Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5980/18 (E. H.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kamata
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5980/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-5980/18, rješavajući apelaciju Enise Humić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enise Humić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 004413 17 Rev od 19. jula 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 004413 17 Gž 3 od 20. aprila 2017. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 004413 15 P 3 od 15. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Enisa Humić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gračanice, koju zastupa Emir Mehurić, advokat iz Gračanice, podnijela je 27. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 004413 17 Rev od 19. jula 2018. godine. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica osporava i Presudu Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 004413 17 Gž 3 od 20. aprila 2017. godine i Presudu Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 004413 15 P 3 od 15. septembra 2016. godine.

2. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženih (A. T., E. T., D. T., V. M., F. T., A. T., M. T., B. V., E. T. i F. M., u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja prava vlasništva na određenim nekretninama (bliže opisanim u Presudi Općinskog suda broj 51 0 P 004413 15 P 3 od 15. septembra 2016. godine, u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), na kojim je izgradila određeni građevinski objekt. U toku postupka, tuženi su protiv apelantice istaknuli protivtužbeni zahtjev kojim su tražili da se apelantica obaveže da im naknadi tržišnu vrijednost predmetnog zemljišta (iz dostavljenih osporenih odluka i dokumenata uz apelaciju se ne vidi koji su tačno tuženi ponijeli protivtužbu, samo se u uvodu tih odluka navodi ko su tuženi i da se postupak vodi i po protivtužbi „tuženih“ radi naknade cijene zemljišta).

3. Nakon donošenja prvostepene presude 13. decembra 2013. godine, postupajući po žalbi Kantonalni sud je donio presudu 2. aprila 2014. godine, kojom je utvrdio da je apelantica stekla pravo vlasništva i posjeda na predmetnom zemljištu koji se nalazi ispod izgrađenog građevinskog objekta i koje služi za njegovu redovnu upotrebu, čime je odluka o apelantičinom tužbenom zahtjevu postala pravosnažna. Takođe navedenom presudom, Kantonalni sud je ukinuo prvostepenu presudu Općinskog suda u djelu u kojem je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu, te je u tom djelu predmet vratio na ponovno suđenje.

4. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 004413 15 P 3 od 15. septembra 2016. godine, obavezana je apelantica da tuženim isplati na ime tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta iznos od 64.688,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 22. februara 2008. godine, dok je preko dosuđenog iznosa protivtužbeni zahtjev tuženih odbijen kao neosnovan.

5. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je nesporno da je apelantica stekla pravo vlasništva na predmetnom zemljištu tuženih temeljem člana 30. a u vezi sa članom 28. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima tj. izgradnjom građevinskog objekta na zemljištu tuženih, pa obzirom na prednje tuženima pripada pravo da zahtijevaju isplatu tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta. Nadalje je istakao, da se kao osnovna sporna činjenica javlja visina protivtužbenog zahtijeva tj. visina naknade koju apelantica treba isplatiti tuženim, obzirom na očitovanje apelantice da pristaje isplatiti vrijednost predmetnog zemljišta na kojem je stekla pravo vlasništva, u skladu sa cijenama zemljišta utvrđenim odlukom Skupštine Opštine Travnik kojom je određena naknada za građevinsko zemljište u državnoj svojini, koje se dodjeljuje radi građenja u visini od 36,00 KM po m2.

6. Općinski sud je ukazao, da su na okolnost utvrđivanja tržišne vrijednosti zemljišta tuženi pred sudom izveli dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku građevinske struke S. O., koji je utvrdio tržišnu vrijednost predmetnog zemljišta u iznosu od 104,00 KM po m2, a koje utvrđenje je taj sud u cijelosti prihvatio i dosudio tuženim. U vezi s tim je ukazao, da je vještak naveo, da se predmetno zemljište nalazi u užoj zoni Sportsko rekreacionog centra ,,Babanovac“, da ima pristup sa tri strane i da se radi o vrlo atraktivnoj lokaciji za izgradnju objekta ugostiteljskog sadržaja, a koji je na istom mjestu izgrađen i čija je vrijednost procijenjena na 2.124.422,00 KM.

7. Zatim je istakao, da je pozivanja apelantice na utvrđivanje vrijednosti predmetnog zemljišta temeljem akata Porezne uprave i Općine Travnik nebitno, iz razloga što se u tim situacijama ne može govoriti o stvarnoj tržišnoj vrijednosti zemljišta nego o vrijednosti neizgrađene građevinske parcele, koju organi uprave utvrđuju u posebno za to predviđenom upravnom postupku, te su isti mjerodavni samo u situaciji donošenja rješenja o dodjeli zemljišta odnosno u postupku razrezivanja poreza.

8. Pored navedenog, Općinski sud je istakao da je prednje utvrđenje vrijednosti zemljišta prihvatio bez obzira što procjena zemljišta nije učinjena u vrijeme donošenja presude, nego u prijašnjem toku postupka. Naime, notorna je činjenica, koja se samim tim u skladu sa odredbom člana 125. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ne mora posebno dokazivati pred sudom, da vrijednost zemljišta na predmetom lokalitetu samo može biti veća od prvobitno utvrđene a ni u kom slučaju manja (radi stepena i intenziteta izgrađenosti lokacije SRC Babanovac), pa u konačnici utvrđivanje vrijednosti na prednji način ni u kom slučaju ne može ići na štetu apelantice. Takođe je istakao, da je odluku o kamatama donio shodno odredbi člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tj. od dana podnošenja protivtužbenog zahtijeva (22. februara 2008. godine).

9. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 004413 17 Gž 3 od 20. aprila 2017. godine, odbijena je apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

10. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te donio pravilnu i zakonitu odluku. Nadalje je naveo, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio visinu naknade za predmetno zemljište, a cijeneći nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke. Naime, vještak građevinske struke je u cijelosti postupio po nalogu prvostepenog suda, te je isti prilikom davanja nalaza i mišljenja postupio u skladu sa pravilima struke i dao obrazložene odgovore na istaknuta pitanja i primjedbe stranaka, pa je prvostepeni sud poklonio vjeru nalazu i mišljenje vještaka građevinske struke kojim je utvrdio tržišnu vrijednost zemljišta.

11. Pored toga, Kantonalni sud je istakao, da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke i utvrdio vrijednost predmetnog zemljišta, a nije prihvatio vrijednost zemljišta utvrđenu Odlukom Općine Travnik u iznosu od 36,00 KM. Takođe je istakao, da je neosnovan apelantičin žalbeni prigovor kojim se pobija prvostepena odluka u dijelu koji se odnosi na početak toka zakonske zatezne kamate, jer je odredbom člana 277. stav 1. ZOO propisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice i kamate, tako da je pravilno prvostepeni sud obavezao apelanticu da tuženim na dosuđeni iznos plati i zakonske zatezne kamate počev od dana podnošenja protivtužbenog zahtjeva.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 004413 17 Rev od 19. jula 2018. godine, odbijena je apelantičina revizija.

13. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor koji je usmjeren na nepravilnu primjenu člana 151. stav (1) ZPP (da vještak građevinske struke nije saslušan na glavnoj raspravi 18. novembra 2015. godine, a po zakonu je to bila obaveza suda). Naime, tačno je da vještak nije pozvan ni saslušan. Međutim, iz zapisnika jasno proizlazi da je na toj raspravi izveden dokaz čitanjem nalaza i mišljenja vještaka S. O. od petog mjeseca 2008. godine, te iskaza vještaka datog na glavnoj raspravi koja je održana 4. juna 2008. godine, te da apelantica nije imala primjedbi niti se protivila čitanju pismenog nalaza, ni iskaza vještaka datog na naprijed navedenoj raspravi.

14. Vrhovni sud je istakao, da je neosnovan i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim je istakao, da su na osnovu provedenih dokaza nižestepeni sudovi utvrdili da je u postupku po apelantičinoj tužbi donesena presuda kojom je utvrđeno da je apelantica stekla pravo vlasništva i posjeda na predmetnom zemljištu na osnovu člana 30. u vezi sa članom 28. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima tj. izgradnjom građevinskog objekta na zemljištu tuženih. Zatim je istakao, da je Općina Travnik donijela Odluku u kojoj je utvrđena cijena m2 zemljišta na lokaciji na kojoj je apelantica izgradila objekt u iznosu od 36,00 KM, da je porezna uprava rješenjem od 7. jula 2015. godine razrezala porez apelantici u procentu od 5% na osnovicu od 22.000,00 KM koliko predstavlja cijena građevinskog zemljišta po Odluci Općine Travnik. Nadalje je istakao, da su tuženi podnijeli protivtužbu kojom su postavili zahtjev za naknadu tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta, da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke iz maja 2008. godine, i datog iskaza na glavnoj raspravi od 4. juna 2008. godine utvrđena tržišna vrijednost predmetnog zemljišta u iznosu od 104,00 KM po jednom m2. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odredbe člana 27. stav (2) Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kada su udovoljili protivtužbenom zahtjevu, jer tuženi imaju pravo na naknadu tržišne vrijednosti predmetnog (građevinskog) zemljišta na kojem je apelantica izgradila trajni objekat i na osnovu toga stekla pravo vlasništva. Takođe je istakao, da je prigovore revizije koje apelantica ponavlja iz žalbe, da tuženim pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude, a ne od dana postavljanja protivtužbenog zahtjeva, cijenio drugostepeni sud i dao potpune i pravilne razloge zašto su isti neosnovani, a koje je prihvatio i Vrhovni sud.

15. Apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

16. Apelantica je istakla, da su joj odlukama redovnih sudova povrijeđena osnovna procesna načela (raspravno načelo, načelo kontradiktornosti, neposrednosti i dispozitivnosti). Naime, da sudovi svoje odluke nisu mogli zasnivati na dokazu - vještačenju u situaciji kada je vještak S. O. „u momentu kada je održana glavna rasprava pred Općinskom sudom nije bila sudski vještak, tako da se i nije mogao provesti dokaz neposrednim saslušanjem vještaka“. Zatim je istakla, da je navedeni vještak utvrdio vrijednost predmetnog zemljišta u vrijeme izrade svog nalaza i mišljenja, ne uzimajući u obzir da je vrijednost istog trebao da procjeni u onom stanju u kojem je bio „prilikom gradnje“. Naime, apelantica je uređenjem predmetnog zemljišta, prilikom gradnje, znatno uvećala vrijednost istog, pa je nakon toga vrijednost predmetnog zemljišta mogla iznositi 104 KM po 1 m2, dok je propušteno da se utvrdi vrijednost navedenog zemljište u stanju u kojem je bilo na početku gradnje. Apelantica takođe smatra, da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredabe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te da nisu uzeli u obzir činjenicu da je vrijednost predmetnog zemljišta utvrđena na dan donošenja presude (15. septembra 2016. godine), od kojeg datuma treba da teku i zakonske zatezne kamate, a ne kako su dosudili redovni sudovi (od 22. avgusta 2008. godine).

17. Pored navedenog, apelantica je istakla da nižestepenovi sudovi zauzimaju stav da ukupno dosuđeni iznos apelantica treba da uplati svim tuženim. Međutim, prvih devet tuženih je zastupao advokat, koji je u ime njih podnio protivtužbu, dok deseto-tužena F. M. nikada nije podnijela protivtužbu „na način da zahtjeva isplatu novčanog iznosa za zemljište na kojem je apelantica sagradila objekt“, te je nejasno na temelju čega sudovi dosuđuju ukupno dosuđeni iznos svim tuženim kada se deseto-tužena F. M. nikada u postupku nije pojavila kao protivtužiteljica.

18. U odgovoru na apelaciju, Općinski sud je istakao da je prilikom ocjene osnovanosti protivtužbenog zahtjevu svoju odluku zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke S. O. sačinjenom u maju 2008. godine, te na iskazu tog vještaka koji je dat na glavnoj raspravi (u prvoj fazi predmetnog postupka), a kad je navedeni vještak bio ovlašteni sudski vještak. Naime, da je na glavnoj raspravi koja je održana 18. novembra 2015. godine, punomoćnik apelantice saglasno sa punomoćnikom tuženih predložio izvođenje dokaza na prednji način, što znači da se po istom nalazu i mišljenju izjašnjavao jednako kao i u dotadašnjem toku postupka. Prema takvom stanju stvari Općinski sud je i prihvatio izvođenje prednjeg dokaza na navedeni način, što u tom slučaju ne predstavlja povredu niti jedne odredbe Zakona o parničnom postupku, a samim tim i Ustavom zagarantiranog prava apelantice na pravično suđenje. Takođe je istakao, da iz „stanja stvari“ proizlazi da se tuženi nalaze u poziciji jedinstvenih nužnih suparničara, jer su isti suvlasnici zemljišta sa različitim idealnim dijelovima, pa se pitanje dosuđene naknade može posmatrati kao pravni odnos između tuženih kao protivtužitelja i ni u kom slučaju ne zadire u pravo odnosno obavezu apelantice da plati tržišnu vrijednost predmetnog zemljišta. Naime, da je pravno irelevantno za apelanticu pravna pozicija tužene F. M., a na čiju ulogu u prvom redu procesno a zatim i materijalno pravno su sudovi pazili po službenoj dužnosti. Općinski sud je istakao, da je apelantica uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom, u smislu da joj je utvrđeno pravo vlasništva na nekretninama (predmetnom zemljištu) tuženih, pa je sasvim logično i pravedno da za tako utvrđeno pravo vlasništva i stečene nekretnine u duhu pozitivno-pravnih odredbi zakona i plati odgovarajuću naknadu.

Relevantni propisi

19. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 6/98 i 29/03), u relevantnom dijelu glasi:

Stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu Član 27.

Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo, u roku od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, a najkasnije do deset godina od završene izgradnje, zahtijevati da mu graditelj naknadi prometnu vrijednost zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke.

Član 28.

Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta.

Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši, ako njegovo rušenje, s obzirom na okolnosti slučaja (vrijednost objekta, ponašanje vlasnika zemljišta i graditelja u toku izgradnje i sl.) ne bi bilo opravdano.

U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete. Ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat, dužan je graditelju naknaditi vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi, u vrijeme donošenja sudske odluke.

Pravo izbora iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta može ostvariti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a po proteku tog roka može zahtijevati isplatu prometne vrijednosti zemljišta.

Član 30.

U slučaju kad su graditelj i vlasnik zemljišta nesavjesni, shodno će se primijeniti pravila iz odredbe člana 28. ovog zakona.

20. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom djelu glasi:

III - ZATEZNA KAMATA

Kad se duguje Član 277. stav 1.

Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), u relavantnom djelu glasi:

Član 151. stav 1.

(1) Vještak se uvijek poziva na ročište za glavnu raspravu.

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

23. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

24. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)

25. Uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je utvrđenje činjeničnog stanja, kao i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud smatra da je prvenstveno Općinski sud, u obrazloženju svoje odluke, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakon o vlasničko-pravnim odnosima i ZOO na predmetnu situaciju, odnosno prilikom utvrđivanja tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta i početka toka zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos, o čemu se izjasnio i Kantonalni sud povodom žalbe apelantice protiv prvostepene presude, odnosno Vrhovni sud povodom izjavljene revizije. Vezano za apelacione navode da vještak, na osnovu čijeg nalaza je utvrđena vrijednost predmetnog zemljišta, nije u vrijeme održavanja glavne rasprave bio sudski vještak, te da se i nije mogao provesti dokaz neposrednim saslušanjem vještaka, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci odgovorio na slične prigovore (da vještak građevinske struke nije saslušan na glavnoj raspravi 18. novembra 2015. godine, a po zakonu je to bila obaveza suda). Naime, Vrhovni sud je ukazao da je na glavnoj raspravi (od 18. novembra 2015. godine) izveden dokaz čitanjem nalaza i mišljenja vještaka od petog mjeseca 2008. godine (sačinjenog u prvoj fazi predmetnog postupka), te iskaza vještaka datog na glavnoj raspravi koja je održana 4. juna 2008. godine (datog u prvoj fazi predmetnog postupka), te da apelantica (u ponovnom postupku) nije imala primjedbi, niti se protivila čitanju pismenog nalaza, ni iskazu vještaka datog na naprijed navedenoj raspravi. Imajući u vidu navedena obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova prilikom donošenja odluka u osporenom parničnom postupku, odnosno ne nalazi da su pozitivno-pravni propisi u konkretnom slučaju primijenjeni na štetu apelantice.

26. Vezano za apelantičine navode, da je nejasno na temelju čega sudovi dosuđuju ukupno dosuđeni iznos svim tuženim kada se deseto-tužena F. M. nikada u postupku nije pojavila kao protivtužiteljica, Ustavni sud zapaža da iz stanja apelacionog spisa ne proizlazi da je apelantica u toku postupka pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, koji su donijeli odluke o apelantičinoj žalbi i reviziji, isticala navedeni prigovor, pa se o tom prigovoru Kantonalni i Vrhovni sud nisu mogli ni izjasniti, zbog čega Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelantica ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević