Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3819/18 („Preduzeće za poštanski saobraćaj Republike Srpske“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kamata
  • Isplata duga
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zakup
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3819/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3819/18, rješavajući apelaciju „Preduzeća za poštanski saobraćaj Republike Srpske“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Preduzeća za poštanski saobraćaj Republike Srpske“ a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 194306 18 Rev 17. maja 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Preduzeće za poštanski saobraćaj Republike Srpske“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banje Luke, podnijelo je 13. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 194306 18 Rev 17. maja 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženih „Ekvator“ d.o.o. Laktaši i Đ. D. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi ili tuženi), zastupanih po advokatima Davorinu Marinkoviću i Stevanu Dimitrijeviću, zatraženo je 24. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 30. decembra 2019. do 6. januara 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 194306 14 P od 7. oktobra 2016. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je raskinut Ugovor o kupoprodaji zaključen između apelanta i prvotuženog od 28. avgusta 2002. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) i sedam aneksa tog ugovora detaljnije označenih u izreci presude, te su tuženi obavezani da apelantu solidarno isplate iznos od 1.695.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kao u izreci presude. Navedenom presudom takođe je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženih i apelant je obavezan da prvotuženom na ime neplaćenih zakupnina, razlika manje obračunatih zakupnina, neosnovanog korišćenja poslovnog prostora i parking prostora isplati iznose detaljnije navedene u izreci presude, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

6. Osnovni sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelant kao kupac i prvotuženi kao prodavac 28. avgusta 2002. godine zaključili ugovor, čiji su predmet objekat servisa, kancelarijski prostor i parking prostor, koji se nalaze u Banjoj Luci s podacima kao u obrazloženju presude. U članu 2 navedenog ugovora navedena je kupoprodajna cijena u iznosu od 1.695.000,00 KM i način isplate cijene, u članu 4 navedeno je da su se ugovorne stranke sporazumjele da kupac preuzima u posjed nekretnine odmah po potpisivanju ovog ugovora. Članom 5 stav 1 Ugovora je navedeno da se prvotuženi obavezuje da će u roku od jedne godine od potpisivanja ugovora obezbijediti apelantu građevinsku dozvolu i rješenje o odobrenju za upotrebu objekta te platiti sve naknade u vezi s potrebnom dokumentacijom, a u stavu 2 tog člana je navedeno da ukoliko prodavac ne ispuni tu obavezu, kupac ima pravo jednostrano raskinuti ugovor, u kojem slučaju je prodavac dužan vratiti kupoprodajnu cijenu u cijelosti i nadoknaditi eventualnu štetu kupcu. Drugotuženi je dao izjavu kojom svojom pokretnom i nepokretnom imovinom garantuje da će se realizovati odredbe člana 5 Ugovora koje se odnose na pribavljanje neophodnih rješenja i dozvola. Između ugovarača je 12. septembra 2002. godine izvršena primopredaja nepokretnosti, a apelant je prvotuženom isplatio kupoprodajnu cijenu. Ugovarači su nakon zaključenog ugovora zaključili sedam aneksa ugovora kojim su produžavali rok utvrđen u članu 5 Ugovora. Pored toga, apelant kao zakupac i prvotuženi kao zakupodavac zaključili su ugovore o zakupu poslovnih prostora koji se nalaze u zgradi hotela „Ekvator-Slavija“ u Banjoj Luci, te anekse navedenih ugovora s podacima kao obrazloženju. S obzirom na to da prvotuženi nije obezbijedio građevinsku dozvolu i rješenje o odobrenju za upotrebu objekta, apelant je pokrenuo predmetni parnični postupak. Osnovni sud je naveo da su nakon toga prvotuženi i apelant zaključili Sporazum od 26. juna 2008. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum) u kojem su konstatovali da se između parničnih stranaka vodi predmetni parnični postupak radi poništenja Ugovora i aneksa i vraćanja duga te radi realizacije Ugovora o zakupu poslovnog prostora. Apelant i prvotuženi su se saglasili da se navedeni sporovi okončaju tako da se prvotuženi obavezuje da do 31. decembra 2008. godine ispuni obavezu iz člana 5 Ugovora, a ukoliko prvotuženi ne ispuni tu obavezu sa apelantom zaključi ugovor o zakupu u objektu hotela po određenoj cijeni i istovremeno zaključi ugovor o kompenzaciji kojim bi se prebili iznosi dugovanja, i to neisplaćeni dug prvotuženog prema apelantu u iznosu od 1.565.517,00 KM iz Ugovora sa iznosom ukupne zakupnine koju bi apelant dugovao prvotuženom po osnovu ugovora o zakupu poslovnog prostora. Apelant se u Sporazumu, takođe, obavezao da u korist prvotuženog uplati zadržanu zakupninu u iznosu od 125.671,16 KM za određeni poslovni prostor, odmah po ispunjenju obaveze prvotuženog prema članu 5 stav 1 Ugovora, uplati zakupninu u korist prvotuženog po cijeni od 12 KM/m za period zakupa poslovnog prostora prema ugovoru od 29. juna 2006. godine, te povuče tužbu koja se vodi u konkretnom postupku odmah po zaključenju ugovora o kompenzaciji. Nakon toga, apelant i prvotuženi su 12. januara 2009. godine zaključili Ugovor o zakupu poslovnog prostora koji se nalazi u zgradi hotela „Ekvator-Slavija“, ukupne površine od 1.627 m , a nakon toga i Aneks I Ugovora o zakupu kojim su ugovorili način plaćanja zakupnine kompenzacijom na ime povrata uplaćenog iznosa po osnovu Ugovora. Apelant je 15. novembra 2011. godine prvotuženom otkazao korišćenje zakupljenog poslovnog prostora u zgradi hotela „Ekvator-Slavija“ te je izvršena primopredaja poslovnog prostora i inventara. Vještak ekonomsko-finansijske struke M. Z. je u pismenom nalazu i mišljenju izvršio vještačenje po traženim osnovama stranaka i taj dokaz je izveden pred sudom i u njemu je konstatovano da je kompenziran iznos koji je apelant platio prvotuženom po osnovu Ugovora.

7. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da apelant tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu kamate po osnovu datog avansa za kupovinu objekta servisa, kancelarijski prostor i parking prostor prema Ugovoru u iznosu od 1.695.000,00 KM. Osnovni sud je zaključio da je izvedenim materijalnim dokazima apelant dokazao osnov tužbenog zahtjeva (Ugovorom i aneksima), te da je visinu postavljenog tužbenog zahtjeva dokazao nalazom i mišljenjem vještaka ekonomsko-finansijske struke M. Z, slijedom čega je usvojen apelantov tužbeni zahtjev pozivanjem na odredbe čl. 124, 125 st. 1, 2 i 4 i odredbe člana 132 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 194306 17 GŽ od 19. septembra 2017. godine apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu tuženih je preinačena tako što je apelant obavezan da tuženom na ime neplaćenih zakupnina plati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženih da se apelant obaveže da prvotuženom plati određene novčane iznose na ime razlika manje obračunatih zakupnina i na ime neosnovanog korišćenja poslovnog i parking prostora. Navedenom presudom takođe je odbijena žalba tuženih u dijelu u kojem je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je raskinut Ugovor i aneksi tog ugovora i tuženi obavezani da apelantu solidarno isplate iznos od 1.695.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

9. Okružni sud je u obrazloženju ponovio nesporne činjenične zaključke prvostepenog suda. Okružni sud je zatim naveo da su neosnovani žalbeni navodi tuženih da između stranaka nije ni sporno da je navedeni ugovor raskinut, pa apelant nije imao pravni interes za podnošenje tužbe radi raskida Ugovora, zbog čega je prvostepeni sud trebalo da odbaci tužbu u tom dijelu jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 54 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, podnesenom tužbom apelant traži da se utvrdi da je raskinut Ugovor i aneksi tog ugovora, iz čega proizlazi da se radi o deklaratornoj tužbi za koju apelant ima pravni interes koji se cijeni sa stanovišta materijalnog i procesnog prava. U konkretnom slučaju apelant ima opravdanu potrebu da se postojanje pravnog odnosa s prvotuženim učini nesumnjivim, s obzirom na to da prvotuženi u skladu sa članom 5 Ugovora nije pribavio građevinsku i upotrebnu dozvolu ni tokom trajanja prvostepenog postupka, saglasno odredbi člana 125 stav 4 ZOO ispunili su se zakonski uslovi da se utvrdi da je navedeni ugovor o kupoprodaji raskinut jer su i ugovorne strane predvidjele da se Ugovor smatra raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, odnosno ugovoreno je pravo za kupca za jednostrani raskid ugovora u slučaju neispunjenja obaveze prodavca prema članu 5 stav 2 Ugovora.

10. Okružni sud je takođe naveo da je, nasuprot žalbenim prigovorima tuženih, apelant isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 1.695.000,00 KM, pa je prvotuženi imao na raspolaganju apelantov uplaćeni novac dat na ime kupoprodajne cijene u iznosu od 1.695.000,00 KM, a taj iznos je kompenziran s ugovorenom mjesečnom zakupninom prema Ugovoru o zakupu od 12. januara 2009. godine. Prema nalazu vještaka ekonomsko-finansijske struke M. Z., ukupno obračunata zakonska zatezna kamata na iznos glavnog duga od 1.695.000,00 KM počev od 14. novembra 2002. do 26. decembra 2007. godine je dostigla taj dug i iznosi 1.695.000,00 KM, zbog čega je prvostepeni sud u skladu s odredbom člana 132 stav 5 ZOO pravilno usvojio ovaj apelantov zahtjev, koji je na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom pojasnio da se taj zahtjev odnosi na kamate, a ne na glavni dug (koji je kompenziran za zakupninu). Okružni sud je naveo da na navedeni iznos kapitalizirane kamate apelantu pripada procesna kamata počev od 4. novembra 2013. godine kada je utvrđena visina na osnovu pismene isprave nalaza vještaka.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 71 O P 194306 18 Rev 17. maja 2018. godine revizija tuženih je djelimično usvojena, obje nižestepene presude su preinačene u dijelu u kojem je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je raskinut Ugovor i aneksi ugovora detaljnije navedeni u izreci i obavezani tuženi da apelantu solidarno isplate iznos od 1.695.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je taj tužbeni zahtjev odbijen. U preostalom dijelu revizija tuženih je odbijena i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

12. Vrhovni sud je najprije ponovio osnovne činjenične zaključke prvostepenog i drugostepenog suda. Zatim je istakao da ako ispunjenje punovažno zaključenog ugovora osujeti dužnik svojom krivicom ili do neispunjenja dođe zbog slučaja za koji on odgovara, ugovarač može raskinuti ugovor prostom izjavom (član 124 ZOO – jednostrani raskid ugovora) i tako odustati od ugovora (ako raskid ne nastupa po samom zakonu). Pored toga, ugovor može prestati i sporazumnim raskidom, saglasnošću volja ugovarača, budući da i nastaje saglasnošću volja ugovornih strana (član 26 ZOO). Takav sporazumni način prestanka ugovora predstavlja u stvari novi ugovor i moguć je sve dok prvobitni ugovor nije izvršen ili je samo djelimično izvršen. Na taj način stranke se stavljaju u poziciju kakva je bila prije zaključenja ugovora, a dužnik se oslobađa obaveze koju do raskida nije izvršio. Ako stranke nisu počele sa ispunjenjem ugovora, sporazumni raskid će djelovati ex tunc, od trenutka zaključenja ugovora, pa se stranke u tom slučaju vraćaju u ono stanje u kojem su bile prije zaključenja ugovora. Međutim, ako je ugovor djelimično izvršen, pravno dejstvo sporazumnog raskida nastupiće ex nunc dužnik se oslobađa obaveze za ubuduće, što znači da sporazumni raskid ugovora u principu nema retroaktivno djelovanje. Shodno principu slobode uređivanja obligacionih odnosa (član 10 ZOO) i principu dispozitivnosti (član 20 ZOO), ugovarači su u slučaju sporazumnog raskida ugovora ovlašćeni da urede posljedice raskida ugovora drugačije nego što je to propisano odredbom člana 132 ZOO. Međutim, ako ugovarači u sporazumu o raskidu ugovora ne odrede drugačije, pravno dejstvo raskida prosuđivaće se prema odredbama člana 132 ZOO.

13. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je naveo da Sporazum po svom sadržaju predstavlja dva sporazuma, i to prvi sporazum ugovarača kojim se prvotuženom ostavlja naknadni rok do 31. decembra 2008. godine da ispuni član 5 Ugovora i pribavi građevinsku i upotrebnu dozvolu, što znači da je Ugovor ostao na snazi do 31. decembra 2008. godine. Drugo, on predstavlja sporazum ugovarača u situaciji da prvotuženi u naknadnom roku ne ispuni obavezu iz člana 5 Ugovora, u kojem slučaju je dogovoreno da će stranke zaključiti ugovor o zakupu objekta hotela i istovremeno ugovoriti kompenzaciju kojim bi se prebili iznosi dugovanja, i to dug prvotuženog prema apelantu u iznosu od 1.565.517,00 KM iz ugovora o kupoprodaji sa iznosom zakupnine koju bi apelant dugovao prvotuženom po ugovoru o zakupu. Prema tome, Sporazum od 26. juna 2008. godine u ovom dijelu predstavlja sporazum stranaka o raskidu ugovora i prestanku ugovora o zakupu (koji je egzistirao do tada po nižim cijenama), kao i o uslovima i načinu na koji će stranke definitivno riješiti raniji ugovorni odnos u pogledu vraćanja kupoprodajne cijene. Dakle, kako prvotuženi do 31. decembra 2008. godine nije pribavio građevinsku i upotrebnu dozvolu, Ugovor je sporazumno raskinut s 1. januarom 2009. godine u smislu odredbe člana 126 stav 3 ZOO. Vraćanje kupoprodajne cijene od 1.565.517,00 KM i apelantovog duga po osnovu zakupnine vršeno je upravo onako kako je i dogovoreno, kompenzacijom, kroz zaključeni Ugovor o zakupu (član 2) poslovnog prostora od 12. januara 2009. godine, počev od 1. februara 2006. godine (Aneks 1 tog ugovora od 27. januara 2009. godine). Vrhovni sud je naveo da pri tome nije od značaja što su ugovarači u Ugovoru o zakupu od 12. januara 2009. godine u članu 12 konstatovali da se njegovim zaključenjem stavlja van snage Ugovor o zakupu od 29. juna 2006. godine i svi aneksi tog ugovora, kao i Sporazum od 26. juna 2008. godine, jer je jasno da je Sporazum od 26. juna 2008. godine prestao kao sporazum stranaka u vezi s protekom naknadnog roka za ispunjenje kupoprodajnog ugovora, ali ne i dijelu kojim on predstavlja sporazum o raskidu ugovora jer se on realizuje upravo zaključenjem Ugovora o zakupu od 12. januara 2009. godine. Apelant je 26. decembra 2007. godine naplatio od prvotuženog iznos od 129.483,00 KM, te je tako vratio dio iznosa kupoprodajne cijene i prije raskida Ugovora, dok je preostali iznos kupoprodajne cijene od 1.565.517,00 KM, kako proizlazi iz nalaza vještaka ekonomsko-finansijske struke, vraćan počev od 1. februara 2009. godine putem kompenzacije zakupnine tako da je na dan 9. novembar 2011. godine apelantu u cijelosti vraćen iznos kupoprodajne cijene.

14. Vrhovni sud je dalje ukazao da apelant tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 1.695.000,00 KM, što predstavlja zakonsku zateznu kamatu obračunatu na kupoprodajnu cijenu (od 1.695.000,00 KM), koja se osamostalila i sada je glavno potraživanje. Nižestepeni sudovi su, cijeneći nalaz vještaka ekonomsko-finansijske struke da je kupoprodajna cijena kompenzirana zakupninom, a ukupno obračunata zakonska zatezna kamata na iznos glavnog duga dostigla je taj dug i iznosi 1.695.000,00 KM, pozivanjem na odredbu člana 132 stav 5 ZOO usvojili ovaj apelantov zahtjev. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su ti sudovi izgubili iz vida da su stranke sporazumom o raskidu Ugovora pravne posljedice raskida kupoprodajnog ugovora drugačije ugovorile, pa nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 132 stav 5 ZOO, kako pogrešno smatraju nižestepeni sudovi. Naime, sporazumnim raskidom je dogovoreno da se iznos kupoprodajne cijene od 1.565.517,00 KM kompenzira s iznosom mjesečnih zakupnina (48.810,00 KM), i to svakog mjeseca kako zakupnina bude dospijevala pa sve do vraćanja kupoprodajne cijene. Ovakvom sporazumom dogovorenom kompenzacijom (ugovornom) ugovarači su stavili u prijeboj navedena potraživanja, u koje ne spada zakonska zatezna kamata, a kako je, prema nalazu vještaka, na dan 9. novembar 2011. godine kompenzacijom apelantu u cijelosti vraćen iznos kupoprodajne cijene, na taj dan kompenzacijom (član 336 ZOO) prestalo je apelantovo potraživanje prema prvotuženom.

15. Vrhovni sud je dalje naveo da zakonska zatezna kamata po svojoj prirodi predstavlja sankciju za zakašnjenje u ispunjenju određene novčane obaveze i teče sve do njenog ispunjenja. Isplatom novčane obaveze u zakašnjenju, obračunata zakonska zatezna kamata za period zakašnjenja prerasta u samostalno potraživanje, na koje povjerilac ima pravo da zahtijeva zateznu kamatu od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu (član 279 stav 2 ZOO). Dakle, pravo na kamatu ne prestaje samo zbog toga sto je glavni dug plaćen, pa se u slučaju da novčana obaveza prestaje ispunjenjem ne gasi pravo na zateznu kamatu ako je nastala. U smislu člana 277 stav 1 u vezi sa članom 324 stav 1 ZOO, obaveza plaćanja kamate postoji samo kada dužnik padne u zakašnjenje s ispunjenjem novčane obaveze. Kako prvotuženi nije bio u zakašnjenju u vraćanju iznosa kupoprodajne cijene, zakonska zatezna kamata nije ni nastala, pa je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za plaćanje iznosa od 1.695.000,00 KM koji predstavlja obračunatu zakonsku zateznu kamatu kao glavno potraživanje.

16. Naposljetku, Vrhovni sud je naveo da kao i u slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja jednostranom izjavom o raskidu, kao i u slučaju sporazumnog raskida ugovora, ugovor je raskinut, pa nema mjesta podnošenju konstitutivne tužbe za raskid ugovora (u kojem slučaju se ugovor raskida odlukom suda). Međutim, kada apelant traži da se utvrdi da je ugovor raskinut, takva presuda ima deklaratoran značaj, a apelant je u smislu odredbe člana 54 ZPP dužan da dokaže pravni interes za podnošenje tužbe u kojoj je takav tužbeni zahtjev postavio. Među strankama nije ni sporno da je Ugovor o kupoprodaji raskinut, a i nižestepeni sudovi su zauzeli takav stav kada su odlučivali o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu. Zbog toga su tuženi u toku postupka, a i u žalbi, osnovano prigovarali da apelant nema pravni interes da traži da se utvrdi da je Ugovor o kupoprodaji raskinut, pa se revizijom osnovano prigovara da apelant nema pravnog interesa da deklaratornom tužbom postavi ovakav zahtjev.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.

18. U vezi s tim apelant smatra da je zaključak Vrhovnog suda o neosnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva u cijelosti paušalan i proizvoljan te nema uporište u primjeni materijalnog prava ni u jednom dokazu koji je izveden tokom postupka. Naime, apelant tvrdi da u Sporazumu s prvotuženim nije postigao dogovor o načinu isplate kamate, niti je tim sporazumom izjavio da će se smatrati namirenim po osnovu kamate koja mu pripada prema članu 132 stav 5 ZOO, niti da se odriče svog prava na kamatu, niti je apelantu po osnovu Sporazuma obećana bilo kakva druga korist kojom bi se kompenziralo njegovo potraživanje po osnovu kamate, niti je njegovo pravo prestalo po bilo kom drugom osnovu. U vezi s tim apelant smatra da se postavlja pitanje na koji način je Vrhovni sud utvrdio da je postignuta zajednička volja stranaka o tome da tuženi nije dužan da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu koja mu pripada po osnovu člana 132 stav 5 ZOO. Apelant, takođe, smatra da ni tuženi nisu tvrdili da je zajednička intencija bila isključenje primjene odredbe člana 132 stav 5 ZOO, te da sama činjenica da je neki ugovor raskinut sporazumom ne znači da je automatski isključena primjena člana 132 stav 5 ZOO, već se takva volja stranaka mora izričito izjaviti. Pored toga, apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno postupio kada je tumačio prirodu Sporazuma od 26. juna 2008. godine dajući mu značaj sporazuma o raskidu kupoprodajnog ugovora, te smatra da je Ugovor raskinut 31. decembra 2005. godine, a ne po osnovu Sporazuma koji je bio pokušaj tuženih da na miran način riješe parnični postupak koji je pokrenut 2007. godine, a taj sporazum je saglasnom voljom stranaka stavljen van snage Ugovorom o zakupu od 12. januara 2009. godine.

19. U vezi s navodima o povredi prava na imovinu, apelant tvrdi da potraživanje kamate predstavlja njegovu imovinu, te da je Vrhovni sud pobijanom odlukom kojom je odbio njegov zahtjev za isplatu potraživanja po osnovu kamate, koje potraživanje nije prestalo ni po jednom osnovu i koje apelantu pripada po osnovu izričite zakonske odredbe, povrijedio njegovo pravo na imovinu. Osim toga, apelant tvrdi da je trpio štetu usljed ponašanja tuženog, te mu pripada bar minimum štete u vidu zakonske zatezne kamate, čime je takođe povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima iz obrazloženja osporene presude u kojoj su dati razlozi za odluku suda te smatra da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se poziva u apelaciji.

21. Tuženi su naveli da apelant traži da Ustavni sud cijeni materijalne dokaze i način primjene pozitivnih propisa od strane Vrhovnog suda, te da niti jedan argument iz apelacije ne ukazuje na povredu zaštićenih ljudskih prava, nego naprotiv, isključivo ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. Tuženi smatraju da je Vrhovni sud ispravno tumačio Sporazum i ujedno volju ugovornih strana i da su netačni apelantovi navodi da nije postojala volja stranka za kompenzaciju jer, kako je to Vrhovni sud pravilno i utvrdio, Sporazumom su se stranke nesumnjivo dogovorile da dođe do raskida Ugovora, te ujedno i o uslovima i načinu vraćanja kupoprodajne cijene po osnovu kupoprodaje. Tuženi, takođe, ukazuju da se u konkretnom slučaju radi o kompenzaciji u skladu sa članom 336 ZOO, zbog čega nema mjesta obračunu ili vraćanju bilo kakve kamate, koja se može vraćati kada postoji zakašnjenje, kojeg u konkretnom slučaju nema jer je Sporazumom i Ugovorom o zakupu konačno riješen međusobni odnos ugovornih strana o ovom pitanju. Tuženi navode i da su, suprotno apelantovim stavovima, tokom cijelog postupka osporavali apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na kamatu, te su konstantno tvrdili da je takvo apelantovo potraživanje neosnovano. S obzirom na navedeno, tuženi su predložili da Ustavni sud odbaci odnosno odbije predmetnu apelaciju.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Rešavanje sporova na miran način Član 19 Strane u obligacionom odnosu nastojaće da sporove rešavaju usaglašavanjem, posredovanjem ili na drugi miran način.

Dispozitivni karakter odredaba zakona Član 20 Strane mogu svoj obligacioni odnos urediti drukčije nego što je ovim zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe ovog zakona ili iz njenog smisla ne proizlazi što drugo.

Tumačenje ugovora Primena odredaba i tumačenje spornih odredaba Član 99 (1) Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Dopunsko pravilo Član 101 Nejasne odredbe u ugovoru bez naknade treba tumačiti u smislu koji je manje težak za dužnika, a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.

II Raskidanje ugovora zbog neispunjenja Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124 U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Kad je ispunjenje o roku bitni sastojak ugovora Član 125 (1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

(2) Ali, poverilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavesti dužnika da zahteva ispunjenje ugovora.

(3) Kad je poverilac zahtevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.

(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.

Kad ispunjenje o roku nije bitni sastojak ugovora Član 126 (1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i posle isteka roka ispuni svoju obavezu, a poverilac da zahteva njeno ispunjenje.

(2) Ali, ako poverilac želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primeren naknadni rok za ispunjenje.

(3) Ako dužnik ne ispuni obavezu u naknadnom roku, nastupaju iste posledice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora.

Dejstvo raskida Član 132 (1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

(3) Ako obe strane imaju pravo zahtevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

III Zatezna kamata Kad se duguje Član 277 (1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate, ona teče i posle dužnikove docnje.

Prebijanje (kompenzacija) Opšti uslovi Član 336 Dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema poveriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospela.

Izjava o prebijanju Član 337 (1) Prebijanje ne nastaje čim se steknu uslovi za to, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje.

(2) Posle izjave o prebijanju smatra se da je prebijanje nastalo onog časa kad su se stekli uslovi za to.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 194306 18 Rev 17. maja 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena 17. maja 2018. godine, a da je apelacija podnesena 13. jula 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.

a) Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

30. Ustavni sud u konkretnom slučaju, prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi isplate duga vezanog za realizaciju Ugovora, Sporazuma i Ugovora o zakupu zaključenog između parničnih stranaka, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

31. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo.

32. Razmatrajući apelantove navode o proizvoljnosti prilikom primjene materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

34. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom preinačavanja prvostepene i drugostepene presude i odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva, dovoljno jasno i argumentovano obrazložio osporenu odluke, dajući za svoje stavove jasno obrazloženje koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. Naime, nasuprot apelantovim tvrdnjama kojima ukazuje da je Vrhovni sud postupio proizvoljno zaključujući da je Sporazumom postignuta zajednička volja stranaka o tome da tuženi nije dužan apelantu isplatiti zakonsku zateznu kamatu na plaćeni iznos duga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u granicama svog ovlašćenja za tumačenje odredbi ugovora (čl. 99 i 101 ZOO), detaljno razmotrio odredbe i okolnosti konkretnog poslovnog odnosa koje proističu iz Ugovora, Sporazuma i Ugovora o zakupu te je dao jasno obrazloženje zbog čega smatra da apelantu ne pripada kamata na isplaćeni novčani iznos. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se ne može smatrati proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da Sporazum predstavlja sporazum stranaka o raskidu Ugovora i prestanku Ugovora o zakupu (koji je egzistirao do tada po nižim cijenama), kao i o uslovima i načinu na koji su stranke definitivno riješile raniji ugovorni odnos u pogledu vraćanja kupoprodajne cijene, uključujući druge pravne posljedice raskida ugovora u koje se ubraja i potraživanje kamate, te da zbog toga nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 132 stav 5 ZOO. Prema tome, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvati apelantovi navodi da je zaključak Vrhovnog suda iz osporene odluke proizvoljan, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, sopstvenim tumačenjem Ugovora, aneksa ugovora, Sporazuma i Ugovora o zakupu te odredbi ZOO zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Pravo na imovinu

36. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju toga prava, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud, usvajajući reviziju tuženih i odbijajući apelantov tužbeni zahtjev za isplatu kamate na vraćeni iznos kupoprodajne cijene, dao jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih se ne može zaključiti da su odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni odredbe člana 132 stav 5 ZOO na koju je apelant ukazivao.

38. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević