Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4746/18 (V. M.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Propisano zakonom
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4746/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4746/18, rješavajući apelaciju Verice Mušović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Verice Mušović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 201944 14 Rsž od 7. maja 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Verica Mušović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 201944 14 Rsž od 7. maja 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 16. januara 2020. godine da dostavi odgovor na apelaciju, dok je od Općinskog suda i tužene Osnovne škole „Nafija Sarajlić“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) istog dana zatraženo da dostave dostavnicu o uručenju apelantici presude Kantonalnog suda.

3. Kantonalni sud je 30. januara 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok su Općinski sud i tužena 3. i 10. februara 2020. godine obavijestili Ustavni sud kada je apelantica primila osporenu presudu Kantonalnog suda.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 201944 11 Rs od 9. decembra 2013. godine obavezana je tužena da apelantici isplati razliku na ime neisplaćenih plaća u iznosu od 1.406,98 KM za period od 1. juna 2008. do 31. juna 2011. godine (u daljnjem tekstu: utuženi period) sa zakonskom zateznom kamatom, da joj uplati doprinose za PIO osiguranje u iznosu od 468,98 KM, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.583,80 KM. Istom presudom je odbijen apelanticin zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 468,98 KM. U presudi je označena visina spora u iznosu od 1.406,98 KM.

6. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom člana 386, u vezi sa članom 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

7. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 201944 14 Rsž od 7. maja 2018. godine kojom je žalbu uvažio, preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, te apelanticu obavezao da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.240,00 KM. U presudi je označena visina spora u iznosu od 15.467,76 KM.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio da je apelanticin punomoćnik na glavnoj raspravi od 18. novembra 2013. godine konačno opredijelio tužbene zahtjeve kojima traži da tužena apelantici isplati iznose od 1.406,98 KM sa zakonskim zateznim kamatama po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu za utuženi period, te uplatu doprinosa za PIO osiguranje u iznosu od 468,98 KM.

9. Kantonalni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su prigovori osnovani, pri čemu je ocijenio da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaće nastale po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5%. Kantonalni sud je istakao da je izmijenjenom odredbom člana 9. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (iz 2008. godine) propisano da Vlada FBiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku, dok je odredbom stava 2. tog člana predviđeno da se u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5% povećanje bruto satnice vrši svaka tri mjeseca. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da prema citiranoj odredbi usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom vrši Vlada FBiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Kantonalni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i o ukupnom privrednom napretku, niti je Vlada FBiH izvršila usklađivanje najniže bruto satnice. Tokom prvostepenog postupka nije utvrđeno niti da je ovakvo usklađivanje vršila Vlada Kantona Sarajevo u skladu s odredbom člana 32. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da ne postoje parametri na osnovu kojih bi sud mogao utvrditi da je osnovica koja je služila kao obračun apelanticine plaće trebala biti povećana. Imajući u vidu citiranu odredbu člana 9. Općeg kolektivnog ugovora, Kantonalni sud je naveo da sam sud nema ovlaštenja da u parničnom postupku utvrđuje indeks povećanja troškova života, te da na osnovu tog povećanja vrši usklađivanje najniže bruto satnice.

10. Kantonalni sud je primjenom člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP odlučio o troškovima postupka, pojasnivši da je tuženu u prvostepenom postupku zastupao punomoćnik, koji je advokat, zbog čega je imala troškove koji se odnose na sastavljanje žalbe, zastupanje na pripremnom ročištu 26. januara 2012. godine, glavnoj raspravi 19. septembra 2012. godine, odloženim ročištima 16. januara i 10. oktobra 2013. godine, nastavcima glavne rasprave 16. aprila i 18. novembra 2013. godine, koji, prema važećoj Advokatskoj tarifi, ukupno iznose 3.240,00 KM. Kako je apelantica predmetnu parnicu izgubila u cijelosti, Kantonalni sud zaključio da je dužna tuženoj nadoknaditi navedene troškove postupka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Apelantica smatra da su povrede navedenih prava sadržane u dijelu izreke drugostepene presude Kantonalnog suda, kojim je obavezana na isplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.240,00 KM, čime je drugostepeni sud na nepravilan način i suprotno odredbama ZPP utvrdio vrijednost spora i na koju je primijenio odredbe Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad advokata. U vezi s tim, apelantica ističe da je drugostepeni sud izmijenio vrijednost spora od 1.406,98 KM (glavni dug) tako što je vrijednost spora utvrdio u iznosu od 15.467,76 KM. Smatra da navedena vrijednost ni u kom slučaju ne može biti vrijednost spora budući da je u tužbenom zahtjevu potraživala glavni dug u iznosu od 1.406,98 KM s pripadajućom zateznom kamatom. Pored toga, ističe da je prvostepeni sud u uvodu presude kao vrijednost spora označio iznos od 1.406,98 KM. b)Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da su u obrazloženju osporene presude iznijeti razlozi za donošenje te presude, a prema mišljenju tog suda u žalbenom postupku nisu povrijeđena apelanticina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. V.Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 386.

(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci nadoknadi troškove.

(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može sa obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona, snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

Član 387.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

Član 397. stav (2) (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 201944 14 Rsž od 7. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 21. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 17. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelantica pobija navedenu presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja apelanticinih prava iz radnog odnosa, dakle da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Ustavni sud ističe da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka, po samoj njegovoj prirodi, posmatra kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, shodno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 29), pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje da troškovi postupka nisu pravilno odmjereni, odnosno smatra da je Kantonalni sud prilikom preinačavanja prvostepene presude u pogledu odluke o troškovima postupka proizvoljno primijenio odredbe ZPP.

24. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

26. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Općinski sud usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i tom prilikom tuženu obavezao da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.583,80 KM, dok je Kantonalni sud, postupajući po žalbi tužene, donio osporenu presudu kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio i pri tome obavezao apelanticu da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.240,00 KM u skladu s odredbom člana 386. stav 1. u vezi sa članom 397. stav 2. ZPP.

27. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da odredba člana 386. stav (1) ZPP propisuje da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu nadoknađuje protivnoj strani troškove postupka, što u konkretnom slučaju nije sporno jer je apelantica obavezana na naknadu troškova postupka u iznosu od 3.240,00 KM, pa apelantica zapravo nije zadovoljna visinom dosuđenih troškova tuženoj. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 387. stav (1) ZPP, koja propisuje da sud prilikom odlučivanja koje će troškove stranci nadoknaditi uzima u obzir samo troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, pri čemu sud brižljivo cijeni sve okolnosti. Ustavni sud podsjeća da citirana odredba ZPP pretpostavlja da sud na osnovu člana 386. ZPP, imajući u vidu ishod parnice, utvrđuje da jedna stranka treba da drugoj naknadi troškove postupka, nakon čega sud na osnovu specificiranog zahtjeva određuje koji troškovi se smatraju nužnim za vođenje parnice. Stoga, citirana odredba daje ovlaštenje sudu da ne prizna one troškove za koje ocijeni da nisu bili neophodni. U okolnostima konkretnog slučaja Kantonalni sud je zaključio da tužena ima pravo na troškove za sastavljanje žalbe, troškove zastupanje na pripremnom ročištu, troškove zastupanje na glavnoj raspravi, odloženim ročištima i nastavcima glavne rasprave, što ukupno iznosi 3.240,00 KM. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da u konkretnom slučaju nesporno postoji razlika u određivanju vrijednosti spora koju je naveo Općinski sud i vrijednosti spora koju je naveo Kantonalni sud. Međutim, Ustavni sud zapaža da u osporenoj presudi Kantonalnog suda nije navedeno da su troškovi obračunati prema većoj vrijednosti spora, a niti je apelantica dostavila dokaze za svoje navode da su troškovi obračunati prema većoj vrijednosti spora, već se samo navodi od čega se sastoje i koliko iznose jer samo navođenje veće vrijednosti spora ne znači i da su troškovi obračunati prema njoj. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na stav iz svoje prakse zauzet u predmetu broj AP 2422/07 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2422/07 od 11. novembra 2009. godine, stav 31, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) prema kojem „[…] pravo na naknadu troškova postupka po svojoj suštini ima akcesorni karakter, te odluka o glavnoj stvari praktično determinira odlučenje suda o troškovima postupka. Iz navedenog slijedi, a što je i materijalizirano u odredbi člana 386. stav 1. ZPP, da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna da protivnoj stranci nadoknadi troškove. Dakle, osnovni kriterij prema kojem se određuje koja stranka je obavezna nadoknaditi parnične troškove jeste uspjeh u parnici. Prema načelu rizika (causae), odnosno odgovornosti za uspjeh, onaj koji je svojim držanjem prije i van parnice doveo do potrebe da se parnica vodi, pa je zbog toga parnicu izgubio, konačno je dužan snositi svoje troškove i naknaditi troškove svom protivniku. Stranka koja je prouzrokovala parnicu, odnosno koja je dala povoda za njeno održavanje povredom subjektivnih prava, pa je parnicu izgubila, dužna je konačno snositi svoje troškove i naknaditi troškove svome protivniku“. Imajući u vidu sadržaj citirane odredbe koju je primijenio Kantonalni sud, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio citiranu odredbu ZPP na apelanticinu štetu, pri čemu Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoj stav dao dovoljno jasno obrazloženje koje se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim.

28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.Evropske konvencije u segmentima koji su analizirani u prethodnim tačkama ove odluke.

Pravo na imovinu

29. Apelantica, također, smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode također zasniva na pogrešnoj primjeni prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud, primjenom odredbe člana 386. stav 1. ZPP, obavezao apelanticu da tuženoj naknadi troškove postupka, pri čemu nije navedeno da su troškovi obračunati prema većoj vrijednosti spora, što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

31. Ustavni sud, također, zaključuje da nije prekršeno ni apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredbi, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4746/18 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio