Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4140/18 (R. A.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4140/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4140/18, rješavajući apelaciju Rosande Andrijanić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2), (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Rosande Andrijanić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 001747 14 Uvp od 15. ožujka 2018. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantici Rosandi Andrijanić u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantici Rosandi Andrijanić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Rosande Andrijanić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 001747 14 Uvp od 15. ožujka 2018. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 001747 13 U od 19. studenog 2013. godine, Rješenja Zapadnohercegovačkog kantona - Ministarstva unutarnjih poslova broj 02-1-109/13 od 8. travnja 2013. godine i Rješenja Zapadnohercegovačkog kantona - Ministarstva unutarnjih poslova - Sektor administracije - Odsjek upravnih poslova Grude broj 02-3/4-102/13-3 od 25. veljače 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rosanda Andrijanić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gruda, koju zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 24. srpnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 001747 14 Uvp od 15. ožujka 2018. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 U 001747 13 U od 19. studenog 2013. godine, Rješenja Zapadnohercegovačkog kantona - Ministarstva unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 02-1-109/13 od 8. travnja 2013. godine i Rješenja Zapadnohercegovačkog kantona - Ministarstva unutarnjih poslova - Sektor administracije - Odsjek upravnih poslova Grude (u daljnjem tekstu: Sektor) broj 02-3/4-102/13-3 od 25. veljače 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 14. travnja 2020. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Sektora je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 24. travnja do 7. svibnja 2020. godine.

4. Sektor u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelantica je 12. listopada 2012. godine podnijela zahtjev za promjenu prava vlasništva na preciziranom putničkom motornom vozilu (u daljnjem tekstu: vozilo) sa D.A. (apelantičin preminuli suprug) na apelanticu.

7. Dopisom Sektora broj 02-3/4-772/12-1 od 19. listopada 2012. godine apelantica je obaviještena da Sektor nije u mogućnosti postupiti po njezinom zahtjevu, jer nije dostavila dokaz da je izmirila obveze po rješenju Uprave za neizravno oporezivanje (u daljnjem tekstu: Uprava) od 19. travnja 2011. godine.

8. Apelantica je ponovno 4. veljače 2013. godine podnijela zahtjev za promjenu prava vlasništva na vozilu sa D.A. na apelanticu.

9. Rješenjem Sektora broj 02-3/4-102/13-3 od 25. veljače 2013. godine odbijen je kao nepotpun apelantičin zahtjev za promjenu prava vlasništva na vozilu sa D.A. na apelanticu.

10. U obrazloženju rješenja Sektor je naveo da je apelantica 4. veljače 2013. godine podnijela „priziv zbog šutnje uprave i zahtjev za promjenu prava vlasništva broj 174/12 od 12. listopada 2012. godine na vozilu“ sa D.A., njezinog pokojnog muža, na sebe. Sektor je naveo da je na taj zahtjev odgovorio aktom od 19. listopada 2012. godine. Sektor je, dalje, naveo da je 2011. godine izvršena registracija vozila na ime vlasnika vozila D.A. na temelju rješenja Uprave od 19. travnja 2011. godine, kojim je D.A., kao ratni vojni invalid sa 70% invaliditeta, oslobođen plaćanja neizravnih poreza za vozilo. Sektor je istaknuo da je u tom rješenju navedeno da invalidna osoba robu puštenu u slobodan promet uz oslobađanje od plaćanja carine ne smije prodati, posuđivati, davati drugom na upotrebu, u zajam, najam, ili predati kao osiguranje za druge obveze bez prethodne obavijesti nadležnom carinskom tijelu i plaćanja carine do isteka roka od 36 mjeseci od dana kada je roba puštena u slobodan promet. S tim u svezi, Sektor je naveo da je D.A. preminuo 12. veljače 2012. godine. Sektor je, dalje, naveo da se apelantica u srpnju 2012. godine usmenim putem obratila upitom što joj je sve potrebno kako bi izvršila promjenu vlasništva na vozilu, uz predočavanje rješenja o nasljeđivanju (iza preminulog supruga). Sektor je naveo da je uvidom u dosje vozila utvrđeno da je vozilo registrirano na invalidsku povlasticu, te da je imatelj povlastice preminuo prije isteka roka od 36 mjeseci od kada se uvezeno vozilo drži pod carinskim nadzorom, zbog čega je apelantica upućena da obavijesti Upravu o smrti vlasnika povlastice, te da Sektoru dostavi uvjerenje da je izmirila sve obveze po navedenom rješenju Uprave. Međutim, kako apelantica nije postupila po rješenju Uprave od 19. travnja 2011. godine, odnosno nije obavijestila Upravu o nastaloj promjeni-smrti vlasnika povlastice, te Sektoru nije dostavila uvjerenje da su izmirene sve obveze po navedenom rješenju, utvrđeno je da apelantičin zahtjev nije potpun zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

11. Apelantica je 8. ožujka 2013. godine izjavila priziv protiv rješenja Sektora od 25. veljače 2013. godine.

12. Rješenjem Ministarstva broj 02-1-109/13 od 8. travnja 2013. godine odbijen je kao neutemeljen apelantičin priziv izjavljen protiv rješenja Sektora.

13. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je ponovilo činjenično stanje koje je utvrdio Sektor, te je navelo da iz spisa proizlazi da je apelantica upućena da od Uprave pribavi uvjerenje da su izmirene sve obveze po rješenju od 19. travnja 2011. godine, što apelantica nije učinila. Ministarstvo je, dalje, navelo da se apelantica nakon toga Sektoru obratila pismenim putem zahtjevom za promjenu vlasnika vozila uz koji je dostavljeno rješenje o nasljeđivanju iza preminulog supruga. Ministarstvo je navelo da je na taj zahtjev Sektor odgovorio aktom od 19. listopada 2012. godine, navodeći da nije u mogućnosti postupiti po zahtjevu zbog toga što nije predočeno uvjerenje da su izmirene sve obveze po rješenju Uprave. Nakon toga je 4. veljače 2013. godine apelantica podnijela priziv zbog šutnje uprave po kojem je doneseno pobijano rješenje Sektora od 25. veljače 2013. godine.

14. Ministarstvo je istaknulo što je propisano relevantnim odredbama Priloga uz Zakon o carinskoj politici BiH (članak 29. stavak 1. i članak 13. st. 1. i 4) (u daljnjem tekstu: Prilog), te je navelo da, obzirom na to da je u konkretnom slučaju nositelj povlastice preminuo prije isteka roka od 36 mjeseci do kojih se uvezeno vozilo nalazi pod carinskim nadzorom, nasljednik podliježe plaćanju uvoznih dažbina, tj. zakonski nasljednik je dužan platiti carinu i druge uvozne dažbine na naslijeđeno vozilo uvezeno uz carinsku povlasticu po osnovi invalidnosti, dok nakon isteka roka od 36 mjeseci ne bi bio dužan platiti carinu i druge uvozne dažbine. Ministarstvo je navelo da za takvo tumačenje ima i potvrdu Uprave kao samostalne upravne organizacije koja je ovlaštena za primjenu i provedbu zakonskih propisa o neizravnom oporezivanju i Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa.

15. Osim toga, Ministarstvo je istaknulo da je apelantica navela da je ona rješenjem o nasljeđivanju ex lege postala vlasnik predmetnog vozila, da to rješenje predstavlja odgovarajuću javnu ispravu, da se Zakon o nasljeđivanju primjenjuje kao lex specialis, te da je prvostupanjsko tijelo trebalo samo formalno izvršiti promjenu vlasništva na vozilu. Međutim, Ministarstvo je navelo da, sukladno citiranim propisima, ove tvrdnje nije moglo uzeti kao argumente koji idu u prilog apelantici. Naime, Ministarstvo je navelo da, prema važećim zakonskim propisima o nasljeđivanju, invalidska povlastica predstavlja osobno pravo imatelja povlastice, te da se ne može nečijom smrću prenositi na nasljednike.

16. Apelantica je tužbom od 19. travnja 2013. godine pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 8. travnja 2013. godine.

17. Rješenjem Kantonalnog suda broj 08 0 U 001747 13 U od 19. studenog 2013. godine odbijena je kao neutemeljena apelantičina tužba kojom je tražila da se poništi rješenje Ministarstva (uočava se da je o tužbi odlučivano meritorno, a da je Kantonalni sud odluku označio kao rješenje).

18. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istaknuo što je propisano odredbama članka 239. stavak 1. Zakona o carinskoj politici BiH, te relevantnim odredbama Priloga (članak 13. st. 1. i 2. i članak 29. st. 1. i 4). S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da je apelantičin suprug preminuo 12. veljače 2012. godine, a da je rok važenja registracije vozila istekao 27. srpnja 2012. godine. Nadalje, Kantonalni sud je istaknuo da se uz zahtjev za promjenu vlasništva na vozilu prilaže, između ostalog, i dokaz o promjeni vlasništva, a za vozila na kojima je istekao rok važenja registracije, kao u konkretnom slučaju, prilaže se i dokaz o izvršenim obvezama propisanim zakonom i podzakonskim aktima, koji su u svezi sa upotrebom vozila (članak 8. st. 1. i 2. Pravilnika o registriranju vozila), a takvu ispravu apelantica nije podnijela. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se prava stečena prema Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, u konkretnom slučaju pravo na korištenje ortopedskog pomagala iz članka 27. stavak 4. tog zakona, ne mogu prenijeti na drugu osobu, pa ni nasljeđivanjem (članak 34. stavak 4. tog zakona). Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je, sukladno citiranim propisima, tijelo uprave pravilno odbilo apelantičin priziv na prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen njezin zahtjev za prijenos vlasništva na vozilu, budući da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na apelantičinu štetu.

19. Apelantica je 23. prosinca 2013. godine protiv odluke Kantonalnog suda podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 08 0 U 001747 14 Uvp od 15. ožujka 2018. godine odbijen je apelantičin zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.

21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, također, istaknuo što je propisano odredbama članka 8. st. 1. i 2. Pravilnika o registriranju vozila. Vrhovni sud je, dalje, naveo da, prema dokumentaciji iz spisa, proizlazi da je rješenjem Uprave od 19. travnja 2011. godine ostavitelj D.A., kao ratni vojni invalid sa 70% vojnog invaliditeta, sukladno odredbi članka 239. stavak 1. Zakona o carinskoj politici BiH i odredbi članka 13. stavak 2. točka a. obvezujućih Priloga, oslobođen plaćanja neizravnih poreza za vozilo na period od 36 mjeseci od dana stavljanja vozila u slobodan promet, tj. od dana prve registracije vozila.

22. Vrhovni sud je, dalje, naveo što je propisano odredbama članka 13. i članka 29. stavak 1. Priloga, te je naveo da svako postupanje suprotno citiranoj odredbi za sobom povlači plaćanje dažbina po stopi koja se primjenjuje na dan takve radnje, a na temelju vrste robe i carinske vrijednosti koju je na taj dan utvrdilo ili prihvatilo carinsko tijelo. S tim u svezi, Vrhovni sud je naveo da je D.A. preminuo 12. veljače 2012. godine u vrijeme važenja povlastice zbog čega apelantica, kao nasljednik, podliježe plaćanju uvoznih carina i drugih uvoznih dažbina na naslijeđeno vozilo, uvezeno na carinsku povlasticu po osnovi invalidnosti, ukoliko prijenos prava vlasništva po osnovi nasljeđivanja zahtijeva u okviru roka od tri godine u kojem periodu se vozilo nalazi pod carinskim nadzorom. Vrhovni sud je naveo da zbog toga nadležna tijela, kao ni prvostupanjski sud, nisu povrijedila zakon na apelantičinu štetu kada su svojim odlukama o njezinom zahtjevu negativno odlučili. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni apelantičini navodi da je došlo do povrede odredaba Zakona o nasljeđivanju, budući da apelantica nije uzela u obzir odredbu članka 34. stavak 4. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji kojom je propisano da se stečena prava, kao što je u tom slučaju pravo na korištenje ortopedskog pomagala iz odredbe članka 27. stavak 4. navedenog zakona, ne mogu prenijeti na drugu osobu, pa ni nasljeđivanjem. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je i ostale apelantičine navode ocijenio neutemeljenim i odlučio kao u izreci.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

23. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

24. Apelantica navodi da je u postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je na takvo činjenično stanje proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da je trebao biti usvojen apelantičin zahtjev da se na nju prenese pravo vlasništva na vozilu njenog pokojnog supruga. Apelantica smatra da je u postupku povrijeđeno njezino pravo kao nasljednika da iza umrlog supruga naslijedi vozilo i da sudovi pogrešno tretiraju vozilo kao ortopedsko pomagalo. Budući da je vozilo naslijedila apelantica smatra da je oslobođena plaćanja bilo kakve vrste poreza.

25. Osim toga, apelantica smatra da je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, jer je postupak trajao nerazumno dugo, budući da je zahtjev podnesen 4. veljače 2013. godine, a postupak je okončan nakon pet godina i tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

b)Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud je naveo da su neutemeljene apelantičine tvrdnje da su joj povrijeđena navedena prava zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. U svezi sa duljinom trajanja postupka, Vrhovni sud je naveo da se pridržavao pravila Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća o programu rješavanja starih predmeta po inicijalnom aktu, te da niti jedan predmet nije premašio rok koji je određen tim planom.

27. Kantonalni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja navedenih prava zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. Kantonalni sud je naveo da je apelantičin suprug predmetno vozilo registrirao putem invalidske povlastice zbog čega je bio oslobođen plaćanja neizravnog poreza, ali da je preminuo u vrijeme važenja povlastica, te su nasljednici dužni platiti propisane dažbine, a sve to je obrazloženo u presudi tog suda.

28. Ministarstvo je navelo da smatra da su osporene odluke pravno utemeljene, donesene na temelju zakona, da su neutemeljeni apelantičini navodi o povredi pobrojanih prava, te da apelaciju treba odbaciti sukladno odredbama članka 18. st. (4) i (5) Pravila. Ministarstvo je detaljno prepričalo sadržaj apelacije, te je navelo da je invalidska povlastica osobno pravo imatelja i da se ne može prenositi na nasljednike. S tim u svezi, Ministarstvo je navelo da u postupku nije osporeno apelantičino nasljedno pravo, nego je odbijen njezin zahtjev za prijenos vlasništva na konkretnom vozilu budući da je, sukladno relevantnim odredbama, bio nepotpun.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 57/04, 51/06, 93/08, 54/10 i 76/11) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 239. stavak (1) 1. Ovaj zakon, uključujući i njegov prilog, u potpunosti je obvezujući i izravno se primjenjuje na carinskom području BiH.

30. Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine - Prilog: Roba oslobođena plaćanja uvoznih dažbina („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 57/04) u relevantnom dijelu glasi: Članak 13. stavak (1) i stavak (2) točka a) Putnički automobili koje uvoze invalidne osobe 1. Od plaćanja dažbine oslobađaju se invalidne osobe na putnički automobil koji uvezu iz inozemstva jednom u periodu od pet godina, a koji će koristiti kao ortopedsko ili drugo pomagalo.

2. U smislu stavka 1. ovog članka, sljedeće osobe smatraju se invalidnim osobama koje mogu ostvariti pravo na oslobađanje od plaćanja dažbine pri uvozu putničkog automobila kao ortopedskog ili drugog pomagala:

(a) ratni vojni invalidi, ako je rješenjem nadležnog povjerenstva za utvrđivanje stupnja invalidnosti prema propisima o invalidskom osiguranju utvrđeno tjelesno oštećenje od najmanje 70%, kao i za utvrđeni stupanj invalidnosti od 50% i više, ako se radi o amputacijama i težim oštećenjima ekstremiteta koja uvjetuju upotrebu vozila prilagođenih invalidnim osobama;

Članak 29. st. (1) i (4) 1. Roba stavljena u slobodan promet uz oslobađanje od plaćanja dažbine na temelju čl. 5. i 13. ovog priloga ne smije se prodavati, posuđivati, davati drugom na upotrebu, davati u vidu garancije, iznajmljivati ili prenositi kao osiguranje za druge obveze bez prethodnog obavještavanja nadležnih carinskih tijela i plaćanja dažbine do isteka roka i to roka od 12 mjeseci od dana stavljanja u slobodan promet za robu iz članka 5. ovog priloga, a 36 mjeseci od dana stavljanja u slobodan promet za robu iz članka 13. ovog priloga.

4. Svako postupanje s robom suprotno st. 1., 2. i 3. ovog članka povlači za sobom plaćanje dažbine po stopi koja se primjenjuje na dan takve radnje, a na temelju vrste robe i carinske vrijednosti koju je na taj dan utvrdilo ili prihvatilo carinsko tijelo.

31. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravak, 70/07, 9/10 i 90/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravak, 70/07 i 9/10), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 27. stavak (4) Ratni vojni invalidi ostvaruju pravo na korištenje ortopedskog pomagala sukladno utvrđenoj medicinskoj indikaciji i propisima koji reguliraju ovo pitanje. Članak 34. stavak (4) Prava stečena, prema ovom Zakonu, ne mogu se prenijeti na drugu osobu.

32. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

33. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

34. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

35. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 08 0 U 001747 14 Uvp od 15. ožujka 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 26. svibnja 2018. godine, a apelacija je podnesena 24. srpnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

38. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

40. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

41. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

42. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetu odlučivalo o apelantičinom zahtjevu za promjenu prava vlasništva na vozilu, odnosno da se radilo o pitanju apelantičinih građanskih prava i obveza, tako da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi.

a)U odnosu na osporene odluke

43. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje na koje su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

44. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da su tijela uprave, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o carinskoj politici BiH i Priloga uz taj zakon, utvrdila da je apelantica bila obvezna uz zahtjev za promjenu prava vlasništva dostaviti i uvjerenje o izmirenim obvezama sukladno rješenju Uprave. Naime, tijela uprave su navela da je zakonski nasljednik dužan platiti carinu i druge uvozne dažbine na naslijeđeno vozilo uvezeno uz carinsku povlasticu po osnovi invalidnosti, budući da je nositelj povlastice preminuo prije isteka roka od 36 mjeseci do kojih se uvezeno vozilo nalazilo pod carinskim nadzorom. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud zaključili da su tijela uprave pravilno postupila i da nisu povrijedila zakon na apelantičinu štetu kada su njezin zahtjev odbila kao nepotpun, budući da nije dostavila traženo uvjerenje. Nadalje, Ustavni sud uočava da je, nasuprot apelantičinim navodima da su povrijeđena njezina prava kao zakonskog nasljednika, tijelo uprave navelo da prema važećim zakonskim propisima o nasljeđivanju invalidska povlastica predstavlja osobno pravo imatelja povlastice i da se ne može smrću prenositi na nasljednike. S tim u svezi, redoviti sudovi su podržali zaključak tijela uprave, te su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o pravima boraca i članova njihovih obitelji i istaknuli da se pravo na korištenje ortopedskog pomagala ne može prenijeti na drugu osobu čak ni nasljeđivanjem. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju upravnih tijela i redovitih sudova.

45. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su tijelo uprave i redoviti sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

46. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir

47. Ustavni sud zapaža da je u predmetu promjene prava vlasništva na vozilu apelantica prvobitno podnijela zahtjev 12. listopada 2012. godine na koji je Sektor odgovorio dopisom od 19. listopada 2012. godine. Nakon toga Ustavni sud uočava da je apelantica ponovno podnijela zahtjev 4. veljače 2013. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda 15. ožujka 2018. godine. Uzimajući u obzir apelacione navode (zahtjev podnesen 4. veljače 2013. godine), Ustavni sud će ispitati period od podnošenja novog zahtjeva, dakle, period od pet godina i jedan mjesec.

Analiza duljine trajanja postupka

48. U konkretnom slučaju radi se o promjeni prava vlasništva na vozilu po apelantičinom zahtjevu. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantica na bilo koji način utjecala na duljinu postupka.

49. Ustavni sud zapaža da je apelantica 4. veljače 2013. godine podnijela zahtjev koji je odbijen rješenjem Sektora nakon nepunih mjesec dana. Potom, Ustavni sud uočava da je apelantica izjavila priziv protiv tog rješenja koji je odbijen drugostupanjskim rješenjem Ministarstva nakon mjesec dana. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela tužbu protiv rješenja Ministarstva, a Kantonalni sud je tužbu odbio nakon sedam mjeseci. Nakon toga, Ustavni sud nalazi da je postupak pred Vrhovnim sudom po apelantičinom zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda trajao četiri godine i oko tri mjeseca (zahtjev podnesen 23. prosinca 2013. godine, a presuda donesena 15. ožujka 2018. godine).

50. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju u svezi sa dugotrajnim vođenjem postupka naveo da je predmete rješavao sukladno pravilima Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, odnosno da je stare predmete rješavao po inicijalnom aktu. Ustavni sud naglašava da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. Također, Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće dužnost državi da organizira svoj pravni sustav na takav način da njezini sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obvezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Europski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. lipnja 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stavak 129).

51. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud nalazi da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je postupak, koji nije složen, trajao pet godina i jedan mjesec od čega samo pred Vrhovnim sudom četiri godine i oko tri mjeseca.

52. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantičinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

53. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

54. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantici u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

55. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Federacija Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

56. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, u suštini, temelje na istim navodima koje je apelantica istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije imajući u vidu da je predmetni postupak, koji nije složen, trajao pet godina i jedan mjesec, te da su Vrhovnom sudu trebale četiri godine i oko tri mjeseca da odluči o zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke.

58. Sa druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su tijela uprave i redoviti sudovi detaljno i jasno obrazložili da je apelantica kao zakonska nasljednica iza umrlog supruga, sukladno odredbama Zakona o carinskoj politici BiH i Priloga uz taj zakon, dužna platiti dažbine na vozilo uvezeno uz carinsku povlasticu po osnovi invalidnosti, budući da je njezin suprug preminuo za vrijeme trajanja roka u kome je to vozilo još uvijek pod carinskim nadzorom. Osim toga, tijela uprave i redoviti sudovi su detaljno i jasno obrazložili da time nisu povrijeđena apelantičina prava kao nasljednika, budući da se, sukladno relevantnim odredbama Zakona o pravima branitelja i njihovih obitelji, pravo na korištenje ortopedskog pomagala ne može prenijeti na drugu osobu, pa ni nasljeđivanjem.

59. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4140/18 (R. A.) | Sudska praksa | Aktio