Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1682/20 (I. M.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1682/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1682/20, rješavajući zahtjev Ive Mrkića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ive Mrkića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivo Mrkić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. maja 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 013430 19 Kž 3 od 22. januara 2020. godine i S1 2 K 013430 14 K od 31. januara 2019. godine. Apelant je također postavio zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom bi se naložilo odlaganje izvršenje kazne zatvora po pravomoćnoj Presudi Suda BiH broj SI 2 K 013430 14 K do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 013430 14 K od 31. januara 2019. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u tač. 21. i 22. (tač. 32. i 35. optužnice) osuđujućeg dijela izreke presude počinio krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), u vezi sa krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH, i u vezi sa krivičnim djelom Krivotvorenje isprava iz člana 373. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), za koja ga je Sud BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Također, tom presudom su proglašeni krivim i saoptuženi V.D., M.T., D.M. i D.J. da su počinili krivična djela opisana u osuđujućem dijelu presude kao i da su tri imenovana pravna lica proglašena odgovornim da su počinila opisana krivična djela za koje su optužena te su saoptužena fizička lica osuđena na, u izreci navedene, kazne zatvora, a za pravna lica je izrečena kazna njihovog prestanka. Istom presudom apelant i saoptuženi V.D., A.B., M.T., D.M., Lj.P., B.K., D.J., M.N., B.T. te optužena tri imenovana pravna lica, su oslobođeni optužbe da su počinili krivična djela tačno navedena u oslobađajućem dijelu izreke prvostepene presude.

3. Odlučujući o žalbama izjavljenim protiv Presude Suda BiH broj S1 2 K 013430 14 K od 31. januara 2019. godine, vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je donijelo Presudu broj S1 2 K 013430 19 Kž 3 od 22. januara 2020. godine kojom su odbijene, kao neosnovane, žalbe Tužilaštva BiH, žalbe apelanta i njegovog branitelja kao i žalbe branitelja saoptuženih V.D., M.T., D.M. i D.J. i žalbe saoptuženih V.D. i M.T. izjavljene lično.

4. Apelant u veoma obimnoj apelaciji navodi da je u toku predmetnog krivičnog postupka došlo do povrede njegovih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 7.,13. i

14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na nepristrasan sud; da je došlo do „očigledno proizvoljne primjene procesnog i materijalnog zakonodavstva“ u toku cjelokupnog predmetnog postupka, uključujući istragu; da je povrijeđeno „pravo na suđenje za djelo koje je propisano zakonom“; pravo na obrazloženje; pravo na odbranu; pravo na svestrano razmatranje predmeta i pravo na jednakost u oružju učesnika u postupku. Ističe da je slijedom navedenih povreda došlo do kršenja i njegovog prava na imovinu te da je prekršena i zabrana diskriminacije.

5. U podnesenom zahtjevu za privremenu mjeru, apelantov punomoćnik je istakao da je u drugom predmetu nedavno uputio zahtjev za privremenu mjeru odlaganja izvršenja kazne do konačne odluke Ustavnog suda, i da je dobio odgovor da nisu iscrpljena sva pravna sredstva pred redovnim sudom, traženjem od redovnog suda da se izvršenje odloži, pa stoga Ustavni sud neće odlučivati. Smatra da ovakav „stav Ustavnog suda nije održiv iz dva razloga, prvo, prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija okončanje postupka po apelaciji nije razlog odlaganja izvršenja kazne pred redovnim sudom, a drugo, takva odlaganja imaju ograničen rok koji je daleko kraći od prosječnog roka u kojem Ustavni sud rješava apelacije pa je takva uputa, uputa na neefektivan postupak“. Stoga, predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se odlaže izvršenje kazne zatvora po pravomoćnoj presudi Suda BiH broj SI 2 K 013430 14 K do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Ovo iz razloga što je jedan dan zatvora po presudi kojom su kršena ljudska prava i osnovne slobode nenadoknadiva šteta, to ostavlja nesagledive posljedice i na apelanta i na porodicu sa svim onim što prati nepravičnost takve vrste.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

8. U konkretnom slučaju će Ustavni sud prije svega razmotriti apelantove navode kojim problematizira stav Ustavnog suda da je obraćanje redovnim sudovim za odgodu izvršenja kazne zatvora u skladu sa Zakonom Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (u daljnjem tekstu: ZIKS), prije traženja donošenja privremene mjere od Ustavnog suda, neefektivan pravni lijek. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se ZIKS-om uređuje izvršenje krivičnih sankcija, [...] koje izrekne Sud BiH te da je tim zakonom propisan način, postupak i uslovi izvršenja kazne zatvora uključujući i postupak odgađanja i prekida izvršenja kazne zatvora. Naime, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 145. ZIKS-a propisane okolnosti pod kojima je odgađanje izvršenja kazne zatvora moguće te da iz navedenih odredaba nesporno proizilazi da se prema ZIKS-u može odgoditi izdržavanje kazne zatvora, u slučaju ispunjavanja uvjeta propisanih pojedinim tačkama ovog člana i to za vremenski određene periode koji ovise od konkretnog razloga zbog kojeg se odgoda traži. Također, Ustavni sud ukazuje da je članom 64. Pravila Ustavnog suda propisano postupanje Ustavnog suda vezano za odluke o privremenim mjerama te je stavom (5) tog člana propisano da „Zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom iz člana 16. ovih pravila pod uvjetom da je prethodno, u skladu s mogućnošću propisanom zakonom, tražio odgađanje izvršenja odluka redovnih sudova ili organa uprave u postupku koji je vođen pred tim sudovima, odnosno organima.“ Dakle, citiranim odredbama Pravila Ustavnog suda je decidno propisano da je apelant bio dužan tražiti odgađanje izvršenja odluke Suda BiH od redovnog suda i na taj način dati redovnom sudu mogućnost da odgodi izvršenje kazne zatvora. Pri tome, Ustavni sud naglašava da prilikom odlučivanja o svakom konkretnom predmetu odlučuje na osnovu svojih Pravila te da u odluci povodom podnesene apelacije ne odlučuje o kvalitetu svojih Pravila.

9. Dakle, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo dužinom odgode koju može dobiti u redovnom sudskom postupku, u slučaju ispunjavanja uvjeta propisanih ZIKS-u, ne može umanjiti činjenicu da se radi o efektivnom pravnom lijeku koga je neophodno iscrpiti prije obraćanja Ustavnom sudu.

10. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant smatra da njegovi navodi o povredama ljudskih prava učinjenih u predmetnom krivičnom postupku, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio navedenu zakonsku mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.

11. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada o zahtjevu apelanta treba najprije odlučiti redovni, nadležni organ, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1682/20 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio