Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-636/20 (M. V.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-636/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-636/20, rješavajući apelaciju Martina Vasilja, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Martin Vasilj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 55 0 Pr 004077 20 Pžp od 22. siječnja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 55 0 Pr 004077 19 Pr od 15. studenog 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Martin Vasilj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijakovića, kojeg zastupa Danijel Pervan odvjetnik iz Čitluka, podnio je 17. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 55 0 Pr 004077 20 Pžp od 22. siječnja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 55 0 Pr 004077 19 Pr od 15. studenog 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz čl. 2., 3., 4. i 5. Odluke o uvođenju (naplati) posebnog komunalnog doprinosa-ekološke pristojbe općine Čitluk, što je uvidom u depozitni račun Općine Čitluk 2. veljače 2018. godine, utvrđeno da apelant kao vlasnik ugostiteljskog objekta nije postupio po rješenju Općinske službe za gospodarstvo od 8. studenog 2017. godine, te mu je izrečena novčana kazna u određenom novčanom iznosu i obvezan je platiti troškove prekršajnog postupka.
3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je donio odluku cijeneći dokaz ovlaštenog organa i istovremeno ga dovodeći u vezu s apelantovom odbranom. S tim u vezi, naveo je da je ovlašteni organ proveo dokaz uvidom i čitanjem rješenja Općinske službe za gospodarstvo od 8. studenog 2017. godinu, kojim je utvrđeno da je apelant obveznik plaćanja posebnog komunalnog doprinosa ekološke pristojbe u određenom novčanom iznosu (rješenje postalo pravomoćno 3. siječnja 2018. godine, a ovršno 2. veljače 2018. godine). S tim u vezi, prvostupanjski sud je ukazao da je člankom 2. Odluke o uvođenju (naplati) posebnog komunalnog doprinosa-ekološke pristojbe (u daljnjem tekstu: Odluka) između ostalog definirano da su obveznici uplate doprinosa pravne i fizičke osobe, vlasnici ili korisnici objekata koji se bave pružanjem usluge smještaja bilo da im je pružanje ovih usluga glavna ili dodatna djelatnost, dok je člankom 10. st. 1. Odluke propisano je da će se novčanom kaznom od 500,00 - 1.000,00 KM kazniti za prekršaj fizička osoba - obveznik uplate doprinosa koja u određenom roku iz članka 5. Odluke ne uplati doprinos ili ako prijavi netočne podatke. Dakle, prvostupanjski sud je naveo da je apelantu kao fizičkoj osobi i vlasniku ugostiteljskog objekta rješenjem određena visina komunalnog doprinosa ekološke pristojbe. S obzirom na to, istakao je da su neosnovani prigovori obrane da apelantu obveza nije nastala, jer nije utvrđena donošenjem upravnog rješenja, te da rješenje apelantu nije uredno dostavljeno (sud izvršio uvid u dostavnicu iz koje proizlazi da je apelantu rješenje uredno dostavljeno). Dakle, prvostupanjski sud je zaključio da je predmetno rješenje donio ovlašteni organ sukladno svojim zakonskim ovlaštenjima temeljem Odluke i članka 200. Zakona o upravnom postupku. Ukoliko su određeni navodi iz rješenja ili činjenično stanje u istom bili pogrešno utvrđeni apelant se sukladno pouci o pravnom lijeku imao priliku žaliti, što nije učinio. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da je nesporno da apelant u određenom roku, a ni do dana održavanja usmenog pretresa nije postupio po predmetnom rješenju i izvršio uplatu utvrđene ekološke pristojbe, jer ni sam apelant to tijekom postupka uopće nije sporio. Pri tome je istakao da su paušalni i neosnovani navodi odbrane da zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka nije u skladu s odredbama članka 62. Zakona o prekršajima sud smatra, jer zahtjev sadrži sve potrebne elemente koji su propisani navedenim člankom. Naime, iz činjeničnog opisa prekršaja pobliže opisanog u izreci rješenja (kao i u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka) jasno je definirano da se apelantu stavlja na teret da je uvidom u depozitni račun Općine Čitluk 2. veljače 2018. godine utvrđeno da apelant nije postupio po rješenju. Budući da tijekom postupka apelant ničim nije dokazao da je postupio po rješenju tj. da je u roku izvršio uplatu utvrđene ekološke pristojbe prvostupanjski sud je istakao su se u radnjama apelanta stekla obilježja prekršaja za koji se tereti.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da apelant u suštini pobija prvostupanjsku odluku iz razloga što po njegovom mišljenju ovlašteni organ nije dokazao da je on počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, a takvi navodi predstavljaju pobijanje činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku. Naime, navode prvostupanjskog suda da apelant nije sporio da nije uplatio dužnu pristojbu, apelant je podveo pod povredu načela pretpostavke nevinosti, o čemu se nikako ne radi. S tim u vezi, istakao je da apelant zaista u tijeku postupka nije sporio da nije uplatio dužnu pristojbu, a obrana mu se zasnivala na prigovorima o nedostatku svih elemenata činjeničnog opisa prekršaja, nedostacima rješenja upravnog organ po kojem je bio u obvezi platiti predmetnu pristojbu, kao i u činjenici da je odjavio djelatnost pa da zbog toga i nije bio dužan plaćati predmetnu pristojbu. S obzirom na ovako iznijetu obranu jasno je da je zaključak prvostupanjskog suda kako apelant nije sporio da nije uplatio dužnu pristojbu ispravan. Dakle, apelant je iznosio razloge zbog kojih smatra da nije bio u obvezi platiti pristojbu, zbog čega, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud nije povrijedio pretpostavku nevinosti, a u daljem dijelu svoje odluke dao je i razloge zbog kojih je izveo zaključak da je apelant počinio prekršaj stavljen mu na teret. Konačno, Kantonalni sud je naveo da isključivo iz instruktivnih razloga ukazuje da prvostupanjski sud nije obrazložio kako je i kojim dokazom utvrdio da apelant nije uplatio ekološku pristojbu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je iz činjeničnog opisa prekršaja jasno da je to utvrđeno uvidom u depozitni račun nadležne općine, a što prvostupanjski sud nije naveo u obrazloženju, a bio je dužan učiniti.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, ističe da je nije prihvatio odgovornost za prekršaj, a njegovu odgovornost sud je utvrdio dokazom koji nije ni predložen ni proveden pred sudom. Naime, ovlašteno tijelo nije provelo dokaz na okolnost neplaćanja pristojbe osim upravnog rješenja. Budući da su sudovi apelanta smatrali odgovornim i prije provođenja postupka, apelant je istakao da su na taj način povrijeđena načela kaznenog i prekršajnog postupka, odnosno pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Ustavni sud ukazuje da princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, proveli postupak i cijenili dokaz ovlaštenog organa, odbranu apelanta, kao i činjenicu da apelant tijekom postupka uopće nije sporio da nije uplatio pristojbu, te utvrdili da je apelant počinio predmetni prekršaj, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević