Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3431/18 (MAKRO-DRVO doo Žepče, MARIĆ-ŽEPČE doo Žepče, PROGRAD doo Žepče i FEDIS doo Zavidovići)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Mjera obezbjeđenja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3431/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić, Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-3431-18, rješavajući apelaciju MAKRO-DRVO doo Žepče i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija MAKRO-DRVO doo Žepče, MARIĆ-ŽEPČE doo Žepče, PROGRAD doo Žepče i FEDIS doo Zavidovići podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 154766 18 Rev od 24.
maja 2018. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 154766 18 Mož od 12. mart 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. MAKRO-DRVO doo Žepče, MARIĆ-ŽEPČE doo Žepče, PROGRAD doo Žepče i FEDIS doo Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edina Jahić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 25. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 154766 18 Rev od 24. maja 2018. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 154766 18 Mož od 12. mart 2018. godine.
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2771/18 od 9. juna 2018. godine odbacio kao preuranjenu, apelaciju apelanata broj AP 2771/18 koju su podnijeli 15. maja 2018. godine Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 154766 18 Mož od 12. marta 2018. godine, zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom revizije apelanata izjavljene protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 154766 18 Mož od 12. mart 2018. godine, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Apelanti su 14. decembra 2017. godine podnijeli Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) prijedlog za određivanje mjere osiguranja protiv protupredlagatelja Zeničko-dobojskog kantona –Ministarstva unutrašnjih poslova, IP Krivaja d.o.o. Zavidovići u stečaju i Krivaja –MOBEL d.o.o. Zavidovići u stečaju (u daljnjem tekstu: prvoprotupredlagatelj, drugoprotupredlagatelj, trećeprotupredlagatelj ili protupredlagatelji), kojom se zabranjuje drugoprotupredlagatelju i trećeprotupredlagatelju da sprečavaju pristup apelantima te pravnim i fizičkim licima, ovlašćenim od strane apelanata, nekretninama upisanim u PL broj 1106 KO Zavidovići, te pokretnim stvarima - mašinama koje se nalaze u zgradama upisanim u PL broj 1106 KO Zavidovići (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine i pokretne stvari), radi otklanjanja štete na predmetnin nekretninama nastale olujnim vjetrom, te da se naloži prvoprotupredlagatelju, da omogući apelantima, te pravnim i fizičkim licima ovlašćenim od strane apelanata, nesmetani pristup predmetnim nekretninama i pokretninim stvarima.
4. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 Ps 154766 17 Mo od 5. februara 2018. godine odbijen je navedeni prijedlog apelanata za određivanje mjere osiguranja, bliže opisane u izreci rješenja. U obrazloženju rješenja Općinski sud je detaljno naveo koje je dokaze proveo i iz kojih je, između ostalog, utvrdio da su drugoprotupredlagatelj kao prodavac i apelanti kao kupci zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina i pokretnih stvari broj OPU-IP 297/2014 od 24. septembra 2014. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Također je utvrđeno da navedeni ugovor nije proveden u javnim registrima o nekretninama zbog vođenja sudskih postupaka između apelanata i drugoprotupredlagatelja radi ispunjenja obaveza iz predmetnog ugovora. Pored navedenog, Općinski sud je utvrdio da su apelanti sa Agencijom za zaštitu ljudi i imovine Securitas d.o.o. zaključili ugovor o pružanju usluga fizičke zaštite broj 1719/2016 od 1. aprila 2016. godine, a vezano za obezbjeđenje predmetnih nekretnina i pokretnih stvari, te da iz uvjerenja MUP-a ZDK PS Zavidovići od 28. decembra 2017. godine proizlazi prijava da radnici navedene agencije nisu dozvolili ulazak stečajnom upravniku trećeprotupredlagatelja i inspektoru za indirektno oporezivanje u predmetne nekretnine.
5. Općinski sud se pozvao i citirao odredbe člana 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da se „mjera obezbjeđenja može odrediti ako predlagač učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja tako što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno utjecati na prava predlagača obezbjeđenja“.
6. Cijeneći da su apelanti svoj zahtjev temeljili na tvrdnji da su protupredlagatelji ometali apelante u pristupu predmetnim nekretninama kako bi iste zaštitili od elementarnih nepogoda i radi nastanka štete, Općinski sud je istakao da apelanti nisu dokazali da su bili ometani u pristupu predmetnim nekretninama od strane drugoprotupredlagatelja i trećeprotupredlagatelja, već po mišljenju Općinskog suda, iz provedenih dokaza proizlazi da su apelanti angažovanjem Agencije za zaštitu ljudi i imovine Securitas d.o.o., radi zaštite predmetnih nekretnina i pokretnih stvari, spriječili ulazak stečajnom upravniku i inspektoru za indirektno oporezivanje u predmetne nekretnine. Stoga, Općinski sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da postoji opasnost da bi protupredlagatelji mogli nanijeti štetu apelantima, na način da bi mogli predmetne nekretnine oštetiti, otuđiti, ili na drugi način uticati na pravo apelanata da njima raspolažu. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da samo navođenje činjenice da će bez određivanja mjere osiguranja nastupiti šteta na predmetnim nekretninama i pokretnim stvarima usljed vremenskih nepogoda, nije dovoljna okolnost za određivanje mjere osiguranja, jer po mišljenju suda apelanti nisu dokazali radnje i aktivnosti protupredlagatelja usmjerenih na nanošenje štete apelantima (subjektivna opasnost). Stoga, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana člana 269. ZPP-a za određivanje tražene mjere osiguranja, te je odlučio kao u izreci rješenja.
7. Kantonalni sud je rješenjem broj 43 0 Ps 154766 18 Mož od 12. marta 2018. godine, žalbu djelimično uvažio i prvostepeno rješenje preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je apelante obavezao da protupredlagatljima isplate troškove postupka u iznosima kako je precizirano u izreci rješenja u odnosu na svakog protupredlagatlja pojedinačno, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno.
8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da su apelanti prijedlog za određivanje mjere osiguranja podnijeli zbog onemogućavanja pristupa predmetnim nekretninama i pokretnim stvarima, radi otklanjanja štete na istim nastale usljed olujnog nevremena. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon detaljne i jasne ocjene dokaza u skladu sa članom 8. ZPP pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za odlučivanje suda o prijedlogu za određivanje mjere osiguranja, te je izveo pravilan zaključak o neosnovanosti predložene mjere osiguranja, primjenom odredaba člana 269. st. 1. i 2. ZPP. Kantonalni sud je ukazao da se oba uslova propisana odredbama člana 269. ZPP-a moraju kumulativno ispuniti da bi se odredila mjera osiguranja. Kantonalni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali svoje činjenične tvrdnje na kojima su zasnivali zahtjev i to da su drugoprotupredlagatelj i trećeprotupredlagatelj ometali ili zabranili apelantima pristup predmetnim nekretninama kako bi iste zaštitili od elementarnih nepogoda. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je izvedenim dokazima nesporno dokazano da su apelanti sa Agencijom za zaštitu ljudi i imovine Securitas d.o.o., zaključili ugovor broj 1719/2016 od 1. aprila 2016. godine o pružanju usluga fizičke zaštite predmetnih nekretnina i pokretnih stvari, te da su uposlenici naveden agencije spriječili ulazak stečajnog upravnika i inspektora za indirektno oporezivanje u predmetne nekretnine.
9. Imajući u vidu da opasnost za nastanak štete mora biti subjektivna i da mora poticati od protupredlagatelja, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije dokazano da su protupredlagatelji preduzimali određene radnje kojima su ometali ili zabranili apelantima pristup predmetnim nekretninama kako bi iste zaštitili od elementarnih nepogoda, te da stoga nisu ispunjeni uslovi za određivanje mjere osiguranja predviđeni odredbama člana 269. st. 1. i 2. ZPP. Kantonalni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredaba Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka temeljio primjenom odredaba člana 386. stav 1. ZPP i člana 13. tačka 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Stoga Okružni sud je donio odluku kao u izreci presude shodno odredbama člana 235. tač. 2. i 3. ZPP-a.
10. Vrhovni sud je rješenjem broj 43 0 Ps 154766 18 Rev od 24. maja 2018. godine odbacio reviziju apelanata kao nedopuštenu, zaključivši da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji propisani članom 237. st. 2. i 3. i 4. ZPP.
11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji, apelanti uglavnom iznose činjenice predmeta u odnosu nastanka štete na predmetnim nekretninama kao posljedice olujnog nevremena. Apelanti smatraju da su ispunjeni uslovi iz člana 269. ZPP za određivanje mjere osiguranja jer sudovi nisu cijenili činjenicu da su apelanti pokušavali ući u predmetne nekretnine u namjeri da pokriju i stave krov na predmetne nekretnine koji je usljed olujnog nevremena oštećen te da su bili spriječeni od strane bivših radnika drugoprotupredlagatelja i trećeprotupredlagatelja tako da je nastala neprocjenjiva šteta na predmetnim nekretninama i pokretnim stvarima (mašine). U suštini pelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno pravo, te da su im na taj način prekršena prava na koja se pozivaju.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelanti pozivaju odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelanti zasnivaju na tvrdnji koju su iznijeli i u zahtjevu za donošenje mjere obezbjeđenja i koja se odnosi na dokazivanje nastanka štete na predmetnim nekretninama kao posljedice olujnog nevremena. Međutim, redovni sudovi su detaljno obrazložili da su apelanti morali dokazati da je nastanak štete vjerovatan, te da protupredlagatelji preduzimaju radnje kako bi onemogućili ili zabranili apelantima pristup predmetnim nekretninama i pokretnim stvarima. Apelanti navedeno nisu uspjeli dokazati, a obrazloženja redovnih sudova o tome Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da su osporenim rješenjima na bilo koji način prekršena ustavna prava na koja se pozivaju.
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u konkretnom slučaju pokreću pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević