Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4452/18 (E. S.)

Odluka donesena 23. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Reformatio in peius
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4452/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4452/18, rješavajući apelaciju Edina Sakoča, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Sakoča podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 020968 17 Kžk od 2. aprila 2018. godine i S1 1 K 020968 16 Kri od 10. marta 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Edin Sakoč (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Tatjana Savić, advokat iz Bijeljine, podnio je 7. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 020968 17 Kžk od 2. aprila 2018. godine i S1 1 K 020968 16 Kri od 10. marta 2017. godine. Apelant je takođe predložio da Ustavni sud, prije donošenja odluke o apelaciji, usvoji privremenu mjeru i obustavi izvršenje kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Suda BiH od 2. aprila 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 13. aprila 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 23. i 28. aprila 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 K 020968 16 Kri od 10. marta 2017. godine apelant je proglašen krivim zato što je radnjama opisanim u tački I izreke presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) u vezi sa članom 22 istog zakona, za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina, dok je za radnje opisane u tački II izreke presude oslobođen optužbe.

6. Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) Rješenjem broj S1 1 K 020968 17 Krž 2 od 31. oktobra 2017. godine uvažilo je žalbe Tužilaštva i apelanta, te je ukinuta presuda Suda BiH od 10. marta 2017. godine i određen pretres pred apelacionim vijećem.

7. Apelaciono vijeće je nakon održanog pretresa donijelo Presudu broj S1 1 K 020968 17 Kžk od 2. aprila 2018. godine kojom je apelant proglašen krivim da je radnjama opisanim u tački I izreke presude, kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba u BiH, pomogao drugom licu u lišenju života dva civilna lica, čime je kao pomagač počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 preuzetog KZSFRJ u vezi sa članom 24 istog zakona. Za izvršenje navedenog krivičnog djela apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe za radnje opisane u tački II izreke, čime bi, prema optužnici, počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je potvrđenom optužnicom apelantu stavljeno na teret da je kao saizvršilac preduzeo radnje ubistva kao krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, kojim je prekršio i odredbe člana 3 Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica od 12. avgusta 1949. godine. U vezi s tim apelaciono vijeće je istaklo da nije prihvaćena pravna kvalifikacija iz optužnice da je apelant postupao kao saizvršilac, već kao pomagač u skladu s odredbom člana 142 stav 1 KZSFRJ i člana 24 istog zakona. Zatim je navedena zakonska definicija predmetnog krivičnog djela i njegovi bitni elementi, nakon čega je pojedinačno ocijenjeno postojanje elemenata neophodnih za utvrđivanje postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti. U tom kontekstu je analizirano: postojanje rata i oružanog sukoba, kršenje pravila međunarodnog prava, status žrtava, te veza između krivičnog djela i oružanog sukoba. Svi naprijed navedeni elementi su detaljno analizirani i obrazloženi na str. od 19 do 25 obrazloženja presude.

9. U pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelaciono vijeće je navelo da je izvršena ocjena izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, nakon čega je utvrđeno da je apelant odgovoran za radnje navedene u tački I izreke presude koje predstavljaju krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 24 KZSFRJ učinjeno pomaganjem. U vezi s izmjenom optužnice prema kojoj su kao radnje izvršenja na strani apelanta navedene svjesne i voljne radnje opisane u izreci presude, apelantova odbrana se pozvala na princip zabrane reformatio in peius sadržan u odredbi člana 307 Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). U vezi s tim apelaciono vijeće je navelo da je prvostepena presuda ukinuta uvažavanjem žalbi Tužilaštva i apelantove odbrane, a u kontekstu primjene principa zabrane reformatio in peius je bitno naglasiti da je na osuđujući dio prvostepene presude (radnja ubistva dvije starice) žalbu izjavila samo apelantova odbrana, a ne i Tužilaštvo. Prvostepeno vijeće je u pobijanoj presudi izvršilo određene izmjene činjeničnog opisa u odnosu na optužnicu tako što je izostavilo određene apelantove radnje za koje je ocijenjeno da u toku prvostepenog postupka nisu dokazane, a za koje odbrana tvrdi da s obzirom na izostanak žalbe Tužilaštva u tom dijelu više ne mogu biti predmet odlučivanja. Analizom navedenog, kako je dalje obrazloženo, apelaciono vijeće je zaključilo da su izostavljene radnje zaista bile na štetu apelanta i povećavale kriminalnu količinu koja mu je stavljena na teret. Stoga se navedene radnje, odnosno dijelovi optužnice, primjenom principa zabrane reformatio in peius, nisu mogle ponovo uključiti u činjenični opis tačke 1 i biti predmet razmatranja tokom drugostepenog pretresa, pa tako ni predmet ponovnog odlučivanja. Iz istih razloga u činjeničnom opisu navedenom u izreci presude nisu mogli opstati dijelovi koje je prvostepeno vijeće dodalo u izmijenjenoj optužnici, a koji su takođe u određenoj mjeri bili na apelantovu štetu. S obzirom na navedeno, apelaciono vijeće je definisalo apelantove radnje izvršenja koje su ostale u činjeničnom opisu i koje su navedene u tački 103 na strani 27 presude. U nastavku su te apelantove radnje analizirane i dovedene u kontekst s izvedenim dokazima, između ostalog s iskazima svjedoka koje je prvostepeno vijeće detaljno i jasno interpretiralo uz zaključke o odlučnim činjenicama, koje je apelaciono vijeće u potpunosti prihvatilo kao svoje. U tom pravcu su ponovljeni iskazi tri saslušana svjedoka, a na okolnost izgleda lica, konkretno maskiranog vojnika je, osim svjedoka, cijenjen i apelantov iskaz u svojstvu svjedoka, pri čemu apelant nije negirao da je kritične večeri imao masku preko lica. Činjenica da su starice C. Č. i V. E. tom prilikom ubijene proizlazi, kako je dalje obrazloženo, ne samo iz iskaza svjedoka neposrednih očevidaca događaja već i iz potkrepljujućih materijalnih dokaza iz kojih se vidi da su posmrtni ostaci navedenih lica ekshumirani.

10. U okolnostima konkretnog slučaja je bilo sporno da li je apelant znao za namjeru lica s kojim je bio (u daljnjem tekstu: Boban) da ubije starice koje su ostale u kući, te da li mu se svjesno i voljno pridružio u njegovoj namjeri počinjenja zločina ubistvom starica, prihvatajući Bobanov plan kao svoj, odnosno da li je u konkretnoj situaciji postupao kao saizvršilac ili pomagač Bobanu u izvršenju djela. Sporno je takođe bilo i to da li je apelant, zajedno sa Bobanom, iz kuće iznio tijela ubijenih. U vezi s tim je na osnovu iskaza svjedoka utvrđeno da je apelant, zajedno sa Bobanom, iznio tijela ubijenih starica ispred kuće, dok je u pogledu svijesti i volje zaključeno da Tužilaštvo nije dokazalo apelantovu saizvršilačku volju, već da je apelant svojim djelovanjem i pomaganjem svjesno i voljno doprinio izvršenju djela od strane Bobana, odnosno pomogao Bobanu u realizaciji njegovog plana i namjere ubistva starica. U tom pravcu je na strani 30 obrazloženja presude vrlo opširno navedeno iz kojih izvedenih dokaza proizlazi takvo utvrđenje, pri čemu je prvostepeno vijeće dalo jasnu i konkretnu argumentaciju. Stoga je, kako je dalje obrazloženo, dokazano da je apelant imao svijest i volju da svojim radnjama pomogne izvršiocu u izvršenju krivičnog djela ubistva nedužnih civila – starica srpske nacionalnosti, a time i odgovornost za počinjenje tog djela u svojstvu pomagača, a ne saizvršioca, kako se teretio optužnicom. U nastavku presude je definisano koje radnje predstavljaju suštinu pomaganja, te je u vezi s tim obrazloženo da apelantove radnje navedene u izmijenjenoj optužnici, uz izostanak ranije navedenih koje su iz činjeničnog opisa izostavljene primjenom principa zabrane reformatio in peius, ne dosežu prag nužan za postojanje saizvršilaštva jer se ne radi o radnjama koje su bile conditio sine qua non za izvršenje krivičnog djela od strane Bobana, već su u pitanju radnje koje su doprinijele izvršenju krivičnog djela, pri čemu je apelantov umišljaj obuhvatio sve elemente navedenog djela. Te radnje je apelant preduzeo, kako je zaključeno, svjesno i voljno, postupajući protivno zabranama člana 3 Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica u vrijeme oružanog sukoba.

11. Prilikom odmjeravanja krivično-pravne sankcije, apelaciono vijeće je imalo u vidu sve okolnosti koje su od značaja pri odmjeravanju kazne, kao i svrhu kažnjavanja, nakon čega je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina smatrajući da je ona srazmjerna težini djela i apelantovoj ulozi u njegovom izvršenju, pri čemu je apelantu u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

13. U vezi s tim apelant, prije svega, ukazuje na arbitrarnu primjenu procesnog prava i u vezi s tim povredu prava na djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim obrazlaže da je optužba prekoračena brojnim intervencijama prvostepenog vijeća u činjeničnom opisu izreke presude tako što su izostavljene subjektivne komponente saizvršilaštva, zbog čega je izreka presude nerazumljiva. Apelant tvrdi da apelaciono vijeće nije otklonilo učinjene bitne povrede odredbi krivičnog postupka s obzirom na to da je izreka drugostepene presude praktično identična izreci prvostepene presude, s tom razlikom što je apelant umjesto kao saizvršilac osuđen kao pomagač u izvršenju krivičnog djela. U tom kontekstu ukazuje da u izreci nedostaje opis radnje pomaganja i nedostaje subjektivni odnos prema djelu za koje je osuđen, iz čega proizlazi da je apelaciono vijeće postupilo identično kao i prvostepeni sud, zbog čega svrha žalbe nije postignuta. U postupku pred apelacionim vijećem, kako je dalje obrazloženo, arbitrarno je utvrđeno činjenično stanje, te je zaključak o apelantovoj krivici izveden na osnovu pretpostavki, što predstavlja direktno kršenje principa in dubio pro reo. Osim toga, ni prvostepenom, a ni drugostepenom presudom nije utvrđeno postojanje prethodnog dogovora, pa stoga nije moglo biti utvrđeno postojanje umišljaja, a to dalje znači da se nije mogao izvesti zaključak o njegovoj krivici. Elementi svijesti i volje nisu sadržani u činjeničnom opisu izreke presude, a bez tih elemenata nema ni saizvršilaštva niti pomaganja, iz čega se može jedino zaključiti da se i ovi elementi pretpostavljaju, a to presudu čini nejasnom i neobrazloženom. Obrazloženje mora da bude jasno i zasnovano na izvedenim dokazima, što u konkretnom slučaju nedostaje. Apelant, dalje, navodi da je u predmetnom krivičnom postupku i materijalno pravo proizvoljno primijenjeno i da je tome prethodilo proizvoljno utvrđenje činjeničnog stanja i proizvoljna primjena procesnog prava.

14. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati Sudu BiH na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Sud BiH ističe da je apelacija neosnovana jer u postupku koji se vodio protiv apelanta nije učinjena nijedna povreda na koju je apelacijom ukazano, da je postupak prošao sve zakonske faze, da je apelant iscrpio sve mogućnosti redovnog pravnog lijeka, o čemu svjedoči činjenica da je prvostepena presuda bila ukinuta, te da je vođen pretres pred apelacionim vijećem, a sve u svrhu donošenja pravilne i zakonite odluke, kao i otklanjanja svake štete po apelanta. Apelaciono vijeće je, kako je dalje navedeno, donošenjem konačne odluke otklonilo štetne posljedice po apelanta koje su bile učinjene u prvostepenom postupku, o čemu svjedoče paragrafi od 99 do 102 osporene presude u kojima je decidirano opisano koje su radnje bile sporne u smislu štete po apelanta, čija je žalba tim povodom izjavljena, u vezi s tim je konačno analiziran i princip zabrane refomatio in peius, što upućuje na zaključak da se apelaciono vijeće rukovodilo svojom obavezom da pravni lijek nema samo formalni značaj, već da on mora da bude i suštinski djelotvoran po apelanta. Apelaciono vijeće je nakon ukazivanja na ono što je bilo manjkavo u prvostepenoj odluci, u paragrafu 103 jasno ukazalo koje su to radnje iz činjeničnog supstrata ostale da se meritorno razmotre. Činjenica da je apelaciono vijeće utvrdilo apelantovu odgovornost nije dovela do povreda kako se to pogrešno apelacijom ističe. Stoga, drugostepena presuda nije donesena na arbitraran i proizvoljan način, te da je apelantu dato obrazloženje o njegovoj utvrđenoj krivici, čime je ispoštovano i njegovo pravo na obrazloženu sudsku odluku. Predloženo je da se apelacija i privremena mjera odbiju.

16. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana, te u prilog tome ističe da je apelaciono vijeće u osporenoj presudi, i to u paragrafima od 111 do 127, dalo o sasvim jasne i detaljne razloge kojim se rukovodilo pri izvođenju zaključka o apelantovoj krivici, uključujući i zaključak o apelantovom umišljajnom pomaganju izvršiocu pri izvršenju predmetnog krivičnog djela. Pri tome je bitno istaći da drugostepeno vijeće ove zaključke ne zasniva na pretpostavkama, kako se apelacijom tvrdi, već na osnovu izvedenih dokaza koji su u ovom dijelu obrazloženja presude navode, obrazlažu, te cijene, zbog čega ne stoje apelantove tvrdnje o povredi principa in dubio pro reo i arbitrarnog utvrđenja činjeničnog stanja od strane apelacionog vijeća pri donošenju osporene presude. Predloženo je da se apelacija odbije jer u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do povrede prava koja su u apelaciji navedena.

V.Relevantni propisi

17. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84,74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90 i „Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Saizvršilaštvo Član 22.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Pomaganje Član 24. stav 1.

Ko drugome sa umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela, kazniće se kao da ga je sam učinio a može se i blaže kazniti.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.

Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt […] napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, da se prema civilnom stanovništvu vrše […] mučenja, nečovječna postupanja, […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina [...].

18. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 290. st. 6. i 7.

Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. [...] VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 020968 17 Kžk od 2. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio posredstvom svog punomoćnika 11. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 7. avgusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

26. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

27. Ustavni sud, prije svega zapaža, da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

28. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je sproveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

29. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Takođe, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i na povredu principa in dubio pro reo. Navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog postupka da tužilac mora van razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno principom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela rješava u korist okrivljenog.

30. Prema mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom principu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je dokazana nevinost optuženog već i onda kada nije dokazana njegova krivica. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKPBiH je propisana pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50 i 51).

31. U konkretnom slučaju, apelant tvrdi da je prekršen princip in dubio pro reo jer je apelaciono vijeće dokaze cijenilo arbitrarno i iz takve ocjene izvelo proizvoljan zaključak o apelantovom umišljaju i krivici. U vezi s tim Ustavni sud, pored naprijed navedenih principa, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

32. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza te da je apelaciono vijeće dalo detaljne razloge i obrazloženje, posebno u kontekstu spornih činjenica koje je pred tim sudom trebalo utvrditi s obzirom na princip zabrane reformatio in peius i štete počinjene u prvostepenom postupku koja je otklonjena u drugostepenom postupku.

33. Iz navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da utvrđenje apelantove krivice u konkretnom slučaju nije, kako to on navodi, zasnovano na pretpostavkama, već je apelaciono vijeće, nakon ukidanja prvostepene presude i pretresa pred tim sudom, opisalo koje su radnje bile sporne u smislu štete po apelanta u vezi s principom zabrane refomatio in peius, ukazujući na ono što je bilo manjkavo u prvostepenoj presudi, definišući radnje iz činjeničnog supstrata koje su ostale da se meritorno razmotre na pretresu pred tim vijećem. Pri tome je izvršena sveobuhvatna analiza dokaza izvedenih na glavnom pretresu, u pogledu kojih je apelantu i njegovom braniocu bila data mogućnost da ih osporava. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza apelaciono vijeće je utvrdilo odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizuje činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stava 1 Evropske konvencije, odnosno da je apelaciono vijeće, nakon savjesne ocjene dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, imalo i najmanju sumnju o postojanju odnosno nepostojanju neke od činjenica koje tvore obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi odlučilo presudom na način koji je povoljniji za apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

34. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelant osporava postojanje opštih elemenata krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, što se prevashodno, prema apelantovim navodima (koje je isticao kako u postupku pred redovnim sudovima tako i u navodima apelacije), ogleda u nepostojanju svijesti na njegovoj strani za izvršenje predmetnog krivičnog djela. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude apelacionog vijeća proizlazi da je taj sud na detaljan način elaborirao sve elemente bića predmetnog krivičnog djela, te na jasan način, nakon analize provedenih dokaza, ukazao na argumente kojima se rukovodio kod zaključka o postojanju rata i oružanog sukoba, kršenju pravila međunarodnog prava te civilnog statusa ubijenih lica koja su uživala zaštitu po pravilima međunarodnog prava. Pri tome, prema ocjeni Ustavnog suda, nema ni proizvoljnosti u zaključku apelacionog vijeća u pogledu utvrđenja stanja svijesti koju je apelant imao u inkriminisanom periodu, odnosno da je predmetno krivično djelo izvršio s umišljajem. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelaciono vijeće svoj zaključak o postojanju krivičnog djela, u kontekstu apelantovih radnji, izvelo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, usljed čega su neosnovani apelantovi navodi vezani za pravnu kvalifikaciju predmetnog krivičnog djela i prigovori oblika svijesti potrebnog za izvršenje predmetnog krivičnog djela.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, niti je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje ili proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, niti je ocjenom dokaza dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek

36. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da korišćenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13 Evropske konvencije u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelacioni navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je apelaciono vijeće Suda BiH za svoju odluku dalo detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene procesnog i materijalnog prava, a iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavalo presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

38. Ustavni sud, takođe, zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio.

39. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4452/18 (E. S.) | Sudska praksa | Aktio