Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1679/20 (G. M.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1679/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1679/20, rješavajući apelaciju Gospave Martinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Gospava Martinović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 092127 19 Gž od 26. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gospava Martinović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Momir Radulović advokat iz Bijeljine, podnijela je 7. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 092127 19 Gž od 26. februara 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je da je tužiteljka (J.M.) održajem stekla pravo svojine na dijelu parcele, pobliže označenom izrekom prvostepene presude, određeno je da se navedena površina izdvoji i formira nova parcela u posebnom listu nepokretnosti i posebnom zemljišno-knjižnom ulošku iste katastarske opštine, te da se na novoformiranoj parceli, koja se sastoji od magacina i dijela poslovno-stambene zgrade, tužiteljka upiše kao posjednik i vlasnik sa dijelom od 1/1, a što su apelantkinja i drugotuženi T.M. dužni priznati i trpjeti, te su apelantkinja i drugotuženi obavezani da tužiteljki solidarno naknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu. Odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantkinje i drugotuženog da im tužiteljka preda u posjed i slobodno raspolaganje, oslobođene od svih lica i stvari, nekretnine pobliže označene izrekom prvostepene presude, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je nakon smrti oca tužiteljke vlasnik nekretnine postala majka tužiteljke koja je predmetnu nekretninu poklonila sinu (M.M.), a on je 2012. godine prodao apelantkinji i drugotuženom koji su ušli u posjed objekata navedenih u ugovoru, ali ne i spornog magacina za koji nisu dobili ključ. Dalje, da je tužiteljka navedeni magacinski prostor dogradila do postojećeg poslovnog objekta (izgrađenog na drugoj katastarskoj čestici) na parceli koju joj je usmenim ugovorom o poklonu 1991. godine poklonio otac. Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužiteljka kao savjestan držalac spornog magacina, koji je gradila na osnovu usmene očeve saglasnosti za svoje potrebe, protekom dvadeset godina (dakle 2011. godine) postala po sili zakona, na osnovu održaja njegov vlasnik, a shodno članu 28. stav (4) Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (koji je bio na snazi u vrijeme gradnje spornog objekta) i saglasnim odredbama člana 58. stav (2) Zakona o stvarnim pravima. Okružni sud je naveo da tužiteljka nije tražila utvrđenje prava svojine na osnovu pravnog posla, pa je usmeni ugovor o poklonu dijela parcele oca tužiteljke radi gradnje magacina imao uticaja samo na savjesnost njene državine, dakle na postojanje jednog od uslova (pored proteka vremena takve državine od 20 godina) za sticanje svojine održajem. Imajući navedeno u vidu, Okružni sud je naveo da je nesporna ništavost usmenog ugovora zaključenog suprotno članu 9. Zakona o prometu nepokretnosti, a na koju se poziva žalba, bez značaja za sticanje prava svojine po navedenom zakonskom osnovu. Okružni sud je dalje naveo da je, kako se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje prava svojine stečene po osnovu održaja, bez osnova žalbeni prigovor da tužiteljka svojinu nije mogla steći po osnovu gradnje na tuđem zemljištu jer bi u takvoj situaciji objekat pripadao vlasniku zemljišta, a ne graditelju. Okružni sud je s tim u vezi naveo da je otac tužiteljke živio na posjedu koji je pripadao parceli na kojoj je tužiteljka gradila sporni magacin i tome se nije protivio, što upućuje na postojanje saglasnosti volja vlasnika zemljišta i graditelja u odnosu na gradnju magacina. Okružni sud je naveo da navedena saglasnost volja predstavlja ugovor, a on isključuje primjenu instituta sticanja svojine po osnovu gradnje na tuđem zemljištu iz člana 27. i 28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme gradnje spornog objekta. Okružni sud je takođe naveo da, kako ovaj institut sticanja svojine nije i pravni osnov stečenih prava tužiteljke u predmetnoj parnici, to je bez značaja i pogrešna ocjena prvostepenog suda da je tužiteljka pravo vlasništva na spornom magacinu stekla i po ovom osnovu. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakona o stvarnim pravima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević