Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-221/20 (S. P. i K. P.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Suvlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-221/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine, u predmetu broj AP-221/20, rješavajući apelaciju Slavena Petrovića i Krasnodara Petrovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Slaven Petrović i Krasnodar Petrović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 009473 19 Rev od 22.
listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slaven Petrović i Krasnodar Petrović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Posušja, koje zastupa Dinko Nenadić odvjetnik iz Širokog Brijega, podnijeli su 15. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 009473 19 Rev od 22. listopada 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se utvrdi da su apelanti građenjem benzinske stanice stekli pravo suvlasništva od po 1/2 na zemljištu na kojem je sagrađen objekt i zemljištu koje služi redovnoj uporabi objekta, te su tuženi (D.P. i J.T.), a poglavito drugotuženi, dužni trpjeti da se apelanti na temelju ove presude upišu s pravom vlasništva od po 1/2.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je iz utvrđenja prvostupanjskog suda slijedi da je parcela, na kojoj se nalazi predmetni objekt (benzinska stanice), bila vlasništvo I.P. (djeda apelanata i oca prednika tuženih M.P.), da je 1997. godine započeta gradnja objekta, a da je I.P. ugovorom o poklonu 1998. godine predmetnu nekretninu poklonio sinu M.P., koji je preminuo 2010. godine i koji je sa suprugom (prvotuženom) 2009. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju (za predmet imao i parcelu na kojoj se nalazi sporna benzinska stanica). Nakon toga je prvotužena ugovorom o poklonu od 2014. godine darovala spornu parcelu drugotuženom (njenom bratu). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je osim tih utvrđenja drugostupanjski sud utvrdio da iz provedenih dokaza proizlazi da je rješenjem Općinske službe za urbanizam od 15. srpnja 2002. godine odobreno M.P., kao investitoru, da može izvršiti izgradnju objekta, stanice za opskrbu gorivom na predmetnoj parceli, te da iz iskaza saslušanih svjedoka V.T., J.M., Z.M., J.B., S.J. i A.J., proizlazi da je benzinsku pumpu gradio M.P., dok su roditelji apelanata samo ugovarali neke radove koje su plaćali, te obavljali tehničke poslove u Općini, ali sve u ime i za račun M.P. Osim toga, naveo je da je drugostupanjski sud utvrdio da je M.P., kao investitor, raspolagao predmetnim objektom tako što je pismenim ugovorima od 2003. i 2006. godine dao u zakup poslovne prostorije određenoj pravnoj osobi koja je bila u vlasništvu majke apelanata. S obzirom na takvo utvrđeno stanje Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud zaključio da ni iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da su predmetni objekt gradili apelanti, zbog čega je pogrešan pravni zaključak prvostupanjskog suda u pogledu postojanja aktivne legitimacije apelanata. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su bez osnova revizijski prigovori da drugostupanjski sud, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije potpuno i pravilno ocijenio izvedene dokaze (iskaze svjedoka i stranaka), jer sadržaj presude upućuje na zaključak da je drugostupanjski sud ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su relevantne one činjenice za koje je zakonom vezana pravna posljedica o kojoj treba odlučiti. U prvom redu, naveo je da su to one činjenice na kojima materijalno ili procesno pravo neposredno zasniva postanak, promjenu ili prestanak određenih prava ili obaveza. Primijenjeno na konkretan slučaj, Vrhovni sud je istakao da činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, prihvaćena od drugostupanjskog suda koja se odnose na to da je gradnja objekta započeta 1997. godine, a da je I.P. zemljište poklonio M.P. 1998. godine, kao i da je sva dokumentaciju za gradnju glasila na M.P., te se M.P. pojavljuje u ulozi zakupodavca, ukazuju na pravilnost pravnog stava drugostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjeva apelanata. Konačno, Vrhovni sud je istakao da je prednik tuženih zaključenjem ugovora o poklonu sa ocem I.P., stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, a provođenjem ugovora u javne knjige i pravo vlasništva predmetne parcele, pa je mogao raspolagati u korist prvotužene ugovorom o doživotnom izdržavanju.
Apelacioni navodi
4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ističu da je proizvoljan zaključak suda kad je prihvatio kao istinite iskaze svjedoke tuženih V.T., J.M., Z.M., J.B. i A.J, a da pri tome nije cijenio iskaze ostalih svjedoka. Dalje su naveli da drugostupanjski i Vrhovni sud nisu ravnopravno tretirali stranke u postupku i njihove dokaze, te da je najbitnija činjenica tko je stvarni investitor objekta, a pogledu čega tuženi nisu pružili nijedan dokaz.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da je drugostupanjski sud cijenio sve dokaze stranaka, dajući jasno obrazloženje u tom pogledu, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na to da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost da izlože svoj predmet, odnosno da iznesu dokaznu građu, te da se, stoga, nasuprot njihovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević