Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1655/20 (D. M.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Posjed
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1655/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1655/20, rješavajući apelaciju Dragane Mihajlović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dragana Mihajlović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 028925 18 Rev od 2. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 028925 16 Gž od 28. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 028925 13 P od 19. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragana Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Glamoča, koju zastupa Simo J. Tošić advokat iz Banjaluke, podnijela je 5. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 028925 18 Rev od 2. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 028925 16 Gž od 28. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 028925 13 P od 19. oktobra 2015. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da apelantici preda u posjed nekretnine, bliže opisane u izreci prvostepene presude, sa stanjem na dan ulaska u posjed ili da u nemogućnosti predaje u posjed apelantici na ime naknade materijalne štete za uništenu kuću sa gospodarskim objektima i ukupne višegodišnje izgubljene dobiti uslijed nekorištenja zemljišta, njiva i livada za naznačeni period isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju presude Vrhovnog sud je naveo da je tužena 14. maja 1998. godine donijela Odluku o izgradnji Središta za borbenu obuku Vojske FBiH, a kojom je objavljen javni interes za eksproprijaciju zemljišta u privatnom vlasništvu koje će biti obuhvaćeno izgradnjom. Zatim, da je Vlada tužene 6. oktobra 1998. godine donijela Odluku kojom je ovlastila Federalno ministarstvo odbrane da uđe u posjed nekretnina koje su predmet objave po općem interesu za eksproprijaciju prije nego što je i jedno rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno, te da je tužena 6. novembra 2003. godine donijela Odluku o dopuni odluke od 14. maja 1998. godine, kojom prestaje opći interes nad dijelom prostora poligona za borbenu obuku. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kada su odbili tužbeni zahtjev za povrat predmetnih nekretnina, jer tužena nije u posjedu predmetnih nekretnina. U odnosu na odštetni zahtjev za naknadu štete za uništenje predmetnih građevinskih objekata i naknadu izgubljene koristi zbog nekorištenja zemljišta, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije dokazala da je šteta na predmetnim građevinskim objektima nastala radnjama tužene, niti je dokazala uzročnu vezu između čina ulaska tužene u posjed predmetnih nekretnina i nastale štete (član 7. stav 1., član 102. stav 1., član 123. stav 1. i član 126. Zakona o parničnom postupku). Vrhovni sud je ukazao da odredba člana 70. Zakona o eksproprijaciji izričito navodi da je izgubljena korist ona koju bi vlasnik ostvarivao u određenom periodu dotadašnjim načinom iskorištavanja eksproprirane nekretnine, koje je faktičko pitanje i utvrđuje se u svakom konkretnom slučaju, pri čemu se u obzir uzima samo dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima (član 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima). Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije ponudila niti jedan dokaz na okolnosti da li je i u kojem obimu koristila predmetne nekretnine, niti je učinila izvjesnim da je spriječena radnjama tužene da ih ekonomski iskorištava, pa se odštetni zahtjev ne može zasnovati samo na činjenici da je tužena nekretnine preuzela u posjed, a niti navodu iz nalaza vještaka poljoprivredne struke da su se na apelantičinim parcelama mogle uzgajati određen kulture i ubirati plodovi.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na dom iz člana II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Europske konvencije (ali te navode nije posebno obrazlagala). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno pravne propise.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-3157/19 od 15. oktobra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1655/20 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio