slučajevima:

g) kada policijski službenik navrši godine života i penzijskog staža za ostvarivanje prava na starosnu penziju, prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja.

15. U Zakonu o PIO („Službeni glasnik RS“ br. 134/11, 82/13, 96/13 – odluka Ustavnog suda i 103/15) relevantne odredbe glase:

Član 37. stav 1. tačka b) i stav 3.

Poseban staž u dvostrukom trajanju računa se:

b)borcu pripadniku Vojske Republike Srpske i Ministarstva unutrašnjih poslova za vrijeme trajanje oružanih sukoba na teritoriji BiH od 19. maja 1992. godine do demobilizacije.

3. Poseban staž u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, utvrđuje Fond rješenjem, na osnovu pravosnažnog rješenja o kategorizaciji boraca.

Član 38.

Period koji je rješenjem iz stava 3. člana 37. ovog zakona utvrđen u poseban staž u dvostrukom trajanju ne računa se u staž osiguranja bez obzira da li je unesen u matičnu evidenciju Fonda.

Član 39.

Lice iz člana 37. ovog zakona ne može se odreći posebnog staža koji je utvrđen rješenjem Fonda.

Član 42. stav 1.

1. Osiguranik koji nema 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.

Član 156.

(1) Uplatilac doprinosa je obavezan da uplati doprinos za sve obveznike doprinosa, u skladu sa posebnim zakonom.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, poslodavac koji nije uplatio doprinos u skladu sa stavom 1. ovog člana može uplatiti doprinos za radnika za određeni period unazad, ako radnik sa tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uvjeta za ostvarivanje prava na penziju.

(3) Uplatu doprinosa u skladu sa stavom 2. ovog člana rješenjem odobrava Fond, a može je izvršiti pravni sljedbenik poslodavca ili sam radnik.

(4) U slučaju iz stava 2. ovog člana, pravo na penziju pripada najranije od dana pojedinačne uplate doprinosa.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 Rs 073613 17 Rev od 11. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. juna 2018. godine a apelacija je podnesena 13. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vezan za pitanja koja proizlaze iz radnog odnosa, odnosno stjecanja prava na starosnu penziju, dakle, da se radi o građanskopravnim pitanjima, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

24. Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedene presude redovnih sudova tvrdeći da su ti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi za svoja odlučenja dali jasna i argumentirana obrazloženja za koja Ustavni sud smatra da su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da su odredbe Zakona o PIO koje se odnose na stjecanje uvjeta za penzionisanje, kako su to i obrazložili redovni sudovi, imperativnog karaktera i da nisu prepušteni slobodnom izboru osiguranika. Također, Ustavni sud podsjeća i da je odredbama tog zakona (član 39) propisano i da se osiguranik ne može odreći staža u posebnom trajanju koji mu je priznat rješenjem Fonda PIO, te da za stjecanje uvjeta za penzionisanje nije obavezno da su doprinosi za PIO uplaćeni osim u slučaju ako se uplatom doprinosa navršava staž koji je potreban za stjecanje uvjeta za penzionisanje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje kao konkretno razmatrao u svojoj praksi, npr. u Odluci broj AP 2519/15 (vidi AP 2519/15 od 11. oktobra 2017. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je rješavao pitanje dana stjecanja uvjeta za penzionisanje u zavisnosti od uplaćenih doprinosa. U navedenoj odluci kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju Ustavni sud se, između ostalog, pozvao i na svoju Odluku o dopustivosti broj AP 5613/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5613/14 od 7. marta 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba kojom je odbacio apelacije apelanata kao prima facie neosnovane), te istakao „da apelantima nisu uplaćeni doprinosi za sporne periode u smislu odredbe člana 156. Zakona o PIO, jer su oni i bez uplate doprinosa za sporne periode ispunili uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju i da se sporni periodi ne mogu uračunati u staž osiguranja u skladu sa članom 24. citiranog zakona (tačka 13) zbog čega nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje i imovinu“. S obzirom na to da iz obrazloženja osporenih presuda prezentiranih u prethodnim tačkama ove odluke, koja Ustavni sud na ovom mjestu neće ponavljati, proizlazi da je apelant imao i više od propisanih 40 godina staža, Ustavni sud smatra da su takva obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Pri tome Ustavni sud zapaža i da sam apelant navodi da je u drugom postupku koji vodi protiv tuženog Osnovni sud donio presudu kojom je obavezan tuženi da mu uplati neuplaćene doprinose, a koje pitanje je, dakle, bilo predmet drugog spora, a ne konkretnog. Osim toga, Ustavni sud ističe i da pitanje utvrđivanja visine novčanog iznosa penzije koji je ispod apelantovog očekivanja ne predstavlja kršenje apelantovog prava u smislu proizvoljne primjene materijalnog prava u slučaju ako je visina penzije utvrđena shodno relevantnim propisima a iz činjenica predmeta ne proizlazi da je u konkretnom predmetu to bio slučaj. Kako apelant svojim navodima ničim nije doveo u pitanje zaključke redovnih sudova, niti iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi na bilo koji način proizvoljno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud smatra da su apelanatovi navodi neosnovani.

27. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

28. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju navedenog prava apelant vezuje za proizvoljnu primjenu prava a da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani i da nije bilo kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

29. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonita rješenja o prestanku radnog odnosa zbog ispunjavanja uvjeta za starosnu penziju pri čemu su ti sudovi obrazložili da odredbe člana 39. Zakona o PIO kojim su propisani ti uvjeti nisu dobrovoljnog, već imperativnog karaktera zbog čega apelant nije mogao sam odlučiti da li će se penzionisati ili ne, da u slučaju kada je neko lice steklo zakonom propisane uvjete za penzionisanje neplaćanje doprinosa za određeni period za to lice ne predstavlja prepreku za penzionisanje i kada određivanje visine penzije u iznosu koji je ispod apelantovog očekivanja ne predstavlja dokaz da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo a tako nešto ne proizlazi ni iz činjenica predmeta.

30. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije proizvoljno primijenjeno.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3823/18 (V. A.) | Sudska praksa | Aktio