Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3250/18 (N. J. i D. J.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekid postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3250/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-3250/18, rješavajući apelaciju Nikole Jorgića i Dragana Jorgića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Jorgića i Dragana Jorgića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 054868 18 Gž od 19. februara 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 054868 15 P od 22. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Jorgić i Dragan Jorgić iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dušan Todorović, advokat iz Doboja podnijeli su 7. juna 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 054868 18 Gž od 19. februara 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 054868 15 P od 22. decembra 2017. godine.
2. Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda broj 85 0 P 054868 15 P od 22. decembra 2017. godine određeno je da se prekida postupak u pravnoj stvari tužiteljice Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužiteljica), protiv apelanata, radi utvrđenja prava svojine, do okončanja upravnog postupka koji se vodi kod Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka, Područna jedinica Doboj.
3. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je predmet spora konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da sud utvrdi da je Republika Srpska nosilac prava svojine na nekretnini pobliže označenoj u rješenju, a što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica na osnovu ove presude u listu nepokretnosti upiše kao isključivi nosilac prava na navedenoj nekretnini sa dijelom 1/1, kao i da joj apelanti nadoknade troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. Iz obrazloženja rješenja dalje proizilazi da je Rješenjem Komisije za izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanja prava na nepokretnostima (u daljnjem tekstu: Komisija za izlaganje) od 28. maja 2015. godine, utvrđeno pravo susvojine u korist apelanata 1/2 na pojedinim nekretninama, dok su ostale nekretnine upisane kao državno vlasništvo na kojima je upisan kao organ upravljanja opština Doboj, a nosilac prava korištenja Šumsko gazdinstvo „Natron Maglaj“ Šumarija Doboj, te da su apelanti kao fizička lica upisani samo kao korisnici predmetne parcele u katastarskim evidencijama i to predmetna nepokretnost, koja je predmet tužbenog zahtjeva. Isto proizilazi iz ZK izvatka, zk. uloška 471. da su fizička lica (apelanti) upisana samo kao korisnici predmetne parcele u katastarskim evidencijama, što proizilazi iz privremenog lista nepokretnosti (popisnog iista br. 139, K.O. Kostajnica), koji se nalazi u spisu predmeta.
5. U obrazloženju je nadalje navedeno da je tačkom 4. rješenja Komisije za izlaganje određeno da će se u katastar nepokretnosti K.O. Kostajnica izvršiti upis podataka o nepokretnostima i nosiocima prava na nepokretnostima kako je i navedeno u tač. 1. do 3. rješenja. Zatim je navedeno da je na pripremnom ročištu od 2. oktobra 2017. godine zastupnik tužiteljice predložio da se postupak prekine do okončanja postupka koji se vodi po nadzoru, navodeći da se u tom postupku vrši nadzor, odnosno revizija čitavog postupka koji je vođen pred prvostepenim organom, Područnom jedinicom Doboj, do donošenja odluke od strane organa nadzora u konkretnoj upravnoj stvari, te da su se apelanti protivili takvom prijedlogu tužiteljice. Iz obavijesti Područne jedinice Doboj od 20.decembra 2017. godine utvrđeno je da se kod iste vodi upravni postupak izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na nepokretnostima za KO Kostajnica, da je nadležna Komisija za nadzor, izvršila nadzor ali da još nije doneseno rješenje o potvrđivanju katastra nepokretnosti za KO Kostajnicu, tako da navedeno rješenje, kako to i prvostepeni sud nalazi još nije postalo konačno.
6. Osnovni sud je rješenje donio pozivom na odredbu člana 379. stav 1 tačka l. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da sud može odrediti prekid postupka ako odluči da sam ne rješava o prethodnom pitanju. Osnovni sud je obrazložio da iz raspoloživih dokaza, koje je dostavila tužiteljica, proizilazi da je nadležna Komisija za nadzor u KO Kostajnica izvršila nadzor, u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanja prava na istima, ali da nije donijela rješenje o potvrđivanju katastra nepokretnosti za KO Kostajnica, dakle da još uvijek nije potvrđen katastar nepokretnosti za KO Kostajnica. Rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, Područna jedinica Doboj 21.20/951-24-139/2013 od 28. maja 2015. godine, povodom koga je i pokrenut parnični postupak, nije konačno, a okončanje tog postupka je od značaja i za predmetni parnični postupak.
7. Rješenjem Okružnog suda broj 85 0 P 054868 18 Gž od 19. februara 2018. godine odbijena je žalba apalanata protiv prvostepenog Rješenja Osnovnog suda broj 85 0 P 054868 15 P od 22. decembra 2017. godine.
8. Okružni sud je ocijenio da u postupanju prvostepenog suda, koji nakon zaprimanja dokaza o vođenju postupka nadzora protiv rješenja prvostepenog organa - Komisije za izlaganje, nije zakazao ponovno ročište, već je odlučio na način kao u izreci pobijanog rješenja, ne stoje povrede odredaba 209. stav 1. tačka 5. ZPP, jer takvi navodi nemaju uporište u odredbi naprijed označenog člana, kojim je propisano da povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
9. Žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o prethodnom pitanju lišeni su svake osnove, budući se radi o rješenju koje nije postalo konačno, a povodom tog rješenja je i pokrenut parnični postupak, pa je prekinut upravo do okončanja upravnog postupka. Po ocjeni Okružnog suda, Osnovni sud je u pobijanom prvostepenom rješenju u svemu dao dovoljne i valjane razloge, pa ih je prihvatio i Okružni sud.
10. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti tvrde da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da je u konkretnom slučaju bilo potrebno prekinuti parnični postupak radi rješavanja prethodnog pitanja u upravnom postupku, odnosno do okončanja postupka nadzora protiv rješenja prvostepenog organa - Komisije za izlaganje. Navode da je nejasno kada je vršen nadzor, na osnovu kojih zakonskih propisa je vršen nadzor, te šta je utvrđeno u tom nadzoru, da je za ukidanje rješenja po pravu nadzora bila potrebna i saglasnost zainteresovanih stranaka, a što nije slučaj. Konačno, tužiteljica je tužbu podnijela po nastupanju pravosnažnosti rješenja iz upravnog postupka, što znači da ono što je pravosnažno utvrđeno u upravnom postupku za sud u parničnom postupku ne može biti prethodno pitanje.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti smatraju da im je osporenim odlukama o prekidu postupka povrijeđeno pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, Serija A, broj 18, stav 35) usvojio stav da bi bilo „neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nemaju nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka“. Stav Evropskog suda je da je pravo na pristup sudu element sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna načela: (1) načelo po kojem se građanska tužba obavezno može podnijeti sudu kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načelo međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde. Također, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
14. Također, Evropski sud je ukazao na to da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se da su ona dopuštena, jer pravo na pristup sudu, po samoj svojoj prirodi, zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi, Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50, i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, odnosno zbog čega su donijeli osporena rješenja o prekidu postupka u konkretnoj parnici, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, sudovi su utvrdili da se kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka Područne jedinice Doboj vodi upravni postupak izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na nepokretnostima za KO Kostajnica, da je nadležna Komisija za nadzor, izvršila nadzor ali da još nije doneseno rješenje o potvrđivanju katastra nepokretnosti za KO Kostajnicu, tako da rješenje, koje se odnosi na nekretnine koje su predmet konkretnog parničnog postupka, još nije postalo konačno. U takvim okolnostima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su, u skladu sa svojim ovlaštenjem iz člana 379. ZPP, prekinuli predmetni parnični postupak radi rješavanja prethodnog pitanja. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pristup sudu kao aspektu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati.
16. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević