Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1666/20 ("Verdi" d.o.o. Bihać)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1666/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine, u predmetu broj AP-1666/20, rješavajući apelaciju koju je podnio "Verdi" d.o.o. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Verdi" d.o.o. Bihać protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 044231 19 Gži od 13. februara 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Verdi" d.o.o. Bihać protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 044231 19 Gži od 13. februara 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Verdi" d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Emir Imširević advokat iz Bihaća, podnio je 7. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 044231 19 Gži od 13. februara 2020. godine.

2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 044231 19 I od 16. jula 2019. godine, u izvršnom postupku tražioca izvršenja A.S protiv apelanta kao izvršenika, dozvoljen je prijedlog za izvršenje Presude Kantonalnog suda od 3. januara 2019. godine.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 P 044231 19 I od 24. septembra 2019. godine djelimično je usvojen prigovor apelanta, te je (tačkom 1. izreke) rješenje o izvršenju od 16. jula 2019. godine izmijenjeno u dijelu koji se odnosi na glavni dug u iznosu od 3.000,00 KM tako da se apelant obavezuje da tražiocu izvršenja plati iznos od 1.500,00 KM sa zateznom kamatom od 28. oktobra 2014. godine do isplate. Istim rješenjem (tačkom 2. izreke) ispravljena je očita štamparska greška u rješenju o izvršenju u pogledu troškova izvršnog postupka koji iznose 430,80 KM, a ne 150,00 KM, dok je u preostalom dijelu (tačkom 3. izreke) prigovor apelanta odbijen kao neosnovan, a tražilac izvršenja je (tačkom 4. izreke) obavezan da apelantu na ime sastava prigovora protiv rješenja o izvršenju isplati 120,00 KM, dok je sa viškom traženog iznosa od 120,00 KM zahtjev apelanta odbijen.

4. Odlučujući o žalbama apelanta i tražioca izvršenja izjavljenim protiv rješenja Općinskog suda od 24. septembra 2019. godine, Kantonalni sud je osporenim rješenjem od 13. februara 2020. godine žalbu tražioca izvršenja uvažio u cijelosti, a žalbu apelanta uvažio djelimično i preinačio prvostepeno rješenje u tačkama 1., 2. i 4. izreke na način da je troškove tražioca izvršenja odredio u iznosu od 280,80 KM, te ukinuo tačku 2. izreke prvostepenog rješenja kojim je izvršena ispravka rješenja o izvršenju kao očita štamparska greška i odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava prigovora po punomoćniku u iznosu od 240,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepeno rješenje, te obavezao apelanta da tražiocu izvršenja nadoknadi trošak sastava žalbe po punomoćniku u iznosu od 280,80 KM.

5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se pravilno u žalbama stranaka navodi da se ne radi o štamparskoj grešci u rješenju o izvršenju, a kako je to prvostepeni sud zaključio, jer se ne može raditi o štamparskoj grešci ako se mijenja meritum spora, odnosno odluka suda. Kantonalni sud je naveo da tražilac izvršenja nije ni zahtijevao da mu se nadoknadi taksa na prijedlog za izvršenje i taksa na rješenje o izvršenju u iznosu od 150,00 KM pa je sud odlučivao mimo zahtjeva, te je stoga trebalo odlučiti samo o zahtjevu tražioca izvršenja za naknadu troškova za sastav prijedloga za izvršenje koji iznosi 280,80 KM, zbog čega troškovi povodom rješenja o izvršenju iznose 280,80 KM kako je dosuđeno. Kantonalni sud je dalje naveo da je žalba tražioca izvršenja osnovana u dijelu kojim je djelimično usvojen prigovor apelanta za iznos od 1.500,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama jer je prvostepeni sud odredio izvršenje na novčanim potraživanjima apelanta na osnovu izvršne isprave-presude Kantonalnog suda od 3. januara 2019. godine, kojom presudom je pored apelanta i tužena A.A. kao zaposlenik apelanta obavezana da tražiocu izvršenja isplati iznos od 3.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno djelimično usvojio prigovor apelanta polazeći od toga da se radi o djeljivoj obavezi pa da je apelant dužan platiti samo 1.500,00 KM, a ne sav iznos jer je u konkretnom slučaju obaveza apelanta i A.A. solidarna u smislu člana 206. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni sud je naveo da je odgovornost solidarnih dužnika uređena članom 414. stav (1) ZOO, prema kojem svaki dužnik koji je solidarno obavezan, odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati ispunjenje obaveze od koga hoće, sve dok obaveza ne bude potpuno ispunjena, pa u takvoj situaciji tražilac izvršenja može birati od koga će tražiti isplatu dosuđenog iznosa. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelant u prigovoru postavio zahtjev da mu se nadoknadi trošak sastava prigovora po punomoćniku u iznosu od 240,00 KM, a prvostepeni sud je pobijanim rješenjem usvojio taj zahtjev djelimično i obavezao tražitelja izvršenja da izvršeniku naknadi 120,00 KM. Kantonalni sud je naveo da je, kako apelant sada nije uspio sa prigovorom u cijelosti u pogledu glavne stvari, trebalo njegov zahtjev odbiti.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

8. U odnosu na osporeno rješenje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta na osnovu pravosnažne sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana "nova građanska prava ili obaveze" apelanta, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u prigovoru protiv prvostepenog rješenja i u žalbi, a koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1666/20 ("Verdi" d.o.o. Bihać) | Sudska praksa | Aktio