Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7338/18 (E. S.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Reformatio in peius
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7338/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-7338/18, rješavajući apelaciju Elvisa Smrike, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvisa Smrike podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 021431 18 Rev 2 od 19. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Elvis Smriko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Milan Matić, advokat iz Bijeljine, podnio je 10. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 021431 18 Rev 2 od 19. oktobra 2018. godine. Uvodne napomene

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 016763 14 P od 6. marta 2015. godine, koja je potvrđena drugostepenom presudom Suda BiH od 9. novembra 2015. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Fikreta Smajića i utvrđeno da je nezakonita Lista kandidata rangiranih prema rezultatima za unapređenje u čin „Mlađi inspektor“ od 14. aprila 2014. godine (u daljnjem tekstu: Lista kandidata od 14. aprila 2014. godine), u dijelu koji se odnosi na oglašeno radno mjesto „Inspektor za graničnu kontrolu“ u Jedinici Granične policije Bosne i Hercegovine Zvornik (u daljnjem tekstu: predmetno radno mjesto), i rješenje Odbora za žalbe policijskih službenika Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odbor) od 15. maja 2014. godine, te su poništeni.

3. Nakon što je Graničnoj policiji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granična policija) dostavljena presuda Suda BiH od 9. novembra 2015. godine, direktor Granične policije je donio odluku, kojom je Komisiji za unapređenje naložio da postupi po presudi Suda BiH od 6. marta 2015. godine. Komisija za unapređenje je 17. decembra 2015. godine donijela novu Listu kandidata rangiranih prema rezultatima ocjenjivanja za unapređenje u čin „Mlađi inspektor“ na predmetno radno mjesto, kao i Konačnu listu kandidata nominovanih za unapređenje za navedeno radno mjesto, prema kojoj je nominovan kandidat Fikret Smajić i ujedno stavila van snage Konačnu listu kandidata nominovanog za unapređenje u čin „Mlađi inspektor“ od 28. maja 2014. godine, u dijelu koji se odnosi na apelanta i predmetno radno mjesto.

4. Nakon toga, rješenjem Granične policije broj 17-06-2-34-1/494 od 18. decembra 2015. godine poništena je Odluka o unapređenju u čin „Mlađi inspektor“ od 29. maja 2014. godine, kojom je apelant unaprijeđen u navedeni čin, kao i rješenje o rasporedu od 29. maja 2014. godine, kojim je apelant raspoređen na predmetno radno mjesto.

5. Postupajući po apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Odbor je rješenjem broj UP-2- 04-4-07-1-9-1/16 od 28. januara 2016. godine odbio žalbu.

Postupak okončan osporenom odlukom

6. Apelant je 30. marta 2016. godine podnio tužbu Sudu BiH protiv Odbora i Granične policije, kao tuženih.

7. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 021431 16 P od 31. oktobra 2016. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenje Odbora broj UP-2-04-4-07-1-9-1/16 od 28. januara 2016. godine i rješenje Granične policije broj 17-06- 2-34-1/494 od 18. decembra 2015. godine, te da se obaveže Granična policija da apelanta rasporedi u čin „Mlađi inspektor“, na predmetno radno mjesto, ili drugo odgovarajuće radno mjesto shodno činu „Mlađi inspektor“ i njegovim stručnim sposobnostima, a u skladu sa sistematizacijom radnih mjesta, te nadoknade troškove postupka. Presudom je dalje obavezan apelant da Odboru i Graničnoj policiji nadoknadi troškove postupka.

8. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je presudom Suda BiH od 6. marta 2015. godine poništena Lista kandidata od 14. aprila 2014. godine, radi donošenja nove, uz otklanjanje počinjenih nepravilnosti, kako bi se kandidat Fikret Smajić doveo u ravnopravnu poziciju spram drugih kandidata. U takvoj pravnoj situaciji, po mišljenju Suda BiH, poništena Lista kandidata od 14. aprila 2014. godine ostala je bez pravnog učinka, pa je posljedično tome takva postala i Odluka o unapređenju apelanta i rješenje o njegovom rasporedu, pa ih je valjalo poništiti. Po mišljenju Suda BiH, osporavanje predmetnih rješenja, s materijalno pravnog aspekta, niti jednim razlogom, niti jednim zakonskim osnovom, niti onim na koje se apelant oslanja, posebno onoga o zabrani oduzimanja činova, u situaciji postojanja imperativne norme iz člana 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine o obaveznosti izvršenja odluka Suda BiH, ne može dovesti u pitanje zakonitost osporenih rješenja. Istaknuo je da jednako kako s materijalno-pravnog, tako s formalno-pravnog aspekta, ne postoje razlozi za donošenje drugačije odluke. S tim u vezi, obrazložio je da razlog poništenja osporenih odluka je izvršenje presude Suda BiH, što je jedina odlučna činjenica, pa na strani prvostepenog i drugostepenog organa nije postojala obaveza za davanje razloga neprihvaćanja razloga tužbe, jer ta obaveza postoji samo u pogledu bitnih činjenica. Sud BiH je dalje ukazao da je članom 12. st. 2. i 3. Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH predviđeno da kvorum Odbora čine četiri člana i da sve odluke donose većinom glasova članova koji su prisutni, pa nije osnovan navod tužbe o obaveznosti prisustva sedam članova. Ocijenio je neosnovanim i navod da u konkretnoj situaciji Odbor nije činilo pet pravnika, jer ta činjenica nije ni dokazana protivno članu 93. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), te je suprotna Izjašnjenju Odbora od 10. augusta 2016. godine.

9. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 021431 16 Gž od 24. januara 2017. godine, djelimično je usvojena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena tako što je poništeno rješenje Odbora od 28. januara 2016. godine (stav 1). Presudom je dalje odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Granične policije od 18. decembra 2015. godine i obavezivanje Granične policije da apelanta rasporedi u čin „Mlađi inspektor“ na predmetno radno mjesto, ili drugo odgovarajuće radno mjesto (stav 2), te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 3).

10. Rješenjem revizijskog vijeća Suda BiH broj SI 3 P 021431 17 Rev od 4. decembra 2017. godine, usvojena je apelantova revizija, ukinuta drugostepena odluka i predmet vraćen drugostepenom vijeću na ponovno odlučivanje.

11. U obrazloženju rješenja revizijsko vijeće je navelo da se revizijom osnovano ukazuje na pitanje djelotvornosti i efektivnosti drugostepene presude. S tim u vezi, obrazložilo je da drugostepeno vijeće nije obavezalo Odbor da se po poništenju rješenja donese nova odluka u ponovljenom postupku, zbog čega je kreiran pravni vakum, a koji se ogleda u nepostojanju direktnog naloga za daljnje postupanje Odbora. Ukazao je da o razlozima koji su opredijelili drugostepeno vijeće da žalbu odbije i potvrdi prvostepenu presudu u odnosu na rješenje Granične policije, nije u obrazloženju ništa istaknuto, što govori u prilog postavljenom pravnom pitanju od strane apelanta da li u slučaju poništenja drugostepenog rješenja, prvostepeno rješenje dijeli istu pravnu sudbinu. S tim u vezi, revizijsko vijeće je zaključilo da prvostepeno i drugostepeno rješenje čine pravno jedinstvo, jer se drugostepenim rješenjem odlučuje o pravnoj valjanosti prvostepenog rješenja, pa je nemoguće postojanje odvojenog pravnog dejstva predmetnih akata. Stoga je zaključilo da je pogrešan zaključak drugostepenog vijeća o pravnom dejstvu predmetnih rješenja, koja djeluju posebno/individualno. Revizijsko vijeće je posebno ukazalo drugostepenom vijeću da u ponovljenom postupku vodi računa o pravilnom tumačenju relevantne odredbe Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH. S tim u vezi, ocijenio je da je postupajući sastav Odbora, u predmetnoj pravnoj stvari, bio sastavljen u skladu sa Zakonom o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH, te opširno analizirao relevantne zakonske odredbe koje su se odnosile na to pitanje.

12. U ponovnom postupku, drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo presudu broj S1 3P 021431 17 Gž 2 od 11. decembra 2017. godine, kojom je odbilo apelantovu žalbu i potvrdilo prvostepenu presudu.

13. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće je navelo da je, rukovodeći se pravnim stavom revizionog vijeća, ocijenilo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je Odbor bio propisno sastavljen, radi čega su neosnovani navodi žalbe kojom se ukazuje na odredbu člana 10. stav 1. Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske, kojom je propisana struktura Odbora od sedam članova od kojih su četiri policijski službenici, a tri državni službenici. S tim u vezi obrazložilo je da kako navedena odredba ne propisuje konkretne upute za postupanje po žalbama, ona predstavlja samo odrednicu u smislu imenovanja Odbora, a nije relevantna sa svaku ocjenu odluke Odbora koji nije bio u punom sastavu. Dalje je obrazložilo da je odredbom člana 12. navedenog zakona propisano većinsko odlučivanje prisutnih članova, pa kako zakonodavac nije propisao kvalificirane uslove koji bi bili preduslov za zakonito postupanje, nesporno je da se prilikom postupanja Odbora uzima u obzir prosti većinski mehanizam odlučivanja. Drugostepeno vijeće je ukazalo da je rješenje Granične policije od 18. decembra 2015. godine doneseno uz obrazloženje da je prestao da postoji pravni osnov odnosno uslov za unapređenje apelanta u čin „Mlađi inspektor“. Stoga, i po mišljenju drugostepenog vijeća, nastupile su pravne posljedice poništenja akta što je predstavljao osnov za donošenje navedenog rješenja, pa dalji navodi u obrazloženju predmetnog rješenja da se radi o izvršenju sudske odluke nemaju uticaj na pravilnost i zakonitost iste.

14. Drugostepeno vijeće je ocijenilo da se neosnovano ukazuje žalbom na zaštitu dodijeljenog čina jer rješenje o poništenju rješenja o internom premještaju i Odluke o unapređenju u čin „inspektor" nije doneseno u proceduri propisanoj odredbom člana 72. Zakona o policijskim službenicima BiH. S tim u vezi, naveo je da je odredbom člana 69. stav 2. citiranog zakona propisano da policijski službenici stiču sljedeći čin kroz unapređenje, što znači da je poništenjem rješenja o unapređenju i rasporedu apelanta u čin „Mlađi inspektor“ otpao pravni osnov za dodjelu sljedećeg čina „Mlađi inspektor“. Kako predmetna prvostepena odluka Granične policije i odluka Odbora kao drugostepena odluka čine pravno jedinstvo, drugostepeno vijeće je zaključilo da je pravilna odluka prvostepenog suda kada je odbio tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje predmetnih rješenja, jer su prestali postojati osnovi za njihovo donošenje, odnosno pravilno je prvostepeni sud utvrdio da su rješenja zakonita. U pogledu drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obavezivanje Granične policije da apelanta rasporedi u čin „Mlađi inspektor“ na predmetno radno mjesto ili drugo odgovarajuće radno, ukazao je da sud nije ovlašten da umjesto poslodavca donosi odluku o rasporedu apelanta, jer su u konkretnoj situaciji sporne odluke Granične policije kao poslodavca čija zakonitost se sa aspekta primjene procesnog i materijalnog prava preispituje u sudskom postupku. Istaknuo je da pošto nije spor pune jurisdikcije sud ne može odlučivati o pravu apelanta na koga se odluka odnosi.

15. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 021431 18 Rev 2 od 19. oktobra 2018. godine, odbijena je apelantova revizija protiv drugostepene presude.

16. U obrazloženju presude revizijsko vijeće je navelo da apelant ukazuje da je prvu reviziju izjavio osporavajući stav 2 i 3 presude drugostepenog vijeća od 24. januara 2017. godine, te da nije osporavao stav 1 kojim je žalba djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je poništeno rješenje Odbora. Dalje je navelo da apelant smatra da drugostepeno vijeće nikako nije moglo protumačiti odluku revizijskog vijeća na način koji ima za posljedicu reformatio in peius za apelanta. S tim u vezi, revizijsko vijeće je detaljno navelo tok postupka i stavove zauzete u prethodnim odlukama, te ukazalo da je nalog revizijskog vijeća bio takav da nije moguće separativno pravno posmatranje dejstva prvostepenog, te drugostepenog rješenja Odbora. Dalje je obrazložio da je u tom smislu, drugostepeno vijeće u ponovnom postupku, imalo nalog cijeniti zakonitost osporenih odluka u kontekstu zaključka o pravnom jedinstvu akata, pri tome otklanjajući pogrešnu primjenu materijalnog prava iz ranije presude, koja je dovela do neosnovanog poništenja drugostepenog rješenja Odbora.

17. Revizijsko vijeće je ocijenilo neosnovanim apelantove navode o preinaki nagore za apelanta iako mu je revizija usvojena. S tim u vezi, obrazložio je da je drugostepenom presudom od 24. januara 2017. godine potvrđen stav prvostepenog suda kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za poništenje rješenja Granične policije. Dalje je obrazložio da je takvo rješenje potvrđeno i prvostepenom i drugostepenom presudom, a niti revizijsko vijeće povodom prve izjavljene revizije u ovom predmetu, nije cijenilo osnovanost takvog meritornog zaključivanja. Istaknuo je da je istovremeno drugostepenom presudom preinačen stav prvostepenog suda, pa je poništeno drugostepeno rješenje Odbora, bez ikakvog naloga Odboru. Po mišljenju revizijskog vijeća, takav ishod za apelanta nema pozitivan ishod, jer je drugostepenom presudom samo poništeno drugostepeno rješenje Odbora, a prvostepeno koje za apelanta proizvodi negativne posljedice, je ostalo na snazi. Revizijsko vijeće je ukazalo da takvim odlučivanjem nije konačno riješeno sporno pitanje, pa je revizijsko vijeće zaključilo da takvo presuđenje nije osnovano, jer su rješenja tretirana separativno, što nije dopušteno. Istaknulo je da je to isključivo bio zaključak revizijskog vijeća, a ne da u ponovnom postupku drugostepeno vijeće mora poništiti i prvostepeno rješenje Granične policije. Revizijsko vijeće je navelo da bi takav zaključak bio pogrešan, jer eventualna nezakonitost u sastavu drugostepenog organa, nikako ne može imati uticaja na valjanost i zakonitost prvostepenog rješenja. Dalje je navelo da je za postupak bilo esencijalno da revizijsko vijeće zauzme stav u pogledu jedinstvenog dejstva posmatranja prvostepenog i drugostepenog rješenja. Istaknuo je da je u ponovnom postupku drugostepeno vijeće takav zaključak prihvatilo, a revizijsko vijeće se prvom odlukom od 4. decembra 2017. godine, uopšte nije niti upuštalo u meritorni ishod, niti je naložilo drugostepenom vijeću, kakav je to eventualno obavezujući ishod spora. Revizijsko vijeće je samo zauzelo pravni stav, i sada zaključuje da je taj stav drugostepeno vijeće u ponovnom postupku ispoštovalo.

18. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, član 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i član 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima. U suštini apelant ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, odnosno relevantnih odredaba Zakona o policijskim službenicima BiH, Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine i ZPP-a prilikom odlučivanja o njegovim pravima. Smatra da je drugostepeno vijeće Suda BiH povrijedilo princip res iudicata, usljed pogrešnog razumijevanja obima i okvira ukidajuće odluke revizijskog vijeća Sud BiH. S tim u vezi, ističe da je revizijom pobijao drugostepenu odluku samo u stavu 2 i 3 izreke slijedom čega, prema njegovom mišljenju, stav 1 izreke nije ukinut i postao je pravosnažan. Stoga smatra da je drugostepeno vijeće u ponovljenom postupku moglo razmatrati samo stav 2 i 3 izreke presude od 24. januara 2017. godine. Ističe da je pravosnažna odluka promijenjena na njegovu štetu, povrijedivši načelo reformatio in peius, odnosno član 197. ZPP. Ističe i da mu nije dostavljena nova Lista kandidata i da stoga nije mogao koristiti pravni lijek, o čemu drugostepeni sud nije dao obrazloženje. Apelant navodi da presudom Suda BiH po tužbi Fikreta Smajića nije naloženo da mu se oduzmu činovi i da je nepravilan stav da je poništenjem Liste kandidata nastao osnov da se apelantu ponište činovi. Tvrdi i da se u obrazloženju osporenih odluka ne navodi niti jedan materijalni propis na osnovu kojeg bi se mogao zaključiti da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Apelant traži naknadu troškova sastava apelacije.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

21. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

22. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio osporenu odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH detaljno obrazložio razloge kojima se vodio kada je zaključio da su osporena rješenja Granične policije i Odbora zakonita. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH detaljno cijenio i apelantove navode kojima se ukazivalo na povredu principa res iudicata, odnosno reformatio in peius, koja se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje i zaključio da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 3523/18 od 8. aprila 2020. godine, tač. 33.-37., dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

23. U pogledu apelacionih navoda o kršenju prava iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, za koje je u prethodnim tačkama zaključeno da su očigledno neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. U vezi s apelantovim navodima da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne zasniva neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-657/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na kršenje člana 17. Evropske konvencije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice konkretnog predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu.

25. U pogledu navoda o kršenju prava iz člana 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu, da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega u odnosu na prava iz navedene deklaracije Ustavni sud ne može pružiti apelantima ustavnu zaštitu (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5080/14 od 18. jula 2017. godine, stav 35, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

26. Osim toga, u vezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu troškova sastava apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanta.

27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7338/18 (E. S.) | Sudska praksa | Aktio