Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4378/18 (O. K.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kazna
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4378/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4378/18, rješavajući apelaciju Ostoje Kenjala, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ostoje Kenjala podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 K 009180 18 Iksž od 4. jula 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 K 009180 17 Iks 3 od 25. juna 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ostoja Kenjalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 1. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 K 009180 18 Iksž od 4. jula 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 K 009180 17 Iks 3 od 25. juna 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 13. i 14. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 23. i 30. januara 2010. godine.
4. Na prijedlog predsjednika Zlatka M. Kneževića, Ustavni sud je odlučio da on neće učestvovati u radu i odlučivanju u ovom predmetu zbog postojanja okolnosti iz člana 90 stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Rješenjem Osnovnog suda broj 76 0 K 009180 17 Iks 3 od 25. juna 2018. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantovog branioca za obustavu izvršenja kazne zatvora apelantu zbog zastare po pravosnažnoj presudi Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 006786 11 K od 29. aprila 2011. godine koja je pravosnažna 6. juna 2011. godine i kojom je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. U obrazloženju rješenja je navedeno sljedeće: da se nesporno pred tim sudom vodi postupak izvršenja kazne zatvora apelantu u trajanju od dvije godine prema pravosnažnoj presudi; da je za apelantom izdata naredba za raspisivanje međunarodne potjernice 20. januara 2012. godine; da je za apelantom kao osuđenim licem raspisana međunarodna potjernica po kojoj je lišen slobode 29. juna 2016. godine u mjestu Kleve (SR Njemačka) i da je zatim odobreno izručenje apelanta iz SR Njemačke u BiH radi izvršenja kazne zatvora, s tim što tada nije bio određen tačan datum izručenja s obzirom na to da se protiv apelanta vodila istraga u Njemačkoj; da je Ministarstvo pravde svojim podneskom od 1. jula 2016. godine zatražilo dostavu dokumentacije potrebne za apelantovu ekstradiciju s napomenom da je potrebno hitno dostaviti prevedenu na njemački jezik; da je postupajući po navedenom zahtjevu Osnovni sud 13. jula 2016. godine dostavio Ministarstvu pravde BiH svu dokumentaciju potrebnu za ekstradiciju prevedenu na njemački jezik; da je prema obavijesti Ministarstva bezbjednosti BiH – Direkcije za koordinaciju policijskih tijela u BiH od 5. juna 2018. godine odobreno apelantovo izručenje koje se može izvršiti nakon 28. juna 2018. godine na aerodromu Diseldorf. Dalje je navedeno da iz nespornih činjenica proizlazi da je apelant lišen slobode po raspisanoj međunarodnoj potjernici, po naredbi Osnovnog suda, 29. juna 2016. godine, s tim da je ekstradicija tada odložena zbog krivičnog postupka koji se protiv apelanta vodio i u SR Njemačkoj. U vrijeme lišenja slobode, kako je dalje navedeno, nije nastupila apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora prema odredbama KZRS iz 2017. godine, koji je u pogledu rokova zastarjelosti povoljniji za apelanta kao osuđeno lice s obzirom na to da prema članu 99 stav 5 navedenog zakona apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora ne može nastupiti ukoliko je izvršenje kazne u toku. S obzirom na to da je 29. juna 2016. godine po raspisanoj međunarodnoj potjernici praktično započelo izvršenje kazne zatvora nad apelantom, da je Osnovni sud 13. jula 2016. godine dostavio svu potrebnu dokumentaciju za njegovu ekstradiciju koja se prema obavijesti Ministarstva mogla izvršiti nakon 28. juna 2018. godine, proistekao je zaključak da je u toku izvršenje kazne nad apelantom kao osuđenim licem i da se u smislu citirane odredbe KZRS ne može utvrditi da je nastupila apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora, na osnovu čega je i odlučeno kao u izreci rješenja.
7. Rješenjem Okružnog suda broj 76 0 K 009180 18 Iksž od 4. jula 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 25. juna 2018. godine. U obrazloženju su, prije svega, istaknuti žalbeni navodi kojima je ukazano na povredu Krivičnog zakona u vezi s nastupanjem apsolutne zastarjelosti. Okružni sud je ponovio činjenično stanje iz prvostepenog rješenja, te su u nastavku navedeni razlozi zbog kojih je ocijenjeno da je apelantova žalba neosnovana. U tom pravcu je navedeno da žalba ispravno tumači odredbe o povoljnijem zakonu u kontekstu rokova zastarjelosti, ali da je prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe, ispravno zaključio da je apelant stupio na izdržavanje kazne zatvora po presudi Okružnog suda u Banjoj Luci od 29. aprila 2011. godine, koja je pravosnažna 6. juna 2011. godine, 29. juna 2016. godine kada je po međunarodnoj potjernici lišen slobode, dakle prije nastupanja zastarjelosti po odredbama KZRS. U vezi s tim je pojašnjeno da iz dopisa Ministarstva jasno proizlazi da je apelant lišen slobode u SR Njemačkoj 29. juna 2016. godine po međunarodnoj potjernici sačinjenoj od Osnovnog suda, nakon čega je započeo ekstradicioni postupak. Danom lišenja slobode, kako je dalje navedeno, apelant je faktički započeo s izdržavanjem kazne zatvora po presudi Okružnog suda jer se vrijeme u kojem je bio lišen slobode u toku ekstradicije uračunava u pravosnažno izrečenu kaznu zatvora, na što će prvostepeni sud paziti u toku izvršenja kazne. Na takvo utvrđenje, kako je dalje navedeno, ne utiču žalbeni navodi kojim je ukazano da je protiv apelanta pokrenuta istraga zbog krivičnog djela počinjenog na teritoriji SR Njemačke jer je, kako proizlazi iz stanja spisa, apelant lišen slobode po potjernici raspisanoj od BiH, a tek nakon toga je otvorena istraga za drugo krivično djelo počinjeno u SR Njemačkoj.
8. U konačnici, Okružni sud je ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava od prvostepenog suda, koja je ispravljena drugostepenim rješenjem bez intervencije u izreci prvostepenog rješenja. U tom kontekstu je Okružni sud ukazao na pravilno utvrđenje prvostepenog suda prema kojem je apelant 29. juna 2016. godine započeo s izdržavanjem kazne zatvora pa, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud, zastarjelost nije nastupila niti po odredbama KZRS koji je stupio na pravnu snagu 2017. godine, ni po odredbama KZRS koji je važio do tada, pa nije ni bilo potrebe izvoditi zaključak koji je zakon blaži za apelanta. Takva analiza bi bila neophodna samo u situaciji da je zahtjev usvojen. Okružni sud je stoga zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja trebalo primijeniti KZRS koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela (stari KZRS koji je bio na snazi do jula 2017. godine) i nastupanja pravosnažnosti presude, što je učinjeno u konkretnom slučaju bez intervenisanja u izreku rješenja, jer krivični zakon nije povrijeđen na apelantovu štetu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz čl. II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz čl. 5 i 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
10. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo u pogledu zastarjelosti izvršenja kazne zatvora i da su stoga osporena rješenja nezakonita, da je nezakonito lišen slobode i nezakonito upućen na izdržavanje kazne. U vezi s tim, upućuje na sadržaj odredbe člana 99 stav 5 KZRS kojim je propisano da zastarjelost izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kada protekne dvaput onoliko vremena koliko se traži za zastarjelost izvršenja kazne. U apelaciji se napominje da je u osporenim rješenjima pogrešno utvrđen datum početka izvršenja kazne po presudi Okružnog suda jer je 29. juna 2016. godine kao dana koji su sudovi utvrdili kao datum početka izvršenja kazne bio u istražnom pritvoru na osnovu naloga za hapšenje Osnovnog suda Galdern (SR Njemačka), iz čega proizlazi jasan zaključak da je lišen slobode po naredbi suda u SR Njemačkoj, a ne po međunarodnoj potjernici koju je raspisao Osnovni sud, kako se u osporenim rješenjima pogrešno tvrdi. Stoga je pogrešan zaključak da je bio u ekstradicionom pritvoru i da je po tom osnovu započeto izvršenje kazne zatvora po presudi Okružnog suda Banja Luka.
11. U tom kontekstu apelant ističe da je zastara izvršenja kazne zatvora po presudi Okružnog suda iz 2011. godine nastupila još prilikom izdržavanja kazne zatvora po presudi u SR Njemačkoj, a postojala je i u vrijeme izručenja, konkretno 3. avgusta 2018. godine od kada se nalazi u KPZ Banja Luka. Ukazuje na odredbu člana 99 stav 5 KZRS, smatrajući da izvršenje presude nije bilo niti je moglo biti 29. juna 2016. godine, niti je započeto pa prekinuto, zbog čega nezakonito izdržava kaznu zatvora za čije je izvršenje nastupila apsolutna zastara.
b) Odgovor na apelaciju
12. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je u osporenom rješenju jasno navedeno da je apelant lišen slobode po međunarodnoj potjernici, čije je raspisivanje naređeno od Osnovnog suda, a zatim započet ekstradicioni postupak. Apelant je danom lišenja slobode u SR Njemačkoj faktički započeo sa izdržavanjem kazne zatvora po presudi Okružnog suda u Banjoj Luci, zbog čega nije mogla nastupiti zastarjelost ni prema odredbama KZRS koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela i pravosnažnosti presude, ni prema odredbama KZRS koji je stupio na snagu 2017. godine, tako da krivični zakon nije povrijeđen na apelantovu štetu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Osnovni sud je u vrlo opširnom odgovoru na apelaciju istakao da se apelant po pravosnažnoj presudi Okružnog suda u Banjoj Luci nije javio na izdržavanje kazne pa je prvo raspisana centralna, a zatim i međunarodna potjernica po kojoj je apelant lišen slobode 29. juna 2016. godine u SR Njemačkoj, a po okončanju postupka ekstradicije izdržava kaznu zatvora u KPZ Banja Luka počev od 3. jula 2018. godine. Osnovni sud je dalje naveo da je apelantov branilac u toku izdržavanja navedene kazne zatvora podnio zahtjev za obustavu izvršenja, smatrajući da je nastupila zastara izvršenja kazne, pri tome pogrešno ukazujući da je presuda prema kojoj apelant izdržava kaznu pravosnažna 29. aprila 2011. godine. Cijeneći takav zahtjev neosnovanim, doneseno je osporeno rješenje u kojem su navedeni jasni razlozi da u okolnostima konkretnog slučaja nije nastupila apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora, kako prema odredbama na koje apelantov branilac upućuje kao povoljnije (novi KZRS iz 2017. godine), tako ni prema odredbama KZRS koji je bio na snazi u vrijeme pravosnažnosti presude. Iz navedenih razloga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
14. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17 i 104/18 – odluka USRS) u relevantnom dijelu glasi:
Zastarjelost izvršenja kazne Član 97. tačka 6) Izrečena kazna ne može se izvršiti kad protekne:
[...] 6) tri godine ako je izrečena kazna zatvora preko jedne godine, [...] Tok i prekid zastarijevanja izvršenja kazne Član 99. stav (5) (5) Zastarjelost izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost izvršenja kazne, ali ona ne može nastupiti ukoliko je izvršenje kazne u toku.
15. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi: Uračunavanje pritvora i ranije kazne Član 44. stav (1) (1) Vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom, uračunavaju se u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora i novčanu kaznu.
Zastarjelost izvršenja kazne Član 113. tačka 5) Ako u zakonu nije drugačije određeno, izrečena kazna ne može se izvršiti kad protekne:
[…] 5) pet godina preko jedne godine, […] VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 76 0 K 009 180 18 Iksž od 4. jula 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 1. avgusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 5 i 6 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu odredbi koje se tiču zastarjelosti izvršenja kazne.
24. U vezi s primjenjivošću prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da predmet osporavanja nisu odluke kojim je direktno odlučeno o krivičnoj optužbi protiv apelanta, niti apelant osporava vrstu i visinu kazne, što su činjenice koje Ustavni sud ne razmatra pri odlučivanju o kršenju prava na pravično suđenje. Međutim, apelacija se odnosi na primjenu materijalnog prava s aspekta izvršenja sankcije izrečene pri odlučivanju o krivičnoj optužbi protiv apelanta, dakle radi se o jedinstvenom postupku utvrđivanja krivične optužbe jer odluka o dopuštenosti izvršenja ili zastarjelosti izvršenja izrečene kazne predstavlja sastavni dio suđenja, odnosno utvrđivanja krivične optužbe (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4142/13 od 23. decembra 2013. godine, tačke 26 i 27, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Prema navedenom, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju primjenjive garancije prava na pravično suđenje.
25. U vezi s konkretnim navodima apelacije koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
27. U vezi s apelantovim navodima koje se tiču zastarjelosti izvršenja kazne, Ustavni sud primjećuje da je u relevantnim odredbama KZRS, koji je stupio na snagu nakon pravosnažnosti presude čiju je obustavu izvršenja apelant zatražio (2017. godine) smatrajući da su odredbe ovog zakona za njega povoljnije jer propisuju kraće rokove zastarjelosti izvršenja kazne, između ostalog propisano da se izrečena kazna ne može izvršiti kad protekne tri godine ako je izrečena kazna zatvora preko jedne godine, te da zastarjelost izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost izvršenja kazne, ali ona ne može nastupiti ukoliko je izvršenje kazne u toku (čl. 97 i 99 KZRS). Iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je Osnovni sud pri donošenju odluke o apelantovom zahtjevu imao u vidu navedene odredbe cijeneći da u okolnostima konkretnog slučaja nije nastupila apsolutna zastarjelost izvršenja kazne prema navedenim odredbama, zbog čega je apelantov zahtjev odbijen. Okružni sud se, odlučujući o apelantovoj žalbi, dodatno osvrnuo na ovaj apelantov prigovor uz zaključak da zastarjelost nije nastupila niti po odredbama KZRS koji je stupio na pravnu snagu 2017. godine, ni po odredbama KZRS koji je važio do tada (u vrijeme pravosnažnosti presude), te da nije bilo potrebe izvoditi zaključak koji je zakon blaži za apelanta jer bi takva analiza bila neophodna samo u situaciji da je zahtjev usvojen. Pri tome je Okružni sud imao u vidu činjenice utvrđene u prvostepenom rješenju, prije svega da je apelant lišen slobode u SR Njemačkoj 29. juna 2016. godine po međunarodnoj potjernici koju je sačinio Osnovni sud i da je faktički apelant tada stupio na izdržavanje kazne zatvora po presudi Okružnog suda u Banjoj Luci od 29. aprila 2011. godine koja je pravosnažna 6. juna 2011. godine, nakon čega je započeo ekstradicioni postupak i izručenje u BiH. Okružni sud je pritom potvrdio zaključak prvostepenog suda prema kojem je danom lišenja slobode započelo apelantovo izdržavanje kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Okružnog suda u Banjoj Luci, da apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora ne može nastupiti ukoliko je izvršenje kazne u toku, te da na takvo utvrđenje, kako je dalje pojasnio Okružni sud, nisu uticali žalbeni navodi kojim je ukazano da je lišenje slobode bilo rezultat pokrenute istrage protiv apelanta zbog krivičnog djela počinjenog na teritoriji SR Njemačke.
28. Dovodeći u kontekst navedene činjenice i relevantne zakonske odredbe KZRS, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih rješenja u pogledu odbijanja apelantovog zahtjeva za obustavu izvršenja kazne zatvora argumentovana i jasna, te da su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka, suprotno apelantovim navodima, jasno ukazali da apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora ne može nastupiti ukoliko je izvršenje kazne u toku, a u okolnostima konkretnog slučaja je utvrđeno da je izvršenje kazne započelo apelantovim lišenjem slobode po raspisanoj međunarodnoj potjernici od nadležnih organa BiH s ciljem izvršenja pravosnažne presude, koje nesumnjivo predstavljaju radnje preduzete s ciljem da se obezbijedi izvršenje pravosnažno izrečene kazne zatvora.
29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti
30. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. S obzirom na to da kršenje ovog prava dovodi u vezu s navodima o primjeni materijalnog prava koji su već razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kad su zaključili da u okolnostima konkretnog slučaja nije nastupila zastara izvršenja kazne zatvora budući da je apelant lišen slobode po međunarodnoj potjernici prije nastupanja zastarjelosti po odredbama KZRS.
32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević