Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3298/18 („BORHMANN METALL VERBEITUNG GMBh”)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Raskid ugovora
- Propisano zakonom
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3298/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3298/18, rješavajući apelaciju „BORHMANN METALL VERBEITUNG GMBh“ , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „BORHMANN METALL VERBEITUNG GMBh” podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 068121 17 Rev od 6. marta 2018.
godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 068121 15 Pž od 12. aprila 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 068121 09 Ps od 29.
oktobra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „BORHMANN METALL VERBEITUNG GMBh” (u daljnjem tekstu: apelant) iz Savezne Republike Njemačke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. juna 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 068121 17 Rev od 6. marta 2018. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 068121 15 Pž od 12. aprila 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 068121 09 Ps od 29. oktobra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i od „Čajavec – Alatnica“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su u periodu od 10. do 14. februara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 068121 09 Ps od 29. oktobra 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 068121 15 Pž od 12. aprila 2016. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine Ugovor broj 20/07 od 21. septembra 2007. godine i Aneks ugovora od 6. marta 2008. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor i aneks), koje je apelant zaključio s tuženim, uz naknadu štete u iznosu od 113.849,60 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 11.106,15 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su parnične stranke bile u ugovornom poslovnom odnosu na osnovu kojeg su 21. septembra 2007. godine zaključile predmetni ugovor i aneks po osnovu kojih se tuženi obavezao da za potrebe apelanta i prema njegovoj tehničkoj dokumentaciji i od njegovog materijala izradi određene proizvode – „pozicije“ (kleme, zavrtnje, klinove i priključne elemente) u određenom roku, uz obavezu da izvrši kontrolu isporučenih proizvoda, a u slučaju postojanja skrivenih grešaka, naknada štete pada na teret tuženog, dok se apelant obavezao da će izrađene proizvode platiti po ugovorenim cijenama. Također je utvrđeno da je apelant u pogledu naručenih proizvoda bio u ugovornom odnosu s preduzećem ALD vaccum Technologies AG Berlin, Njemačka kao krajnjim kupcem, da je tuženi svoju obavezu u pogledu isporuke ugovorenih proizvoda ispunio, da je apelant proizvode primio sa računima, te da je od apelant tuženom uputio više reklamacija u pogledu kvaliteta isporučenih proizvoda, a povodom kojih je tuženi tražio od apelanta da vrati proizvode za koje smatra da nisu urađeni u skladu s ugovorom, sa upozorenjem da ukoliko to ne učini u roku od osam dana, da će se smatrati da reklamacija nije opravdana i da apelant nije postupio saglasno navedenom traženju tuženog.
7. Polazeći od utvrđenja da je apelant preuzeo stvari koje su mu isporučene u ugovorenom roku, da je tuženi svojim dopisom od 30. januara 2009. godine tražio od apelanta da mu vrati proizvode za koje smatra da nisu izrađeni u skladu s ugovorom, što apelant nije učinio, te imajući u vidu da je i vještak mašinske struke Martin Raustetter u svom nalazu i mišljenju konstatirao da je nalaz urađen na osnovu tehničkih crteža i fotografija, te da nije moguće utvrditi nedostatke na isporučenoj robi bez izvršenog pregleda reklamiranih proizvoda, koje apelant ni vještaku nije dostavio, Okružni privredni sud je, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP, zaključio da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva. To pravilo, kako je naveo Okružni privredni sud, obavezuje stranke da za određenu činjenicu na koju se pozivaju u svoju korist, pruže dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, tako da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao činjenice na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev. Stoga je Okružni privredni sud donio odluku kao u izreci presude.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Viši privredni sud je, prihvaćajući činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, te ocjenom žalbenih navoda u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava, kao i drugih navoda žalbe koji su od utjecaja na zakonitost prvostepene presude, apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 068121 17 Rev od 6. marta 2018. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje, te je istaknuto da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su, primjenom odredbi čl. 600. i 601. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), materijalno-pravni odnos između parničnih stranaka u ovom sporu pravno kvalificirali ugovorom o djelu. Cijeneći da je predmet spora tužbeni zahtjev kojim apelant traži raskid predmetnog ugovora i aneksa, uz naknadu štete, Vrhovni sud je obrazložio da u dvostranom ugovoru (kakav je predmetni ugovor), kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga ugovorna strana može, ako nije drugačije određeno, da zahtijeva ispunjenje obaveze ili da pod uvjetima predviđenim u članovima od 125. do
132. ZOO raskine ugovor prostom izjavom ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Povjerilac koji zbog neispunjenja dužnikove obaveze raskida ugovor dužan je da to dužniku saopći bez odgađanja (član 130. ZOO), čime se obje strane oslobađaju svojih obaveza, osim obaveze na naknadu eventualne štete (član 132. ZOO). U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju neispunjenje ili neuredno ispunjenje osnov za raskid predmetnog ugovora i aneksa, na čemu apelant i zasniva tužbeni zahtjev je neispunjenje ugovorne obaveze tuženog. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da uvjeti za raskid ugovora zbog neispunjenja ili neurednog ispunjenja su: „da ugovorom preuzeta obaveza nije izvršena (ili je neuredno izvršena), da je ugovorna strana koja traži raskid ugovora izvršila svoju ugovornu obavezu i da je raskid ugovora izvršen na pravno valjan način“.
10. Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelant nije izvršio kvalitativni prijem stvari nakon njihovog preuzimanja od tuženog, a prije njihove isporuke krajnjem kupcu (ALD vaccum Technologies AG Berlin). Kako je taj sud obrazložio, apelant je tvrdio da je krajnji kupac, s kojim je apelant bio u poslovnoj saradnji, prilikom ugradnje „predmetnih pozicija“ utvrdio da nisu izrađene prema tehničkoj dokumentaciji i da nisu odgovarajućeg kvaliteta, o čemu je apelant i obavijestio tuženog reklamacijama od 31. jula 2008. i 22. decembra 2008. godine. Međutim, cijeneći da je tuženi svojim dopisom od 30. januara 2009. godine pozvao apelanta da mu vrati dijelove za koje smatra da nisu urađeni u skladu s tehničkom dokumentacijom i zaključenim predmetnim ugovorom, što apelant nije učinio, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su utvrdili da zbog nepostojanja dokaza o nedostacima isporučenih proizvoda, a i o obimu tih nedostataka, kao i o visini štete koju je apelant pretrpio zbog eventualnih nedostataka, apelant nije dokazao svoje tvrdnje na kojim zasniva tužbeni zahtjev shodno odredbama člana 7. ZPP, a u vezi sa čl. 123. i 126. ZPP. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nema osnova za drugačije presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari budući da je i u nalazu i mišljenju vještaka Martina Rastettera konstatirano da nije bilo izvršenog pregleda proizvoda za koje je apelant tvrdio da mu ih je tuženi isporučio s nedostacima i u kojem je „izričito navedeno da nema elemenata za brojno određenje visine štete“. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je apelant, ukoliko je smatrao da je tužbeni zahtjev osnovan, bio u obavezi to i dokazati shodno odredbama čl. 7, 123. i 126. ZPP, te u tom pravcu predložiti relevantne dokaze. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelant je, prije svega, hronološki opisao postupak pred redovnim sudovima i neslaganje u pogledu zaključaka iz osporenih presuda, za koje smatra da su proizvoljni i pogrešni. U suštini, apelant smatra da osporene presude nisu u saglasnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem i dokazima koje je apelant predložio i koji, suprotno tvrdnjama redovnih sudova, dokazuju osnovanost tužbenog zahtjeva. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi propustili da ugovor koji je apelant zaključio s tuženim cijene s aspekta ispunjenosti obaveza ugovorenih strana budući da u spisu predmeta postoje dokazi koji na nesumnjiv način dokazuju da je tuženi neizvršenjem ugovorene obaveze pričinio štetu apelantu, što dokazuje i činjenica da je tuženi priznao grešku i da je pozvan da preuzme robu, što on nije učinio. U vezi s tim, apelant ukazuje da su u postupku apelantovi „dokazi cijenjeni površno i samo u interesu tuženog“, dok su, s druge strane, „svi dokazi tuženog prihvaćeni“. Također navodi da je u nalazu i mišljenju vještaka Martina Rastettera konstatirano da su „spojnica i osovinica rađene na istrošenim alatima i da ne odgovaraju mašinskim standardima kvaliteta“. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi da su Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud svojim presudama povrijedili apelantova ustavna pravna iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi jer taj sud nije postupao proizvoljno budući da je na sve žalbene prigovore dao argumentirane i logične razloge uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Viši privredni sud je naveo da odlukom tog suda nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
14. Okružni privredni sud je naveo da ostaje pri navodima u obrazloženju osporene presude, da je sve dokaze savjesno i brižljivo cijenio i dao obrazloženje odlučnih činjenica, uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 125.
(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.
(2) Ali, povjerilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora.
(3) Kad je povjerilac zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.
Član 132.
(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 068121 17 Rev od 6. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija osporene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
24. U konkretnom slučaju radilo se o postupku koji se odnosi na raskid ugovora i naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
25. U vezi s iznesenim prigovorima Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
27. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom i apelantovim prigovorima kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da redovni sudovi nisu prihvatili i s pažnjom cijenili njegove dokaze i argumente koje je ponudio tokom postupka, te da su njegovi dokazi cijenjeni površno i u interesu tuženog, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza, kako je, između ostalog, propisano u relevantnim odredbama člana 8. ZPP. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123. ZPP) prema načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 27. i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
28. U kontekstu iznesenih prigovora, Ustavni su zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Okružni privredni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova tužbenog zahtjeva, te na osnovu provedenih dokaza koje su predložili i izveli kako apelant tako i tuženi, zaključio da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da se taj sud detaljno bavio pravilima parničnog postupka, raspravnim načelom i teretom dokazivanja (čl. 7, 123. i 126. ZPP). U bitnom, načela koja propisuju relevantne odredbe ZPP podrazumijevaju da svaka stranka treba da dokazuje istinitost svojih činjeničnih navoda, a ako sud na osnovu dokaza koji su izvedeni nije uvjeren u određene činjenične navode stranke, smatrat će da su ti navodi nedokazani. Ustavni sud zapaža da se Viši privredni sud u obrazloženju presude, razmatrajući apelantove žalbene prigovore kojima je također ukazano na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava u odnosu na prvostepenu presudu, detaljno bavio tumačenjem relevantnih odredbi ZPP i ZOO, nalazeći da je prvostepeni sud, odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva, pravilno primijenio procesno i materijalno pravo. S tog aspekta, Okružni privredni sud je u obrazloženju svoje odluke jasno obrazložio iz kojeg razloga smatra da apelantovi ponuđeni dokazi nisu bili dovoljni da bi se na nesumnjiv način dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, a posebno iz razloga što je tuženi osporio osnovanost tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud, ispitujući drugostepenu presudu u skladu s apelantovim revizionim prigovorima koji su identični ovim iz apelacije, u cijelosti potvrdio stav nižestepenih sudova, a stavove o neosnovanosti revizije je detaljno obrazložio u osporenoj odluci tog suda, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i ZOO.
29. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, te sadržaj relevantnih odredbi ZPP i ZOO na kojima su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno obrazloženje zbog čega je u okolnostima konkretnog slučaja odbijen tužbeni zahtjev, a koje se, suprotno apelantovim navodima, ne čini proizvoljnim ni u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, niti u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi proizvoljnost u primjeni procesnog i materijalnog prava jer apelant svojim navodima nije doveo u pitanje postupanje redovnih sudova budući da u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelacionim navodima, nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku pred redovnim sudovima proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo na apelantovu štetu.
30. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada u obrazloženju osporenih presuda nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević