Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1653/20 („BORAC EXPORT-IMPORT“ d.d. Travnik)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni postupak
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1653/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1653/20, rješavajući apelaciju „BORAC EXPORT-IMPORT“ d.d. Travnik , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „BORAC EXPORT- IMPORT“ d.d. Travnik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 06 0 U 008104 16 Uvp od 16. januara 2020.

godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. „BORAC EXPORT-IMPORT“ d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bekir Ferizović advokat iz Travnika, podnio je 6. maja 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 008104 16 Uvp od 16. januara 2020. godine.

2. Rješenjem Porezne uprave Federacije BiH, Kantonalni porezni ured u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 13-6-02-15-1-533-1/12 od 20. septembra 2012. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: tuženi organ) broj 03-15-1475/12 M.P. od 23. februara 2015. godine odbijenjem apelantove žalbe, apelantu je, kao poreznom obvezniku, naloženo da izvrši uplatu dodatno utvrđenih poreznih obaveza na ime poreza na promet usluga sa kamatama u ukupnom iznosu od 142.737,67 KM.

3. U upravnom sporu apelanta, kao tužitelja, radi poništenja rješenja tuženog od 23. februara 2015. godine, Kantonalni sud u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio presudu broj 06 0 U 008104 15 U od 30. novembra 2015. godine kojom je odbio predmetnu tužbu.

4. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 30. novembra 2015. godine, Vrhovni sud je donio presudu 16. januara 2020. godine kojom je odbio predmetni zahtjev.

5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je apelantu naložena uplata dodatnih poreznih obaveza na ime poreza na promet usluga jer u kontrolisanom periodu izvršio djelimični obračun i uplatu poreza na promet usluga na iskazanu proviziju pravnim i fizičkim licima u inostranstvu za usluge posredovanja sa kupcima u inostranstvu, pa je izvršen obračun poreza na promet usluga na iskazanu proviziju, a koja je isplaćena pravnim i fizičkim licima u inostranstvu, po osnovu zaključenih ugovora o trgovinskom zastupanju. Vrhovni sud je naveo da je iz odredbi ovih ugovora vidljivo da apelant trgovačkom zastupniku povjerava prodaju svojih proizvoda i usluga na tržištu Evrope, da se zastupnik obavezuje da brine da treća lica sklapaju ugovor sa nalogodavcem i da u tom smislu posreduje između njih i nalogodavaca za šta će mu biti isplaćena provizija. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da su članom 20. stav 1. tačka 3. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga propisani izuzeci u kojim se ne plaća porez na promet usluga. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o takvim situacijama, jer se ne radi niti o izvoznim uslugama koja je obavio apelant, kao domaće pravno lice stranim pravnim licima sa sjedištem u inostranstvu, a niti se radi o uslugama oplemenjivanja (lohn) i uslugama što ih obave kooperanti organizatora lohn posla (izvoznika). Vrhovni sud je naveo da je za utvrđivanje vrste prometa koji se odvija kod lohn poslova, ugovor zaključen između stranog lica, kao nalogodavca, i uvoznika, kao nosioca odobrenja, osnovni dokument, a u konkretnom slučaju apelant nije predočio niti takav ugovor niti odobrenje carinskih organa. Imajući u vidu da se radilo o ugovorima o trgovačkom zastupanju i posredovanju koji su zaključeni između tužitelja i fizičkih i pravnih lica sa sjedištem u inostranstvu, a ne o ugovorima zaključenim između stranog lica, kao nalogodavca, i pravnog lica registrovanog u BiH za koje je izdato odobrenje carinskog organa, Vrhovni sud je naveo da nije postojao osnov za oslobađanje apelanta obaveze plaćanja poreza na promet usluga, zbog čega su presuda Kantonalnog suda i rješenja upravnih organa pravilni i zakoniti. Apelacioni navodi

6. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud ukazuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog i javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1653/20 („BORAC EXPORT-IMPORT“ d.d. Travnik) | Sudska praksa | Aktio