Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5031/18 (Š. J.)

Odluka donesena 04. 06. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5031/18

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 06. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5031/18, rješavajući apelaciju Šefika Jeleča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Šefika Jeleča podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 020036 16 Rev od 11. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Šefik Jeleč (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 3. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 020036 16 Rev od 11. juna 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općine Livno, koju zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo Livno (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 3. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 9. do 19. marta 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Apelant je 1. oktobra 2003. godine podnio tužbu protiv tužene radi predaje u posjed stana u Livnu, ulica Šibenska broj 6, na kojem je stekao stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: sporni stan).

5. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 020036 11 P od 18. oktobra 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu preda u posjed i neometano korištenje sporni stan na kojem je stekao stanarsko pravo, slobodan od ljudi i stvari.

6. Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, što proizlazi iz ugovora o korištenju stana koji je apelant zaključio sa Stambenim preduzećem Livno (u daljnjem tekstu: Stambeno preduzeće) 6. marta 1975. godine na neodređeno vrijeme, koji je zaključen na osnovu rješenja davaoca stana na korištenje TP „Opskrba“ Livno (u daljnjem tekstu: davalac stana). Nadalje, utvrđeno je da je apelant sporni stan koristio cijelo vrijeme od useljenja 1975. godine pa sve do 1. septembra 1998. godine, što proizlazi iz iskaza svjedoka Sade Pivčić i Miroslava Žulja, kojem je apelant dao na korištenje sporni stan na osnovu usmenog dogovora, a zauzvrat je imenovani apelantu isplatilo iznos od 3.000,00 KM, nakon čega je apelant sa suprugom otišao u SAD. Odjel za graditeljstvo i prostorno uređenje tužene (u daljnjem tekstu: Odjel) kao nadležni organ tužene rješenjem od 6. maja 2002. godine utvrdio je da Miroslav Žulj sporni stan bespravno koristi, zbog čega mu je naloženo da ga oslobodi od lica i stvari i preda Odjelu, sa obrazloženjem da imenovani navedeni stan koristi bez rješenja i prethodno zaključenog ugovora o korištenju stana. Općinski sud je također utvrdio da je apelant 5. avgusta 2002. godine podnio zahtjev tuženoj radi povrata spornog stana i otkupa spornog stana, koji zahtjev je odbijen uz obrazloženje da je apelant zahtjev podnio neblagovremeno, po isteku zakonom propisanog roka. U vezi s tim je ukazano da je odredbom člana 54. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) propisano da nosilac stanarskog prava u skladu s propisom skupštine kantona može dio stana dati na korištenje drugom licu kao podstanaru, pod uslovom da u drugom dijelu stana stanuje nosilac stanarskog prava. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant na osnovu usmenog dogovora sporni stan u cijelosti dao na korištenje Miroslavu Žulju koji je taj stan koristio od 1. septembra 1998. godine jer se apelant sa suprugom odselio u SAD, Florida, gdje je živio. Dakle, kako je apelant predmetni stan napustio 1. septembra 1998. godine, Općinski sud je utvrdio da se apelant ne smatra izbjeglicom niti raseljenim licem, na temelju čega je zaključio da su osnovani navodi tužene da je apelantu prestalo stanarsko pravo. U vezi s tim je dalje ukazao da je odredbom člana 47. stav 1. ZSO propisano da se otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava može dati kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, a za to vrijeme su boravili u zemlji ili inozemstvu, a nije dokazao da za to postoje razlozi koji opravdavaju taj boravak (da se nalazi na liječenju, u domu starih i iznemoglih, na izdržavanju kazne, mjere bezbjednosti i sl.), ili razloga navedenih u članu 48. istog zakona. Prema tome, budući da je apelant cijeli stan dao na korištenje drugim licima neprekidno duže od šest mjeseci, a za to vrijeme je boravio u SAD i da nije dokazao da postoje razlozi koji opravdavaju taj boravak, Općinski sud je zaključio da je apelantu prestalo stanarsko pravo prema odredbi člana

47. ZSO, te da tužena nije dužna vratiti mu sporni stan u posjed i neometano korištenje, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 10 0 P 001776 12 Gž 2 od 11. januara 2016. godine apelantova žalba je odbijena i presuda prvostepenog suda potvrđena.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant izjavio žalbu protiv presude prvostepenog suda iz svih razloga propisanih članom 208. ZPP. Ocjenom dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud na ispravno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo – odredbu člana 47. ZSO. Naime, imajući u vidu utvrđene činjenice da apelantov sporni stan nije napušten u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima jer je apelant otišao u Ameriku 1. septembra 1998. godine, a stan je dao na korištenje na temelju usmenog dogovora Miroslavu Žulju koji je shodno rješenju Odjela od 6. maja 2002. godine taj stan morao vratiti tuženoj s obzirom na to da za korištenje stana nije imao rješenje niti ugovor o korištenju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud smatra da je apelantu u okolnostima konkretnog slučaja stanarsko pravo prestalo shodno odredbi člana 46. Zakona o prodaji stanova kojom je propisano da ugovor o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama ZSO do dana stupanja na snagu tog zakona, tj. 6. decembra 1997. godine po sili zakona prestaje važiti 6. decembra 2000. godine. U vezi s tim, navodi da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje bio dužan primijeniti odredbu iz člana 46. Zakona o prodaji stanova. Navedeno jer je, kako navodi, apelantu stanarsko pravo prestalo iz razloga što je ugovor o korištenju stana prestao da važi, a apelant sporni stan nije otkupio, zbog čega je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da je sporni stan napustio iz humanih razloga, a da je dio stana ostavio Miroslavu Žulju imajući u vidu da je imenovani izjavio da je koristio cijeli stan, te jer je tužena rješenjem od 6. maja 2002. godine konstatovala da Miroslav Žulj apelantov sporni stan koristi suprotno odredbama ZSO. Također, Kantonalni sud smatra neosnovanim apelantove žalbene navode da nije mogao otkupiti sporni stan zbog radnji tužene, cijeneći da je apelant zahtjev za povrat – otkup stana podnio nakon 6. decembra 2000. godine, a koji je krajnji rok za otkup stana, pa kako zahtjev nije podnesen u navedenom roku, Kantonalni sud je zaključio da je apelantu zakonito prestao ugovor o korištenju stana, a time i stanarskog prava jer je iz apelantovog tužbenog zahtjeva jasno da je apelant tražio predaju u posjed i nesmetano korištenje navedenog stana, u kojem slučaju je ugovor o korištenju tog stana prestao po sili zakona. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 P 020036 16 Rev od 11. juna 2018. godine apelantova revizija je odbijena.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant izjavio reviziju protiv presude drugostepenog suda zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, cijeneći činjenično stanje utvrđeno u postupku pred nižestepenim sudovima, Vrhovni sud smatra neosnovanim apelantov prigovor o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer cijeni da je drugostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno zaključio da je apelantov ugovor o korištenju stana prestao silom zakona (ex lege), shodno članu 46. Zakona o prodaji stanova. U vezi s tim je ukazao da je članom 46. stav 1. citiranog zakona propisano da ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu s odredbama ZSO do dana stupanja ovog zakona prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona. Dakle, smatra da je zakonodavac odredio rok prestanka ugovora o korištenju takvog stana 6. decembar 2000. godine. Članom 46. stav 2. citiranog zakona propisano je da lica koja su do isteka roka iz člana 1. ovog zakona stekla stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu s odredbama ZSO, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da kako je apelantu po sili zakona 6. decembra 2000. godine prestao ugovor o korištenju stana, a time i stanarsko pravo, smatra da su nižestepeni sudovi ispravno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio povrat u posjed spornog stana i njegovo nesmetano korištenje. Nadalje, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne i potpune razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud, zbog čega smatra neosnovanim apelantov revizioni prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava – člana 50. Zakona o prodaji stanova, da mu nije otkazan ugovor o korištenju stana i da mu zbog odsustva odluke o prestanku stanarskog prava to pravo nije ni prestalo. Protivno tome, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 46. Zakona o prodaji stanova određen datum prestanka važenja ugovora o korištenju stana koji su zaključeni u skladu s odredbama ZSO, koja posljedica nastupa snagom zakona nezavisno od toga da li je taj prestanak utvrđen odlukom jer sve da je ona i donesena smatra da bi imala samo deklaratorno značenje. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbama Zakona o prodaji stanova propisana dužnost skupština kantona da u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona donesu propise iz čl. 40. i 42. ovog zakona, te jer se predmetni spor ne odnosi na stan u izgradnji (član 40), a niti na situaciju koju ima u vidu član 42. ovog zakona. Dalje, Vrhovni sud smatra da ostali apelantovi revizioni navodi nisu od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora (član 253. u vezi sa članom 231. ZPP), zbog čega ih nije niti posebno obrazlagao, tako da nije cijenio apelantove navode koji se odnose na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer se iz tih razloga revizija ne može izjaviti (član 240. stav 1. tačka 2. i stav 2. ZPP). Prema tome, primjenom odredbe člana 248. ZPP Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pravo na dom iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je tek kada je podnio zahtjev za povrat spornog stana saznao da je tužena preuzela raspolaganje tim stanom. Ističe da to što nakon 6. decembra 2000. godine prestaju stanarska prava na stanovima koji nisu otkupljeni za njega nije bitno jer njemu stanarsko pravo nije nikada prestalo s obzirom na to da je članom 50. ZSO propisano da se otkaz ugovora o korištenju stana daje tužbom koja se podnosi nadležnom sudu, što je u okolnostima njegovog slučaja propušteno. Stoga, apelant tvrdi da je osporena odluka donesena na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. b)Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude tog suda, zbog čega apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacije odbije.

13. Kantonalni sud apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacije odbije.

14. Općinski sud je naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije.

15. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da je osporena odluka utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega navodi da samim tim što apelant nije uspio s tužbenim zahtjevom nisu ostvareni uslovi za pobijanje presude Vrhovnog suda. Stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i 11/13 – rješenje Ustavnog suda) u relevantnom dijelu glasi:

Član 46. st. 1. i 2.

Ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do stupanja na snagu ovog zakona prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Osobe koje su do isteka roka iz člana 50. ovog zakona stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.

17. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Član 50.

Otkaz ugovora o korišćenju stana daje se nosiocu stanarskog prava tužbom koja se podnosi nadležnom sudu.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 P 020036 16 Rev od 11. juna 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 3. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

25. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče predaje u posjed stana na kojem je apelant imao stanarsko pravo, pa je nesporno da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama pa stoga on u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. U vezi s apelantovim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

28. Dovodeći u vezu navedena stajališta sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku raspravljano pitanje osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za predaju u posjed stana na kojem je imao svojstvo nosioca stanarskog prava u smislu odredbi ZSO. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odbio apelantov tužbeni zahtjev s obrazloženjem da je apelant kao nosilac stanarskog prava cijeli stan dao na korištenje drugim licima neprekidno duže od šest mjeseci, a da je za to vrijeme boravio u SAD i da nije dokazao da postoje razlozi koji opravdavaju taj boravak pa je zaključio da je apelantu prestalo stanarsko pravo u smislu člana 47. ZSO, zbog čega tužena nije dužna da mu vrati sporni stan u posjed i neometano korištenje. Nadalje proizlazi da je Kantonalni sud odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu – odlučenje prvostepenog suda s obrazloženjem da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje bio dužan primijeniti odredbu iz člana 46. Zakona o prodaji stanova, te da je apelantu u smislu navedene odredbe stanarsko pravo na spornom stanu prestalo po sili zakona jer apelant navedeni stan nije otkupio u zakonom propisanom roku.

29. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je Vrhovni sud osporenom odlukom kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, polazeći od činjeničnog utvrđenja pred nižestepenim sudovima, apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude drugostepenog suda odbio. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje suprotno apelantovim navodima da mu ugovor o korištenju spornog stana nije otkazan prema članu 50. ZSO, za što bi bila neophodna odluka nadležnog suda, jer se u okolnostima predmetnog slučaja radi o prestanku važenja ugovora o korištenju stana zaključenog shodno odredbama ZSO, dakle ugovor je prestao da važi po sili zakona (ex lege) protekom zakonom propisanog roka iz člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova (6. decembra 2000. godine). Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je navedenom odredbom zakona propisano da ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu s odredbama ZSO do stupanja na snagu ovog zakona prestaju važiti najkasnije tri godine od stupanja na snagu ovog zakona (6. decembra 2000. godine). Prema tome, kod nespornog činjeničnog utvrđenja da je apelant predmetni stan na kojem je bio nosilac stanarskog prava koristio do septembra 1998. godine kad ga je napustio i otišao u SDA, te okolnosti da je apelant 5. avgusta 2002. godine podnio zahtjev tuženoj radi povrata spornog stana i otkupa spornog stana, to Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da je apelantu po sili zakona 6. decembra 2000. godine prestao ugovor o korištenju stana, a time i stanarsko pravo, te da su stoga nižestepeni sudovi ispravno postupili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio povrat u posjed spornog stana i njegovo nesmetano korištenje. Stoga se u takvim okolnostima, te imajući u vidu sadržaj Zakona o prodaji stanova, na kojim je Vrhovni sud utemeljio svoje odlučenje, pokazuje neosnovanim apelantovo ukazivanje na odredbu člana 50. ZSO, pa Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda kada je odbio apelantovu reviziju.

30. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredbi materijalnih propisa na kojim je utemeljena osporena odluka, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje u vezi s primjenom citiranih odredbi zakona, odnosno razloge zbog kojih smatra da su apelantovi navodi neosnovani. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.

31. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

32. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju ovih prava apelant posebno ne obrazlaže, iz čega proizlazi da ih zasniva na istoj argumentaciji kao i u slučaju povrede prava na pravično suđenje. Međutim, budući da su ti navodi već detaljno razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Ovo iz razloga što Ustavni sud nije našao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a apelant osim paušalnog pozivanja na kršenje prava na dom i prava na imovinu nije ukazao u čemu se ono ogleda, a iz činjenica predmeta ne proizlazi da je miješanje u pravo na dom i imovinu bilo proizvoljno. VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova i ZSO, u osporenoj odluci detaljno i argumentovano obrazložio zašto je apelantova revizija odbijena kao neosnovana, a data obrazloženja ne ostavljaju dojam bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava.

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant osim paušalnog pozivanja na povredu ovog prava kršenje ovih prava posebno ne obrazlaže, iz čega proizlazi da ih vezuje za istu argumentaciju koju je iznio u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, niti iz činjenica predmeta proizlazi da je miješanje u pravo na dom i imovinu bilo proizvoljno.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5031/18 (Š. J.) | Sudska praksa | Aktio